Zoran Maksimović, teatrolog, voditelj razgovora
Predstava „Sporazum“ nastala je po motivima drame „Ožalošćena porodica“ Branislava Nušića. Ova adaptacija donosi potpuno novi, moderniji pogled na bezvremeni tekst. Kao što često, kad pominjemo Nušića kažemo: „Nušić, naš savremenik“, tako je i večerašnja predstava potvrdila da Nušićevo djelo, s jedne strane nažalost, nikad ne zastarjeva, uvijek je aktuelno, sticajem društvenih okolnosti i prilika. Osjetio se timski duh i kolektivna igra, da je riječ o snažnom ansamblu. Kroz detalje, muziku, izbor kostima, saopštava se malograđanština, neukus i vrijeme radnje. Čestitam Bjelopoljcima na ovom izvođenju.
Dragan Koprivica, reditelj
Predstavom „Sporazum“ 69. Festival festivala je počeo na najbolji mogući način, a ako je prvo veče pokazalo da je ovo predstava koja mnogo obećava, onda možemo zamisliti šta ćemo sve vidjeti do kraja festivala, koji je samo formalno amaterski, pošto su predstave koje se posljednjih godina igraju u Trebinju visoko profesionalne, a to smo vidjeli i večeras. Mlada rediteljka Minja Novaković predstavlja novi talas u Crnoj Gori, nova čitanja teksta i dramska rješenja i bilo je zadovoljstvo da vidimo kako mlad čovjek radi sa sjajnim bjelopoljskim ansamblom. Taj ansambl je davno dostigao profesionalni nivo, i oni su ansambl koji izaziva sve druge da se bave amaterizmom u Crnoj Gori. Da ništa drugo nisam vidio nego separiranje stolova, predstava je, po meni, imala puni smisao. Svaka čast za vučenje konopa i na pozorišni način pokazivanja problema cijele predstave. Bilo je tu i drugih detalja i organizacije, ali samo da sam vidioovaj detalj - aplaudirao bih. Mlada rediteljka je i nehotično poslušala zov postmoderne, ovo je postmodernističko čitanje Nušića, po onoj definiciji da je sve u umjetnosti rečeno i da treba samo na novi način čitati ono što se već čita. Ovo je inovacija i osvježenje. Inovacija ima i fini izazov i rizik, ali ova mi je veoma uspješna. Odgovaralo bi mi kao gledaocu da, kad je bila krađa stolova - da su akteri izašli i plesali sa tim stolovima. Puno je metafora u čitavoj predstavi, što fascinira gledaoce. U dijelu kada glumci drže ruke kao kučići, što je jako lijepo, mislim da bi možda još bolje bilo da i laju i njišu se kao kučići, da se otišlo u grotesku, ako hoćemo da taj znak izvučemo do samog kraja. U ovom ostvarenju napravljen je sjajan balans između reditelja i glumaca. Imali smo lijep dramski ugođaj i svaka čast Bjelopoljcima.
Luka Kecman, teatrolog
Drago mi je da je ansambl iz Bijelog Polja ponovo došao u Trebinje sa ozbiljno pripremljenom predstavom i da je Festival festivala otvoren Nušićevim tekstom. To je trebalo da znači da ćemo biti nasmijani, razdragani itd, međutim povremeno smo se nasmijali, ali više zamislili nad onim što su željeli da nam kažu. Kada se radi neki klasik, velika je obaveza i odgovornost. Svi senzori se upale kada se tako nešto gleda. „Ožalošćena porodica“ je veoma specifična drama, jer je Nušić stvorio samo jedan lik, a to je ožalošćena porodica, to je nukleus. Nušić ide od pojedinačnog ka opštem i fantastično to vodi od početka do kraja. U ostvarenju bjelopoljskog pozorišta početak je obećavao da se pojavljuje jedan kolektiv, sve do momenta kada počinje to da se razvodnjava u pojedinostima. Lišili su se specifičnosti koje doprinose komici: escajg, poslužavnik, budilnik koji zvoni... Stalno sam se pitao zašto ne to, nego su išli ka ozbiljnoj varijanti. Pitao sam se zašto nema nijedne stolice, nego se odjednom stavlja jastuče i onda se desi scena gdje se junaci postavljaju u poziciju da su ti ljudi izgubili ljudskost i da su ostali na nivou životinja. Neki instinkti su proradili kod njih i vodili svemu ostalom, time pravdaju pohlepu. To je iskorak u čitanju, malo je oštar ali je odgovarao i opravdana je dotadašnja igra. Ono što je, možda, predstavljalo problem, je posljednji monolog. Da bi se dramaturški intervenisali kod ovakvog pisca, mora se pronaći “kopča” unutar teksta i likova, da iz njih proistekne ono što je proisteklo na kraju. Posljednjim monologom, unosi se problem koji je opštepoznat, ali on ne postoji kod Nušića. On je tu “nakalemljen” i svojevrsno je strano tijelo, kao neka teza egzistira, ali ne ide iz lika. Reditelj ima pravo da interveniše, jer je ostvarenje urađeno po motivima Nušićeve drame, ali negdje je Danica morala da naznači problem da bi se na kraju obratila bez rukavica. S takvom intervencijom, predstava bi dobila mnogo čvršću strukturu. Ansambal iz Bijelog Polja nije iznevjerio nušićevsku rečenicu, što je veoma dobro, samo se pitam zašto je elimiisana rečenica: „Zašto sam ja plakala za ništa?“ Kada Danica na kraju kažu „Sve ostavljam i odlazim!“, da su se tada svi na sceni okrenuli jedni prema drugima i rekli „sporazum“ tada bi nam bili jasno zašto se tako zove predstava. Čestitam amaterima iz Crne Gore.
Milovan Zdravković, teatrolog
Čestitam što su Bjelopoljci ovako divno otvorili Festival festivala i znatno podigli ljestvicu. Adaptacija je fenomenalna, uspjeli su nešto što nije moguće spojiti sa Nušićem, da se toliko osavremeni u modernom teatru. Odavno nisam gledao ovako dobru adaptaciju, jer obično reditelji i glumci hoće da budu jači od Nušića, što je teško, a pozorište iz Crne Gore je uspjelo da ga utemelji. Adaptacije i promjene ne traju dugo, i nemam neke primjedbe, jer je ovo zaista, što se mene tiče, nešto novo. Ovo je rediteljska predstava koju su fenomenalno odigrali glumci, i vidi se posvećenost, a nema predstave bez posvećenosti. Hvala amaterima iz Bijelog Polja.
