Bliži se polovina Festivala. Treće festivalsko veče bilo je u znaku domaćina. Šestočlani ansambl Of scene Gradskog pozorišta Trebinje izveo je predstavu „Ko to tamo režira?!“, po tekstu Gorana Vrbanića, u režiji i adaptaciji Igora Svrdlina.
Glumci –dobro poznata imena, uz ugodno iznenađenje - našeg kolegu, novinara Ratomira Mijanovića, koji je prvi put bio na daskama koje život znače, dali su svoj maksimum.
Nakon dvije večeri, sinoć je nagrada za najboljeg protagonistu večeri, po odluci Žirija publike, konačno pripala i jednoj dami, našoj Vesni Đurić.
Nasmijana i razigrana, ali bez sijedih vlasi, nakon prvog javnog izvođenja predstave „Ko to tamo režira“, prišla nam je Vesna Đurić i sa nama podijelila utiske.
S obzirom da je večeras bila premijera predstave, jeste li zadovoljni ličnim i zajedničkim nastupom, te reakcijama publike?
-Jako sam zadovoljna, iako, naravno, uvijek može bolje. Još sam pod velikim utiskom, pogotovo što nam je ovo prvo igranje predstave, ali okrepljujuće su reakcije publike. Bili su divni, mada, treba se zapitati zašto je publika reagovala na način kako je reagovala? Kao što ste vidjeli, na kraju su sve glumce podržali aplauzom i uputili nas da se objesimo?! Kao ljudi nismo očekivali tu vrstu reakcije, iako, definitivno kao glumci jesmo. Ako bismo uzeli oba faktora u obzir, mislim da bi onaj ljudski trebao prevladati, jer, na kraju krajeva, mi smo radili predstavu da uputimo na sve goruće probleme društva i nekako smatram da je reakcija publike, nažalost, najbolji pokazatelj vremena u kojem živimo. Ja se izvinjavam svima koji će ovo shvatiti kao neku vrstu kritike. Naravno da je glumcima jako bitno i veliko je zadovoljsto dobiti aplauz na otvorenoj sceni, ali oni su zapravo dali aplauz na pitanje: Ako želite da se objese svi glumci podržite ih jednim velikim aplauzom? I publika je zaista aplaudirala! Kao glumac ja im se zahvaljujem, a kao čovjek malo sam zatečena.
Predstava je u začetku. Kakav je dalji život ovog komada?
-Pošto smo je radili sa puno elana i ljubavi, i zaista ostavili djelić sebe na ovim daskama, iskreno se nadam da ćemo imati nekih gostovanja. Kao što ste i sami vidjeli, predstava ima dosta iznenađenja i nije za prečesto igranje u jednom gradu, odnosno pred istom publikom. Bilo bi stvarno lijepo ako bismo uspjeli da ostvarimo neka gostovanja u okruženju, mada je, na žalost, nama iz Trebinja svuda daleko. Svi putevi se moraju isplanirati i isfinansirati. Teško je, ali tek smo krenuli, pa se nadam da je pred nama uzlazna putanja i dobar pozorišni život predstave.
Vi ste odavno poznati trebinjskoj i festivalskoj publici. Čini mi se kao da niste očekivali da će žiri publike upravo vas proglasiti najboljom večeras?
-Iskreno, nisam! Znate, svaki glumac, kad sprema neki lik, naravno da duboko vjeruje u ono što radi i da se nada će to biti nešto što je hvale vrijedno. Istovremeno, kad igrate sa kolegama, gdje je timski rad, jako je teško praviti sopstvenu ulogu na uštrb drugih. Kad je kolektivni čin u pitanju, nezahvalno je očekivati neku pojedinačnu nagradu. U svakom slučaju, zahvaljujem se reakcijama publike na moj lik, dakle babu, pri tom mislim na tok predstave, a ne na kraj, o čemu sam već govorila. Čini mi se da je publika najviše reagovala upravo na životne stvari koje je lik babe nosio jer je ona najbliža običnom čovjeku, tako da su njene poruke i upadice, upravo iz tog razloga, najviše i odjeknule u publici. Nije pristojno da hvalim sopstvenu predstavu, ali moram istaći da su i ostali glumci imali jednako dobre uloge i jasne i teške poruke.
M.B.
Foto: Jovan Vidaković
