„Živim već šezdeset prvu godinu i uvek sam još naivan i verujem ljudima na reč - verovatno ću takav umreti“, samokritički zapisuje u Dnevnik Rodoljub Čolaković (1900 – 1983), uvodeći nas u priču o iskrenom prijatelju Ivi Andriću, s kojim je najiskrenije drugovao 30 godina
Upisujući citiranu rečenicu u Dnevnik, uz dozu neskrivenog gađenja prema primitivizmu dijela beogradske čaršije - izraženu povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade Andriću - dodaje „zavist ljudska je strašna stvar, a licemerstvo prosto guši“
U ovim zapisima upoznaćete Andrića s jedne dosad skoro nepoznate strane, i možda ga još više zavoljeti
Rodoljub Čolaković (desno) i Ivo Andrić (u sredini)Iskustvo nam je palanačko. Ova, prva rečenica, kojom počinje glasovito djelo Radomira Konstantinovića „Filozofija palanke“, nekako mi se i sama od sebe nameće u obilju krokija i bilješki, što ih je u trodecenijskom drugovanju sa Ivom Andrićem, ostavio revolucionar Rodoljub Roćko Čolaković, nema sumnje, njegov do srži iskreni prijatelj i poštovalac njegovog - opet nema sumnje - izuzetnog djela!
A i lika, kao što ćete se uvjeriti, jer u ovim „pričicama“ što su pred vama, izvađenim iz njegovih dnevničkih bilješki, Andrić je glavni lik.
Autor feljtona: Žarko JANJIĆOve jeseni, 2017, Andrić je književni lik u najnovijem (i već hvaljenom) romanu Vladimira Pištala „Sunce ovog dana – Pismo Andriću“, gdje mu se autor češće obraća kao Ivanu Andriću nego kao Ivi Andriću.
S jeseni će i književni sajmovi, što je više nego pouzdan znak da će o našem nobelovcu, kako neizostavno decenijama repetiraju srednjoškolski štreberi, opet buknuti priče sa svakojakim porukama, potkama i namjerama, osvjetljenjima i zatamnjenjima, pa nije li onda baš sada prava prilika da otkrijemo kako ga je doživljavao i opisivao istinski mu drug Čolaković (jugoslovenski orijentisan kao i on sam). A koji je o njemu znao mnogo više od tih, koji su se trudili da mu budu biografi - pred kojima se ovaj izuzetni pisac često stezao i zatvarao, poput uznemirene školjke, zbunjen i onespokojen kao kad bi ga kakav naivni, a ambiciozni gimnazista, odlikaš, s potpunim nepoznavanjem duboke tajne stvaralaštva, tupavo zapitao: šta ste vi, kao pisac, ovim djelom željeli da kažete?!
Prođimo, dakle, kroz te neke dane, nekih godina, dobrano zahvaljujući dr Zdravku Antoniću, koji ih je iz Čolakovićevih dnevničkih bilješki izdvojio u posebnu, nažalost, još poprilično nepoznatu knjigu: „Ivo Andrić u Dnevniku Rodoljuba Čolakovića“ - koju, evo, nema ni svaka biblioteka u Bosni i Hercegovini, mada je dio Andrićeve Nobelove nagrade otišao baš za razvoj tog bibliotekarstva.
Osim saznanja o Andriću, iz Čolakovićevog pera, osjetićete ponešto i od duha onog vremena, u kome je, kao i danas, bilo i dobrih i loših ljudi, i visokih i niskih strasti, i divljenja i zavisti, i ljubavi i mržnje...
„Živim već šezdeset prvu godinu i uvek sam još naivan i verujem ljudima na reč - verovatno ću takav umreti”, samokritički zapisuje u Dnevnik Rodoljub Čolaković (1900 – 1983), uvodeći nas u priču o iskrenom prijatelju Ivi, s kojim je, rekosmo, drugovao 30 godina. Upisujući citiranu rečenicu u Dnevnik, uz dozu neskrivenog gađenja prema primitivizmu dijela beogradske čaršije, dodaje:
„Milica (Rodoljubova supruga, primjedba Ž.J.) bila u gradu i slušala komentare o Andrićevoj nagradi. Šta sve ljudi naši pravoslavni ne pričaju, onako u četiri oka, kakve sve gadosti ne rigaju, i to oni koji su prvi poleteli da mu čestitaju, da mu pošalju cveće, čak da napišu u novinama lepu reč. Ne vređa me to što neki misle da Andrić nije veliki pisac – u redu, stvar je ukusa, prilaženja literaturi itd. Neki estetski prefinjeni ljudi vele: pišam se ja na takvu literaturu. Ali podlo je govoriti: Andrić je bio (jugoslovenski) ambasador kad je potpisan pakt sa Nemačkom, pa se lepo izvukao, on se i uvek ume da izvuče ili, kako reče jedna dama – 'da skloni svoje dupe ukraj'. (Ona svoje dupe nije čuvala to je tačno) - a ne pominje okupaciju i njegov stav. Zavist ljudska je strašna stvar, a licemerstvo prosto guši!“
Čolaković s nestrpljenjen iščekuje Andrićev povratak iz Stokholma, pa sa njim, odmah po dolasku ide na izlet na Avalu, a u Dnevnik upisuje:
„Danas bio sa Andrićem na Avali – radostan je što je nagrada tako primljena od širokih slojeva naroda, što se izrazilo u mnogobrojnim čestitkama koje još uvek prima iz svih krajeva zemlje. Veli: 'Stiže čoveku sve kad mu nije potrebno. Da je bilo malo ranije, kad je moja majka bila živa, kad sam bio mlad. Jedino što je neka korist zemlji, da se preko nagrade i za nju, njenu kulturu više čuje.'“
U Dnevniku za 1961. pomenuće ga još samo jednom, jedne novembarske večeri, kada je Andrić bio kod njega na večeri skupa sa pjesnicima Dušanom Matićem i Aleksandrom Vučom.
Milica i Ivo AndrićMeđutim, već 11. januara 1962. Andrićevi (Ivo i njegova supruga Milica Babić) posjetili su Rodoljuba i Milicu, pa Rodoljub bilježi:
„Vrlo lepo i zanimljivo priča Ivo o Švedskoj – najmanje o ceremoniji – o njenim ljudima, studentima, književnicima, s kojima je, uglavnom, dolazio u dodir. Milo mu je bilo kada je osetio koliko se taj svet interesuje za Jugoslaviju i koliko je cene. Naročito je lepo bilo u Upsali, gde je veliki slavistički centar Švedske. Posle ruskoga, mladi Šveđani najviše uče srpskohrvatski. Pre je bilo češki, docnije poljski, a sada je srpskohrvatski.“
Onda 16. januara, među njima zemljačke teme:
„Bio na večeri kod Andrićevih – kao uvek, bilo je prijatno, iako malo šumnije no obično zbog toga što su neki gosti odmah popili više nego što mogu podneti i onda se raskokodakali. Vrlo lepo i tečno govorio je Andrić o našoj bosanskoj sirotinji: čak i naše takozvane gazde i begovi bili su tanka stanja, ne u poređenju sa engleskom ili francuskom buržoazijom, nego čak i srbijanskom.“
(Nastaviće se)
* Feljton Žarka Janjića o manje poznatom Andriću - iz dnevničkih svjedočanstava njegovog prijatelja Rodoljuba Čolakovića, objavljujemo povodom značajnog jubileja - 125 godina od rođenja velikog pisca, koji će biti obilježen 9. oktobra. Prvi dio feljtona s razlogom i donosimo danas, uoči Andrićevog 125. rođendana.
