Aleksandar Saša Volić, voditelj razgovora
“Hasanaginica” je nastala kao dramska obrada istoimene srpske narodne pjesme. Akademik Ljubomir Simović je za ovu dramu 1975. godine dobio Sterijinu nagradu za najbolji tekst.
Tragični nesporazum između muža i žene, koji završava ženinom smrću, nakon što biva protjerana iz doma i otrgnuta od svog djeteta, zaokuplja pažnju i velikih svjetkih pisaca kao što su Gete, Puškin, Mickijević i Skot.
Osavremenjivanje jezika, prostora, likova i motivacije predstavlja osnov sa kojim je Simović izvršio transpoziciju narodne pjesme u dramu. Njegov tekst počinje kao drama o Hasanagi, razvija se kao drama o Hasanaginici i završava se kao njihova zajednička drama.
Znamo da se moderna drama može načiniti od nekog grčkog mita, može, očigledno, nastati i od narodne pjesme.
Hasanaga nije Otelo, niti je Hasanaginica Heda Gabler. Šta onda valja učiniti? Simović se oslonio na riječi, što mu, kao pjesniku, nije bilo teško. Njegove ličnosti lebde na oblacima riječi. I kada se uplašimo da će se srušiti na zemlju, on im pronađe novi smisao, nove riječi.
U svojoj drami, Simović je dovodio u juksta poziciju humor i tragiku, poetski jezik i kolokvijalni govor, mit i savremenost, da bi pokazao da je čovjek i kad je moćan i kad je u nevolji, podjednako trošan, groteskan, apsurdan.
Milovan Zdravković, teatrolog
Oni su podigli ljestvicu emocija na ovogodišnjem Festivalu festivala. Bili su zaista fenomenalni i ispratili sve ono što je je veliki Ljubomir Simović dao u zadatak. Reditelj Miloš Jagodić je uspio sve dobro da odradi. Muzika je bila „primjenjena“, pratila je emociju koju glumci donose na scenu. Scenografija i kostimi su fenomenalni, efekti i sve ostalo. Zaista su se potrudili. Podjela je odlična. Hvala im i želim da idu naprijed!
Dragan Koprivica, reditelj
Pozorište iz Crvenke ove godine je blistalo na svoj način, a amateri iz Petrovca na Mlavi na svoj način. Dokazali su da ovaj Festival nema veze sa amaterizmom, kao profesionalni ansambl amateri iz Petrovca na Mlavi su došli u Trebinje. Nisu ispoštovali da se replike čuju, bez obzira gdje gledalac sjedi, i na balkonu. Dešava se i ono, čak početničko, da gutaju posljednje slogove riječi. Kad su već tako briljantni, kad je to jedan vatromet talenata, ne bi trebalo to da dozvoljave. Gruba tehnička greška je da kao gledalac hoću da doživim iluziju, ako to se ne doživi - nema ništa, a gledalac vidi da sa strane zavjese stoji mašina za izduvavaanje dima i vidi kako duva, što odmah ruši predstavu. To ne smije vidjeti gledalac, jer ruši iluziju koju su imali u predstavi. Milica Stojadinović, u ulozi Hasanaginice je publiku uvukla u lik koji je glumila, i vjerovatno je u sjajnom ansamblu najbolji glumac u predstavi. Može reditelj praviti stilizacije kroz predstavu, ali ako idemo u autentičnost kostimografije, koja je briljantna, zašto onda žene ne nose ništa na glavi? Ako govorimo o etnosu, Hasanagica ima izrez na haljini na grudima, ima i dio skidanja, i pitanje je koliko je to u duhu atmosfere i same drame. Može se to stilizovati, ali je iskorak koji treba dobro pravdati zašto se moralo tako raditi. „Hasanaginica“ nije tragikomedija, mješani žanr, a amateri iz Petrovca na Mlavi su na nekim mjestima uradili nekoliko briljatnih komičnih istupa, ali su štetu napravili atmosferi tragedije i narušili žanr. Mislim da je to „izlet“ koji treba malo prigušiti, publika se smijala i po meni je nečisti dio žanra. Opšti utisak je da je večeras bila moćna predstava u svakom pogledu od glume, scenografije, kostimografije, uz ove male zamjerke koje su mi malo zasmetale, do svjetlosnih efekata. Imao sam sreću da mi se ostvari ona podjela na interesantne i dosadne predstave. Amatere iz Petrovca na Mlavi nisam mogao nijednu sekundu da ne pratim i da doživim umjetnički ugođaj.
Milena Pavlović, glumica i reditelj
Predstava je fantastična, žanrovski čista, svaka čast!
Zoran Radulović, glumac iz Crvenke
Hvala svima koji su došli na ovaj najveći festival dramskih amatera. Ovo je bio drugi put da gledam „Hasanaginicu“. Vidjeli smo jednu, zaista umivenu predstavu, umivenu dobrim kostimom i scenografijom, potpomognutu dobrom orginalnom muzikom i nadahnutom igrom ansambla. Izvođenje Hasanagice u Trebinju ima posebnu simboliku, izvedeno u ovom lijepom gradu, gdje i dalje teče Trebišnjica. Ansamb je uradio divan posao, reditelj je postavio veliki izazov na koji su glumci odgovorili. Crvenačko i petrovačko pozorište su dva prijateljska pozorišta.
Luka Kecman, teatrolog
Ljubomir Simović je ostavio tri drame i jedan scenario. U te tri drame se bavi jednim čudom, slobodom i umjetnošću, te mrakom u „Hasanaginici“. Taj mrak se čita kroz četiri monologa, a vi ste imali jedan monolog i pitanje je zašto se reditelj lišio tih monologa. Mrak je generativan jer iz njega proističe najveći dio ono što postaje predmetom nesporazuma. Pored lišavanja mraka, lišili su se i dijelova koji su tekst činili lakšim za gledanje i doživljaj, kao i monologa koji svaki glumac sanja da izgovara, a to je monolog o ženama. Kroz taj monolog, Simović diže spomenik ženama, nikako im se ne ruga. Od desetoro likova imali ste sedam, ali to se pretjerano nije vidjelo. Žao mi je što je nestala cijela scena, ta muka koju nosi beg Pintorović, koju iskazuje u vrtu, govoreći o tom mraku i o Hasanagi, gdje se definitno saznaje zašto je udao sestru za Hasanagu, a ne imotskog kadiju. U predstavi se nije vidio prvi poljubac, koji je možda najvažniji, jer je zadržan na čelu Hasanaginice, pošto po prvi put ne sklanja glavu kad hoće da je poljubi. To je otišlo u treći plan. Štrihovanje teksta je, po meni, bilo preveliko, odnosno izgubilo se ono što je bilo opravdanje za ono što se desilo. Odličan je bio odabir glumaca, nema nijednoga da mu publika nije vjerovala u ovako zahtjevnom tekstu. U nijednom trenutku glumci nisu iskočili iz svog zadatka i to ih kvalifikuje kao vrlo ozbiljne na sceni. Muzika je u ovoj predstavi, pored dobre igre, veoma važna. Mislim da su pokazali jako dobro skraćenu verziju „Hasanaginice“. To što u njoj postoji toplo-hladno, je Simovićeva želja, koga treba poštovati, jer je znao šta piše i zašto tako treba da se napiše.U epskoj pjesmi je četovoro, a na sceni jedno dijete u kome je kondezovana sva ljubav, nema potrebe za više i to je Simović razriješio fenomenalno.
