„Gete je rekao da se oružje pravi za to da bi bilo upotrijebljeno, citira Ivo, pa je vjerovatno da će biti upotrijebljeno i ovo današnje, nuklearno, bez obzira na svoju razornu moć. Hladno mi je oko srca - zaključivao je - možda se mi samo obmanjujemo kad govorimo da će strah od uništenja ipak suzdržati sile da upotrebe nuklearno oružje...“

Onda, 25. oktobra kod Andrićevih u posjeti je šire društvo njihovih komšija i prijatelja – Vučovi, Matićevi i Krista (Đorđević), domaćini spremili gala večeru:

„...Sedeli smo u Andrićevoj radnoj sobi, mi muškarci i raspravljali. Glavno: odnosi Srbi, Hrvati, Slovenci. Neosporno da raste antiraspoloženje kod beogradskih intelektualaca nekomunista. Iz Zag(reba) i Ljubljane vraćaju istom merom. Matić je zagrdio: te mi nemamo ništa, a oni dižu industriju, grade itd. Dao sam odlučan otpor i malo ublažio ton. Andrić je mudar, izvlači pouke iz istorije. Predlaže da insistiramo da Udruženje književ(nika) Srbije sakupi i pošalje svoju pomoć poplaveljinama u Zagrebu. Vučo preuzeo obavezu da to traži od (Dragana) Jeremića.”

Isti je sastav, ali sada, 5. decembra, kod Vučovih:

Autor feljtona: Žarko JANJIĆ

„...Vučo priča novosti. Brana Crnčević došao u Književni klub u Zagreb i pitao: 'Ko je večeras dežurni ustaša u klubu'. Ljudi shvatili sprva kao šalu, ali kad je ponovio, oni reagovali kako treba i izbacili ga napolje. U Beogradu odmah mere: skinuli mu dramu s televizijskog programa i part(ijska) komisija. Dopada mi se takva brza i efikasna reakcija. Andrić mi je ispričao nešto eks. bosansko: dve kone (komšinice) razgovaraju ujutro: 'Čul ti noćas onu grmljavinu i jesi li se pripala? - Ma, kako ne bih čula, a pripala sam se da ne može gore bit. Grmi i sjeva, a u mene u kući sve partijci'.”

Premda je već bio pošao u penziju, Rodoljub Čolaković je i dalje u krugu svojih partijskih drugova – na Brionima je dočekao Novu godinu, potom se mjesec dana preselio na Hvar...pa tek u Dnevniku od 24. marta 1965. zapisuje da je sa suprugom bio na večeri kod Andrićevih, gdje su bili i Vučovi.

„...Odavno nisam bio sa Ivom pa mi je bilo drago da ga vidim i porazgovaram s njim. Nešto je slabiji i teže čuje. Stari očigledno. Vučo pun novosti, sve on zna. Priča da je Krležu sa Moškom i Gedžom (Dobricom Ćosićem) sreo na večeri (za vreme 8. kongresa) i da je govorio takve šovinističke stvari da su se ova dvojica revoltirala. Andrić koga Krleža ogovara gde stigne – tobože što je Andrić rekao da 'porijeklom nije Hrvat' - otmeno je ćutao, a onda rekao; 'Znam, bio je kod mene Dobrica, ja sam ga umirivao, jer on reaguje temperamentno, čak i sam pada u šovinizam'. Ne znam kako će Krleža da svrši sa svojim istupanjima. Nekada veliki Jugosloven, sad postaje provincijalni Hrvat, ono što je nekad strašno žigosao.“

Sedam dana poslije Andrićevi su kod Čolakovićevih. Čolaković upisuje da je razgovarao sa Ivom o njegovoj fondaciji iz čije se kamate kupuju knjige za Bosnu i Hercegovinu. Dao je, piše Čolaković, 18 miliona dinara, a sad misli da priloži, otprilike, još toliko. Sve on to čini tiho i bez reklame.

U julu 1965. Čolaković i Andrić su na Bledu u Sloveniji – na 33. kongresu međunarodnog Pen kluba. Cijelo jedno veče s njim i Josipom Vidmarom, izmaknuvši se iz gužve u hotelu „Toplice“ pričali su o kongresu, prošlosti, književnosti u Bosni.

Poslije Bleda u dnevničkim zapisima dugo nema Andrića, a onda 10. oktobra Čolaković to i sam priznaje: „...Nisam ih video (Andrićeve) već nekoliko meseci, i poželeo sam se razgovora s Ivom. Dobro izgleda, ali teško čuje. Pričao je zanimljivo o Nemcima i objašnjavao zašto ne vole Tomasa Mana, kao ni ostale koji su kritički pisali o nemačkoj naciji i njezinim tadašnjim osobinama.“

Nešto kasnije, s utiscima jedne zajedničke večere (Andrićevi, Vučovi, Marko Čelebonović i njegova Freni), 7. decembra 1965, gdje se razgovaralo o izigravanju demokratskih prava građana u savetima (izdavačkim, pozorišnim), jer, zapravo, direktori i njihovi pomoćnici rješavaju kako hoće. Ovdje, nakon što je pomenuo da su Ivo Andrić i Aleksandar Vučo skloni da se povuku s tih položaja savjetnika, a bili su aktivni, Čolaković lucidno uviđa:

„Oseća se kod njih izvesna rezignacija – godine čine svoje, a naši mlađi biznismeni nisu mnogo sentimentalni“.

Milica i Rodoljub, dolaze 22. decembra da isprate Milicu i Ivu Andrića u Herceg Novi;

„...Ljudi su napravili sebi kuću, pa mogu tamo kad hoće. Ivo je dobro raspoložen. Pričali o kongresu, novom statutu. Nije u pitanju ovakva ili onakva organizaciona forma Saveza, nego međunarodni odnosi. Moglo se rešiti i drugačije, a da se ne potcenjuje niko. Ovako, šta ćemo značiti pred svetom rascepkani na šest literatura. Mediokriteti će dobiti, oni i jesu najgrlatiji. A dobru knjigu prevešće svako, ne pitajući je autor Hrvat ili Makedonac. Ali, mediokriteti će galamiti da i njih treba prevoditi radi afirmacije nacionalnih kultura.“

Ivo i Milica Andrić vratili su se iz Herceg Novog 26. marta 1966, dva dana poslije u Čolakovićevom dnevniku čitamo:

„Ivo dobro izgleda, Milica teško ide, inače je vedra. Pričali smo o mnogo čemu, a najviše o Indoneziji, Vijetnamu, Africi. Kaže; 'Ko bi pre dve godine mogao pretpostaviti da će SAD svaki dan bombardovati S (everni) Vijetnam, da će to svet mirno da gleda. A, eto, vidite to se događa.' To on reče u vezi s mojom pretpostavkom da strah od uništenja zadržava dve supersile od ratnog sukoba. Gete je rekao da se oružje pravi za to da bi bilo upotrebljeno, citira Ivo, pa je verovatno da će biti upotrebljeno i ovo današnje, bez obzira na svoju razornu moć. Hladno mi je oko srca - zaključivao je; možda se mi samo obmanjujemo kad govorimo da će strah od uništenja ipak suzdržati sile da upotrebe nuklearno oružje.“

(Nastaviće se)