Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Novela „Svoga tela gospodar“ objavljena je 1931. godine, da bi, gotovo četvrt vijeka kasnije, bio izdat istoimeni dramski tekst, sa podnaslovom „Smešna pripovest u dva dela“. Godine 1957. pojavio se kultni film „Svoga tela gospodar“, u adaptaciji i režiji Fedora Hanžekovića, za koji je Slavko Kolar napisao scenario. Ovaj film nagrađen je Zlatnom arenom za scenario i glavnu mušku ulogu - Mladen Šerment, a Srebrnu arenu za glavnu žensku ulogu dobila je Marija Kon.
Slavko Kolar smatra se jednim od cjenjenijih hrvatskih književnika. Bio je pripovjedač, dramatičar, feljtonista i dječiji pisac. On u svojim djelima, premda su mu teme najčešće sumorne jer se bavio zaostalom, primitivnom i siromašnom hrvatskom provincijom, unosi dozu svog specifičnog, ljudskog, blagog humora. Pripovijetke mu karakteriše obnova postupka realizma i društvena kritika. Kritikuje i humoru izvrgava uglavnom selo i seljake, ali i malograđantštinu, „poluinteligenciju“, činovnike, karijeriste i političare.
Film „Breza“ (1967) Anta Babaje nastao je po motivima Kolarevih novela „Breza“ i „Ženidba Imbra Futača“. U mnogim anketama, film „Breza“ uvršten je među najbolje hrvatske filmove svih vremena.
Mirjana Urlić Marković, gledalac
Oduševila me djevojka u glavnoj ulozi (Veronika Iveković), koja mi je rekla da namjerno nije gledala film, kako bi izgradila doživljaj te uloge. Čestitke svima. Čestitam i Hasanaganici (Milica Stojadinović)! Hvala im!
Milovan Zdravković, teatrolog
Čestitam amaterima iz Tuhelja što su uzeli ovaj tekst, za koji bi neki rekli da je prevaziđen, ali nije - kad ima univerzalnu poruku. Drago mi je što su ga mladi ljudi prihvatili, jer obično bježe u neke moderne tekstove. Pokazali su da je nešto lokalno i univerzalno, jer principi koji remete harmoniju života utiču svo vrijeme na život, od antičke drame pa nadalje. Uradili ste socijalnu dramu koja je katarzična i uvijek se zamislimo nad životom. Ona treba da nas opominje da budemo humaniji, da saosjećamo sa onima koji pate. Da li smo takvi - vi ste postavili to pitanje.
Zoran Radulović, glumac iz Crvenke
Srećan sam što sam imao priliku da pogledam ovu predstavu i ovaj ansambl. Ono što sam zaključio u razgovoru sa članovima ansambla je da pozorišni amaterizam u Hrvatskoj ide uzlaznoj putanjom. Veliki komplimenti što su se odlučili za ovaj tekst i temu, jer mislim da mlađe generacije treba da znaju i upoznaju se sa nekadašnjim položajem žene na selu. Čestitam cijelom ansamblu, vidi se jedan veliki rad u velikom ansamblu i teško je postići da svi budu ujednačini. Moram istaći Veroniku Iveković u ulozi Ruže i Antonelu Horvatin u ulozi Kate. Dvije sjajne glumice kojima smo jednostavno vjerovali. Sa minimalističkim sredstvima i odmjerenom glumom napravile su snažne glumačke kreacije. Poželio bih Veroniki da izgradi ozbiljnu glumačku karijeru.
Dragana Ćorović, gledalac
Hvala amaterima iz Hrvatske na prelijepoj predstavi i prelijepoj energiji koju su plasirali. Bilo bi šteta da glavna junakinja ne nastavi da se bavi glumom, jer njena facijalna ekspresija izvire iz njenog srca. „Kupila“ je publiku i bilo bi šteta da ne osvoji neku nagradu. Ne treba da stane na ovoj ulozi, jer definitivno „stoji na nogama“.
Dragan Koprivica, reditelj
Zaista sam imao prekrasan pozorišni ugođaj večeras i svaka čast! Ansambl je ispoštovao osoben dijalekt, ali ih je publika razumjela. Gledaoci su dobro razumjeli i priču, jer to može biti priča svih krajeva, univerzalna je tema, svjetskog značaja. Išlu su po tekstu pisca, ali mi se čini da je tekst sa hepiendom na kraju oštetio cijelu predstavu. Ja bih je završio time da je Roža izvršila samoubistvo. Mislim da bi bolje bilo, a vi razmislite, da komad završite smrću tragične ličnosti. Napravili ste srećan kraj koji baca sjenku na fenomenalnu priču. Ako je i po tekstu tako, sugerišem vam da završite na tragediji. Poslije ovolike tragedije završiti hepiendom, po meni, nije dobro i mislim da bi trebalo da završite tragičnom pričom. Rediteljka Pavica Iveković je pazila da se ne pogriješi na detaljima, a detalji čine predstavu, svaka čast! Mislim da je plan rediteljke bio da ovo bude, prije svega, glumačka predstava, a režiju je stavila u sjenu. Vođeni finom, skrivenom rediteljskom rukom, glumci su dolazili do izražaja. Nikad ujednačenijeg Festivala festivala u Trebinju od ovogodišnjeg.
Luka Kecman, teatrolog
Dobro je što Festival završavamo sa puno smijeha i opuštenosti, jer smo gledali predstavu koja je potpuni čin plemenite naive, gdje je ansambl odabrao tekst koji im potpuno odgovara. Nije bilo velike potrebe da se likovi domišljaju ili pravi neka psihologizacija. To je dobar potez reditelja koji je odabrao ovaj tekst, da se njime približi glumcima koji su mladi. Uzeli su tekst koji je jedan od mnogih koji nastaju šezdesetih godina, koji su se bavili prilagođavanjem novog doba i starog čovjeka. Čitava priča je potaknuta time da je čovjek rob zemlje, da sve ide odatle i da postoji sistem vrijednosti koji mora da se poštuje. Ovo je tragedija koja je postavljena na način da jedan od junaka popije otrov života, i to je najveća tragedija. Nije tragedija što se Roža objesila, nego je on (Iva) nastavljač onoga što je ga dovelo do toga da se pobuni i kaže da je svoga tijela gospodar. To su nove generacije koje su se polako, ali sigurno se javljale u malim sredinama, ali nisu imali dovoljno hrabrosti da progovore. U ovoj priči bi bilo dobro da znamo da li je on zaljubljen u nekog drugog, jer se tako nešto nagovještava. Da imamo tu scenu u kojoj je on sa nekim ko je izbor njegovog srca, za njega bi navijali. U ovom slučaju je on, poprilično, negativac koji nema nimalo samirnosti prema dobroj djevojci koja ima falinku i koja se udaje zato što mora, iako ima malo i simpatija prema njemu. Postavili ste predstavu tako da ne postoji lik koji je glavni, jer se periodičnu smjenjuju oni koji nose cijelu priču. Snage su raspoređene vrlo precizno, što je omogućilo da se lakše progutaju svi zadaci, koji su poprilično pravolinijski postavljeni. Mala sugestija za rediteljku je da se igra i malo po dubini. U pojedinim momentima, dobijamo prilično statične scene, koje su pričanje dramskog teksta, a onoga trenutka kad krenu da igraju dramski tekst - onda se sve i zavrti. Mislim da oba bračna para, koji su roditelji - su precizni i tačni, to je doprinijelo da se publika svrstava na jednu ili drugu stranu. Imamo dva čovjeka koji su na strašnoj muci, trguju svojom djecom. To se negdje u igri vidi, a moj prijedlog da se to još više zaoštri.
Dobro je da se bave onim što im je blizu, što im je jasno, i da su to prilagodili sebi i u govornom smislu, da nema nikakvih problema, da to teče... Sad im slijedi zadatak da i dogodine dođu u Trebinje i da ih vidimo u nekom drugom žanru, to će biti provjera kako rade. Čestitam, uz neke male primjedbe!
Vukica Strugar, novinar „Večernjih novosti“
Nema negativnih likova, svako od njih ima i dobrih i loših strana i ima jak motiv da opravda postupke. Završila bih onim s čim je rediteljka počela, da smo prestali da budemo osjetljivi na tuđe probleme onda kada smo usvojili politički korektan govor, kako se to danas kaže. Kada smo imali riječ saosjećanje - imali smo i odnos prema toj riječi, a sada kada imamo empatiju, inkluziju... više nemamo odnos prema tuđoj nesreći.
