Aleksandar Saša Volić, voditelj razgovora
“Siroti mali hrčki” je jugoslovenska televizijska komedija iz 1973. godine, u režiji Vladimira Momčilovića, po scenariju Gordana Mihića. Godine 2003. je snimljen film, pod istim naslovom.
“Siroti mali hrčki 2010”, u režiji Slobodana Šijana, angažuje glumce Pepija Lakovića, Slobodana Perovića i Boru Todorovića. Filmski scenario pretvoren je u pozorišni tekst, u kojem se dva sitna službenika državnog Ministarstva dosađuju u kancelariji, izmišljajući nebulozne priče, da bi prekratili vrijeme. Njihova netrpljevost i lični sukob dovode do pada Vlade.
Gordan Mihić je pisao tokom čitavog života, do svoje 29. godine već je imao 10 igranih filmova i tri tv serije. Malo koji svjetski scenarista može da se pohvali raznovrsnošću žanrovskih rukopisa kakav je Mihićev opus. Po njegovim scenarijima, Emir Kusturica je snimio filmove “Dom za vješanje” i “Crna mačka, beli mačor”.
Džimi Barka, Paja i Jare, Žuta, Popaj… i danas, pola vijeka od svog nastanka, plijene životom i autentičnošću.
Crni talas bio je značajan za razvoj bogate Mihićeve karijere, kao filmskog scenariste koji će, nakon Žike Pavlovića, Gordana Paskaljevića i Emira Kusturice, ući u sve filmske antologije.
Njegova prepoznatljivost su likovi – usamljeni ljudi na obodima velikog grada, ljudi van sistema i protiv njega, ali buntovni i uvjereni u svoje snove da donkihotovski dižu glas pobune.
Ivan Tomašević, prvak Šabačkog pozorišta
Mislim da je reditelj Željko Milošević koristeći zlatno pravilo „manje je više“ u dramaturškim intervencijama uradio toliko da pojača utisak, a da ne pređe u banalnost. U scenografiji ništa nije bilo suvišno, a ništa nisam primjetio da nedostaje, opet je to pravilo došlo do izražaja. Kostim je bio savršen, glumci su koristili sredstva taman onoliko koliko je potrebno, opet u skladu sa pravilom „manje je više“. U umjetnosti je najteže jednostavnošću postići maksimalne rezultate, što je, mislim, Željko Milošević kao reditelj postigao. Mislim da je trebinjsko ostvarenje u svakom elementu dostiglo maksimum, od tehnike, izvanrednih glumaca, pa do režije.
Dragan Koprivica, reditelj
Prestave na ovom Festivalu se igraju na visokom nivou, kao što je bila i „Siroti mali hrčki“, a sva pozorišta su osobena na svoj način, gledamo predstave koje ostavljaju utisak. Trebinjski amateri su ljudi sa velikim iskustvom, a predstava je pokazala da je reditelj pogodio ono što publici treba – smijeh. Smijeha smo imali najviše, publika je sa zadovoljstvom reagovala na mnoge scene i to je bila ljepota ove predstave. Svaka priča od početka do vrhunca radnje imala je spiralu ukazivanja apsurda birokratizovane svijesti, i to su ovi ljudi na sceni uspjeli da dokažu. Duple uloge ništa nisu smetale, ali, možda, mogu da zasmetaju običnom gledaocu da upita „što je ovaj isti, sad ovo, sad ono“. To je bio jedan pristup da se pokaže da su na svim nivoima, u stvari, isti ljudi i to ima dobro opravdanje. Meni to ne smeta, ali širem auditorijumu može zasmetati. Sinergija je postojala svo vrijeme na sceni. Iznenađenje mi je bio Vladimir Samardžić, a najbolji dio predstave je njegov dolazak i odlazak načelnika kod ministra. Radi se o odličnoj drami, koju trebinjski amateri mogu da igraju gdje god hoće da se ne postide, ni oni ni grad Trebinje.
Fedor Popov, reditelj
U Trebinju sam poslije mnogo godina i ovdje je putujući praznik. Imao sam utisak, iako je običan radni dan, da je značajan praznik. Što se tiče analiza pozorišnih ostvarenja, to mi je u životu bio najneprijatniji trenutak da slušam kako mi „čereče“ predstavu i kad me hvale. Ako se to pažljivo ne radi, tu dolazi do ubistva amaterskog pozorišta. Svi glumci vole da se pohvale i da su bilo kakvu brljotinu uradili. To je u amaterizmu vjetar u leđa i uglavnom se ništa poslije tih kritika ne popravi. Mislim da je najbolje da se pred glumcima ne izvede taj karambol, nego da se pozove režiser u stranu i posavjetuje. Odlučio sam se da pogledam Festival ovog nivoa, da vidim gdje sam ja u svemu tome. Večeras smo gledali jako dobru predstavu, koja je dobro vođena, a o glumačkim gromadama da i ne govorim. Zadivljen sam odzivom publike, jer je divno kad publika „nahrli“ u pozorište. Svima čestitam, i publici!
Darko Grahovac, reditelj
Nemam nikakvih primjedbi na ostvarenje trebinjskih amatera, od dočaravanja atmosfere, tempa igre, jasno izdiferenciranih likova, odlično upotrijebljenih efekata, muzike, međuigre, koja je sjajno rješenje. Smijeh publike je smijeh sa gorčinom jer prepoznajemo sadašnji trenutak. To je ono što Mihićevu dramu čini klasikom. Bilo je pravo uživanje gledati ovu predstavu Gradskog pozorišta Trebinje.
Milovan Zdravković, teatrolog
„Siroti mali hrčki“ su, zaista, jedan biser trebinjskih amatera i još jedan novi izazov. Pohvalio bih muziku i treba podržati tog mladog autora za fantastičnu muziku koja je pratila radnju. Šta reći glumcima koji su, takođe, bili vrhunski i savremeni? Hrabro naprijed!
Luka Kecman, teatrolog
Razgovori poslije predstave su uvijek bili djelotvorni, i kritika je kao uputstvo koje ne mora da se primjeni. Pričamo o savremenizaciji, a Gordan Mihić priča uvijek savremenu priču o birokratiji, slijedeći rukopise Nušića. O malim ljudima koji su spremni da promijene sistem, a da mi ne znamo kako je do toga došlo, jer u birokratiji postoji lanac u kojem se nešto ne objašnjava nego prihvata tako kako jeste. Mihićeva priča dovoljno komunicira sa vremenom od kada je nastala. Apsurdni momenat u predstavi je sproveden od početka do kraja. Ima jedan trenutak, koji moram da naglasim, kada se prestaje s tim, to je pogled između ministra i načelnika. u tom trenutku se komedija apsurda pretvara u dramu. Taj pogled je okrenuo cijelu priču, dolazi svjesno do usporavanja ritma, jer tada počinje drama apsurda, kojoj će se takođe publika nasmijati. To je dobro, jer da je do kraja ostao apsurd, imali bismo neke banalne momente. Željko je dao dovoljno prostora glumcima koji su itekako bili dostojni zadataka. Iznenadio me Vladimir Samardžić, potpuno je bio uvjerljiv u svojoj ulozi. Bojan Ninković je svoju ulogu dobro iznio, u kontekstu besmisla onih koji prenose nečije mišljenje. Darko Kurtović je Danilo Bata Stojković trebinjskog pozorišta, to je komentar koje sam čuo poslije predstave od ozbiljnog čovjeka, vjerovatno, referišući se na Darkovu glumu. Dodao bih da je on zaista vrsta oslonca i stuba u predstavi, ali i u pozorištu. Volio bih da sljedeće godine, umjesto četvorice - ansambl ima četrnaest glumaca, koji će jednako dobro igrati, kao i ovi večeras na sceni, zrelo i odmjereno.
Zoran Maksimović, teatrolog, Matica srpska Novi Sad
Čestitam glumcima i reditelju na veoma uspješnoj predstavi. Iskustveni, talentovani, vrijedni, sigurni... Čestitam na hrabrosti da se odabere ovaj tekst. Nesumnjivo glumčine, ali bih posebno istakao Bojana Ninkovića u njegovoj tačnoj igri. Hvala im na predstavi koja ima posebno značenje zbog aktuelnog trenutka, pošto dolazim iz Srbije i pištaljke su mi još u ušima.
Jefimija Ot, glumica iz Trebinja
Čestitam svojim prijatiljima glumcima i svima koji su radili predstvu ,na čelu sa Željkom Miloševićem. Glumci Gradskog pozorišta Trebinje uvijek igraju sa posebnim nabojem na Festivalu, ali to niko neće da prizna. To ovaj festival zaslužuje, jer ima tradiciju, a mi smo svi dio te tradicije. Vrijeme je da se Festival na neki način osvježi i uspostavi bolji kontakt među ansamblima. Mislim da bi svi trebalo da se potrudimo da Festival festivala osvježimo novom energijiom, uz poštovanje svih ljudi koji ovu manifestaciju iznose. Trebalo bi, možda, opet pokrenuti radionice, kao nekada ili druženja uz muziku, da se ansambli zbliže, ostvaraju nove kontakte i saradnju. Predstava je počela onog trenuka kada se otvorila zavjesa i završila onda kada se zavjesa ponovo navukla. Zaista me ponijelo ovo ostvarenje. Svi su bili na visini zadatka, a nadam se da ćete sljedeće godine biti osnaženi ženskim dijelom ansambla i da ćemo ih gledati u velikoj ansambl predstavi, ili, možda, melodrami.
Aneta Tomašević, prvakinja Šabačkog pozorišta
Za 43 godine, koliko radim na našim profesionalnim festivalima, razgovori poslije predstave su posljednjih desetak godina potpuno nestali, pretvorili su se u konferenciju za štampu. Hvala što posvećujete pažnju ljudima na sceni, jer je jako bitno da oni koji su radili nešto saznaju - kakav je to ostavilo utisak na one koji su gledali, jer zato i postoje i rade. Granica između amatera i profesionalaca treba početi polako da se briše, a Trebinjci su je večeras potpuno izbrisali. Odnos glumaca na sceni je bio toliko posvećen, osjećali su se udobno u svojoj ulozi, bez deranja i nečega na silu. Sve je bilo toliko prirodno da je bilo očaravajuće. Takvo izvođenje ove predstave je dokaz da Trebinje, najzad, treba imati profesionalno pozorište. Festival festiavala, koji ima toliku tradiciju, zaslužuje i veću pažnju. Odavno nisam vidjela u pozorištu da je sala bila puna do posljednjeg mjesta, da su ljudi sjedili na stepenicama.
