Miladin Ševarlić, voditelj razgovora
Imam dilemu da li da prvo čestitam glumcima ili publici. Jedni i drugi zaslužuju čestitke. Dobili smo totalni teatar, totalnu igru i totalni pozorišni doživljaj. Ovo je drama koja od apsurdne stvarnosti pravi ono što se nekada zvala avangaradna drama. Ovo je prava drama apsurda sa nešto većom i konkrentijom korespodencijom sa stvarnošću, koja je režisera i glumce inspirisala da to naprave. Imamo jednu antidramu koja ima sasvim konkretne asocijacije koje dodiruju bitne teme našeg vremena.
Kad gledate jednu predstavu - najvažnije je u kom ključu je čitate. Ako dođete otvorenog srca i čisto uđete u stvar, onda ćete sami otključati suštinu priče „Ko to tamo režira?““. Ono što je dragocjeno je da je publika prva otključala suštinu priče, ušla i postala inegralni dio priče, a priča je integralni dio stvarnosti. Dobili smo integralnu stvar koja se tiče svih nas.
Čuo sam razna kontraverzna mišljenja o ovoj predstavi, ljudi su bili zbunjeni jer nisu imali ključ kojim su trebali otključati ovu predstavu, koji im je večeras ponuđen. Vidjeli smo strogo kontrolisanu scensku igru, potpuno precizno postavljen scenski vizansen, iza koga se krije apsurd u kome živimo.
Igor Svrdlin, režiser predstave
Tekst Gorana Vrbanića me privukao nekonvecionalnim startom predstave, koji sam i prenio. Koncept cijele predstave i ono što smo pokušali da kažemo je potpuno dopisan. Radili smo teatar apsurda na novim, savremenim nogama i ako to možemo da predočimo publici na pravi način - onda smo na pravom putu.
Bilo nam je jako bitno da kažemo „nećemo“ svim anomalijama.
Vesna Đurić, glumica
Rad je bio interesantan, naporan, težak, sladak i gorak, a na kraju - samo sladak.
Aljoša Ilić, glumac
Čekalo se jedno ovakvo igranje, jer do večeras nismo znali šta da očekujemo. Tek večeras smo vidjeli iskrenu reakciju publike koja je počela da živi našu predstavu. Predstava je dobila novu dimenziju, a nama je dat novi polet. Milovan Zdravković, teatrolog
Sama pomisao da se ovakva predstava radi je pozitivno. Pozitivan je istraživački dio, jer se ljudi, u principu, plaše novog. Različite priče o predstavi su, takođe, pozitivne, da se razdrma uljuljkana atmosfera. Trebinjci su prihvatili vrlo hrabro da se bave ovakvim pozorištem i oni su iz interaktvnog ušli u integralno.
Zoran Đerić, teatrolog
Drago mi je što je rezultat ovog eksperimenta izuzetno uspješan. Kada su krenuli sa predstavom, trebinjski amateri su, vjerovatno, bili svjesni neizvjesnog ishoda - dokle stići i koliko će ih publika prihvatiti u njihovim namjerama, a koliko će ostati neshvaćeni.
Snežana Kutrički[/caption]
Ovakav rad je uvijek neizvjestan i zahtijeva izuzetnu koncentraciju svih aktera na sceni i pažnju publike. Dobra je ideja da se publika od samog početka uključi i da, makar i fingirano, glumci izlaze iz publike, koja želi predstavu po svojoj mjeri.
Predstava je imala puno izazova. Trebinjski amateri su pronašli pravu mjeru i napravili predstavu koja može da zadovolji i najstrožiju publiku.
Snežana Kutrički, urednik "Savremene srpske drame"
Ono što me je uplašilo je igra sa rialitijem i Velikim bratom. Ta igra zna da usisa cijelu predstavu i njen tok. Mislim da su trebinjski amateri u jednom momentu izašli iz priče Velikog brata i vratili se u tanju distinkciju koja je teatar apsurda.
Veliki brat je svaki put, umjesto da uključi publiku, samo je usisao i uvukao u neku crnu rupu, a mi smo na kraju predstave izašli bez umrtvljujućeg, onespokojavajućeg, ali i pasivizirajućeg stanja. Goran Bulajić, reditelj
Gledao sam probu prije dvadeset dana i reagovao negativno. Večerašnje izdanje je bolje, energičnije i večeras sam vidio prave namjere.
Goran Bulajić[/caption]
Pozorište je živ organizam i za 20 dana može da se napravi kompletna predstava, a ne da se doradi započeto. Izdanje je primjereno festivalu, a glumci su opravdali pozicije.
I pored svega, želim da kažem da predložak nije najsrećnije rješenje.
Dramatizacija i tema ne nude baš mnogo značaja za cjelovit pozorišni čin. Za bavljenje predstavom koje je pozorište u pozorištu treba mnogo jača podloga i mnogo više pozorišnog iskustva i nekih elemeneta u kojima bi sinkretizam proradio.
Publika je reagovala, uslovno rečeno, na pučke momente koje predstava sadrži. Nije radilo stilsko jedinstvo.
Apsurd ne doživljavam kao nešto slučajno, maglovito i neartikulisano, nego kao jedan stav, način mišljenja i odnos prema životu. Čestitam na energiji i trudu Trebinjcima i mislim da je Trebinje opet opravdalo učešće na Festivalu.
Jesenko Muzaferija, režiser
Jesenko Muzaferija[/caption]
Ne bih ulazio puno u suštinu ovog antikomada i u vještinu njegove izvedbe. Moj osnovni utisak je da je Igor Svrdlin sa ansamblom želio da iskaže protest protiv stanja u pozorištu, da li uopšte ili amaterskom pozorištu u Trebinju - na to on može da odgovori.
Slažem se sa Goranom Bulajićem da prestava mora da ima stav. Stav može da bude i nemanje stava, u šta smo se mogli večeras uvjereti.
Meni se predstava dopala iz prostog razloga što ima petlju da propadne, a nije propala. Čestitam!
Želimir Kovačina, gledalac
Treba odati priznanje Igoru Svrdlinu koje je adaptirao i režirao ovaj komad. Glumci su puni energije, snage, dinamike, rastrčani na sceni, osjetilo se zajedništvo.
Likovi se ne guše, predstava ima snagu, dinamiku u izvedbi glumaca, ali i težini riječi izgovorenih na sceni. Povezanost između glumaca i publike osjeća se od početka do kraja predstave.
Scenografija je jednostavna, muzika odlična.
D.Č.
Foto: Jovan Vidaković
