„Vratio se Andrić iz Egipta s temperaturom, operisan je (prostatitis), sad mu je lakše. On je u Kairu držao predavanje s kateterom – da čovek pobesni. Neka idu dođavola i kulturne veze, ali ne može se ići dotle u ravnodušnosti prema svom vlastitom zdravlju...“, zapisuje Čolaković, pominjući požrtvovanje svog prijatelja

Andrić će biti tema jednog razgovora kod Čolakovićevih, potkraj januara 1962, kad su na večeri kod Rodoljuba i Milice Dobrica Ćosić – Gedža, Antonije Isaković – Lule i Borislav Mihailović – Mihiz:

Autor feljtona: Žarko JANJIĆ

„Uveče bili kod mene na večeri Gedža, Lule i Mihiz sa ženama, i Ruta. Bilo je vrlo živo, pomalo bučno. Raspravljalo se o Andriću i Krleži. Dve teze koje su branili temperamentno i inteligentno Mihiz i Gedža. Mihiz priča za Andrićevo pismo Srpskoj književnoj zadruzi u kome je saopštio Sv(etislavu) Stefanoviću 1942. godine da neće da štampa svoje stvari pod okupacijom. M(ihiz) je hteo da to iskoristi za neki svoj predgovor. Andrić ga zamolio da to ne čini, kad je M (ihiz) insistirao, on je rekao da će mu zabraniti da to iskoristi. O tome A(ndrić) nije nikad nikom govorio, čak ni meni, iako smo drugovi već 17 godina.“

Čolaković, da bi izbjegao beogradski smog, osvježio se, u miru nastavio rad na knjizi „Kazivanje o jednom pokolenju“. Putuje 29. januara 1962. na šestonedjeljni boravak na Hvar. Andrić putuje s njim na isto ostrvo, ali na oporavak:

„Bio je bolestan, a sva uzbuđenja i trke oko Nobelove nagrade su ga prilični iscrpeli. Izgleda umorno i nekako potišten. Tako da će mu odmor u hvarskoj zavetrini dobro doći. S nama putuje i dr Franjo Bulić i njegova Mara. Dugo smo ćaskali, pričali o svemu i svačemu, smejali se i uživali u duhovitim pričama o Splitu i Splićanima. Andrić je lepo pričao o Španiji i o Fr(ancisku) Goji, o Bosni, o našim ljudima u turskoj carevini. Priča o dubrovačkom fratru koji putuje u Rim da referiše Kongregaciji o čudu s Gospom koja miga očima i sarajevskom liberalu - je prava andrićevska priča o našim ljudima.“

Brodom „Mostar“, nakon kraćeg boravka u Splitu, stižu na Hvar. Andrić se smješta u „Dalmaciju“, Čolaković u vilu „Jugo“... Povremeno se viđaju, posjećuju, šetaju, a nakon šetnje 3. februara 1962. u Dnevniku ostaje:

„Noć prohladna, puna zvezda. Šetao sinoć i uživao u izvanrednoj noći – tišina, miris mora, svežina...Šetao sa Andrićem, razgovarali o Egiptu i Naserovoj politici, sve to povodom Titovog puta. Tim povodom govorili o skokovima koje prave pojedine zemlje u svom razvitku. Indonezija – Marks i Koran, Naserov socijalizam i druge zemlje koje traže načina da reše svoje probleme, koje ne mogu da reše na klasičan kapitalistički način, a ne mogu tražiti ni rešenja koja bi se oslanjala na proletarijat, jer ga tamo ili nema ili je nerazvijen, čak nema ni svesti o sebi kao klasi s posebnom istorijskom misijom“.

Petog februara sa Andrićem otišli na Španjolu, razgovarali na razne teme, pa i o Erihu Košu:

„Andrić ga prati od prvih pripovedaka. On misli da Koš svoje ideje oblači u književni ruho, ali nema dovoljno mašte da se digne na viši umetnički nivo. Pošto on smatra svoje ideje tačnim, to svako osporavanje književne vrednosti svog dela smatra atakom na te ideje. To je veliki nesporazum, misli Andrić.”

Čolaković se u Beograda sa Hvara vraća 10. aprila 1962. I sam je bolestan, ali ljekari mu kažu da i njegov prijatelj Ivo teško bolestan, Roćko bilježi:

„...Vratio se (Ivo) iz Egipta s temperaturom, operisan je (prostatitis), sad mu je lakše. On je u Kairu držao predavanje s kateterom – da čovek pobesni. Neka idu dođavola i kulturne veze, ali ne može se ići dotle u ravnodušnosti prema svom vlastitom zdravlju...“

Andrić se poslije oporavlja, donosi odluku da se posve preseli u Herceg Novi, a Čolaković o tome 11. jula 1962. piše:

„Uveče bio sa Andrićem na večeri u Vinogradima kod Grocke. Milo mi je što se Andrić lepo oporavio – počeo je, kaže, da piše. Ovih dana će u Sloveniju na letovanje. Šetali smo ispred restorana, gledali Dunav pred nama i pričali. On se sprema da se sasvim preseli u (Herceg) Novi. Kaže, treba se polako povlačiti sa scene, odlaziti iz gužve, privikavati se na drugi način života, nije više čoveku 50 godina da može da izdrži ovu jurnjavu. Treba tišine i mira.“

Malo kasnije Andriće će otputovati u Sloveniju, a onda će ga Čolaković posjetiti, nakon prethodnog boravka na Brionima, pa će skupa provesti jedan dan na Bledu:

„Proveli smo ceo dan zajedno, obišli grad nad Bledskim jezerom koji je sad renoviran (u njemu je mali muzej, kafana, restoran). Lepo je, iako je suviše kitnjasto. Posle podne otišli na izvor Savice, a večerali u Rubnom, seocetu blizu Bleda. Andrić se oporavio, iako nije u staroj formi. Pričao je sa svojim crnim humorom, nenametljivo, kao usput, a propos, ali uvek tako da tu njegovu priču zapamtiš. Aco (Vučo) kaže da radi na knjizi pripovedaka – a šta je sa 'Sarajevskom hronikom' (kasnijim 'Omer pašom Latasom' - napomena Ž.J.) ne zna. Andrić ne priča, Aco ne pita. Bledski knjižar lepo uredio izlog s Andrićevom slikom i njegovim knjigama, i napravio dobar posao. Andrića su kulturni Slovenci opsedali za autograme.“

(Nastaviće se)