Zoran Maksimović, teatrolog, voditelj razgovora
Predstava koju su izveli glumci Kulturnog centra Kula je teška, savremena, psihološka i socijalna drama koja otvara mnoge teme, krizu vjere, predrasude, zloupotrebu djece i moći, preispitanje savjesti, moralnosti itd... Publika je iz sale otišla sa pitanjima, kako i treba da bude, a svakom je na savjesti da odluči ko je u pravu, a ko nije.
Luka Kecman, teatrolog
Kada se preuzima tekst koji dolazi sa drugog jezičkog područja, kulture, tradicije, istorije, mora se mnogo voditi računa koliko istinski koorespondira sa vremenom i mjestom gdje se igra. Pisac teksta je namjerno smjestio radnju u 1964. godinu, ne bavi se sadašnjom Amerikom, nego vremenom nakon ubistva Kenedija, što otac na početku i izgovora u svojoj propovijedi. To je i danas rak-rana za američko društvo i nakon toga je svako sumnjao u svakoga u Americi. Jako me iznenadilo da su amateri iz Kule rekli da su prepoznali mnoge teme koje imaju veze sa našim društvom, a ja teško to mogu da prepoznam, osim ove što se tiče sumnje. Sumnja unosi toliku dozu nemira da čovjek ne može da bude sasvim svoj. Ključna figura priče je sestra Alojzija, a značenje tog imena je da je to onaj ko se proslavio u borbi. Pisac teksta daje namjerno to ime, jer se ona proslavlja u jednoj potpuno nepoštenoj borbi, što su amateri iz Kule vrlo precizno i uvjerljivo igrali. Sestra Alojzija je pobijedila radi dokazivanja, a ne radi pravde i istine i unutar toga je osnovni sukob za koji gledaoci do kraja ne znaju šta se dešava. Najčestitija u svemu tome je druga sestra Džejms, koja je jedina nevina i do kraja vjerujuća i primjer je kako taj mehanizam koji funkcioniše u društvu - sumnja, šamara čovjeka. Amateri su uspjeli da vrlo ozbiljno saopšte sa scene tekst Džona Patrika Šenlija. Jedini momenat, koji moramo prihvati kao scensku uslovnost, je da Luka nema 12 godina i publika to vidi. Reditelj je glumce postavio u jednu kamernu atmosferu, a da je publika još bliže - imali bismo potpuniji doživljaj onoga što su igrali. Glumci su se držali svako svoga dogovorenog procesa, kada je u pitanju lik. Dali su samo naznake da su ljudi ispod matnija i ljudi, što je jako dobro, jer nisu prešli u preigravanje, koje je moglo da naruši čitav svijet koji je zatvoren u sebe. Što se tiče samoga čitanja teksta, trebalo je malo da se porazmisli oko nekih težišta. Gledali smo jako ozbiljnu predstavu, publika je uživala, a ansambl je držao pažnju gledalaca od početka do kraja, što je najbolji parametar.
Milovan Zdravković, teatrolog
Čestitam ansamblu iz Kule na hrabrosti da uzme ovaj tekst. Publiku dovode u situaciju da razmišlja. Bez sumnje nema napredovanja, nauka se bazira na sumnji, dok vjera nema sumnje. Odlična je bila podjela i rješenja, a jedina „primjedba“ je što su publiku malo zamislili. Pohvalio bih Biljanu Mitrić, u ulozi sestre Džejms.
Brano Dursun, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Predstava amatera iz Kule je bila fantastična. Vrlo je teško bilo odrediti ko je bio najbolji glumac. Hvala ansamblu, ovo je bilo pravo uživanje. Čestitam na tome što imaju ovako mlade ljude koji mogu da odigraju ovakvu psihodramu.
Dragan Koprivica, reditelj
Što se tiče teksta i načina kako su ga amateri iz Kule donijeli na scenu, po meni je to ispala duo i trio drama sa više likova. Mislim da je predstava u samom vrhu Festivala festivala. Dragica Jotanović je tako igrala sestru Alojziju, toliko se uživjela u ulogu da sam se pitao da li je i u životu tako nedokazana osoba kao u predstavi. To mi se prvi put dešava da je glumac toliko u ulozi da mi proizvede takav osjećaj. Njena partnerka je bila divan glas savjesti, luč svjetla u tami. Dragica je igrala mračnjaka koga niko ne može poremetiti u njegovom ludilu i ostala je sumnja da li je ona u pravu ili je u pravu muški lik. Ipak, više sam povjerovao njemu, jer mi je djelovao bliže realnom svijetu u odnosu na sestru Alojziju, koja je bila začarana u bespovratnoj sumnji iz koje nikad neće izaći. To je jedna od karakteristika ove predstave. Nad ovom dramom se nadvijaju pitanja: ko je kriv, ko je u pravu ili su svi krivi ili su u pravu. Predstava je, uz pitanja, ponudila i mnogo odgovora i svi gledaoci su iz pozorišta otišli sa svojom varijantom ko je kriv, a ko normalan. Ovo mi je jedna od boljih predstava koje sam u posljednjih godinu dana gledao u amaterskom i profesionalnom teatru. Ansambl iz Kule me je opčinio već nakon nekoliko minuta igre. Bili su sjajni, profesionalni glumci koji su, sticajem okolnosti, u amaterskom teatru.
Slobodan Radović, reditelj
Vidjeli smo kompletnu predstavu, snažnu i čvrstu. Kad kažem kompletnu, mislim na glumačka ostvarenja i dizajn predstave. Interesantno je razbijanje četvrtog zida. Ta interakcija sa publikom, koja je bila vrlo važna, dobro je napravljena i uvlačila je publiku u radnju da i ona bude dio zbivanja. Sukcesivne scene su režirane vrlo dobro, da je uvijek bio i prvi, drugi i treći plan, to je stalno bilo vidljivo i dosta je pomoglo da predstava ima cjelinu i snagu. S druge strane, ako malo pogledamo sukob u predstavi između dva glavna lika sestre Alojzije i oca Flina, on je vrlo dobro urađen i stalno ima uzlaznu liniju sa blagom tenzijom, da bi na kraju došlo do čvrstog sukoba koji ona razriješava. Glumci su imali lijep odnos prema tekstu koju su govorili i prema svojim partnerima. Što se tiče Donalda Milera, lijepa je gradacija njegovog lika od nesnalažljivog dječaka koji traži zaštitu, a u toj zaštiti se vrlo lijepo kreće na sceni. On lijepo saopštava monologe, koji su njegov emotivini doživljaj onoga što govori. Predstava ima snažnu poruku i ostavlja zaista dobar utisak.
Dragana Ćorović, gledalac
Čestitam amaterima iz Kule na fenomenalnoj predstavi. Gluma je bila toliko ujednačena, da je teško odlučiti ko je najbolji. Tema koju je reditelj obradio je izuzetno aktuelna i dešava se i na našem području, pa i u Republici Srpskoj i drago mi je da je neko odlučio da je obrađuje. Jako je teška tema, ali su amateri iz Kule uradili izuzetan posao.
