Mlada Trebinjka Inoslava Tarana izrađuje unikatne ukrasne i upotrebne predmete koji su uglavnom od drveta, a koje ona ukrašava uglavnom u dekupaž tehnici.
Ova kreativna Trebinjka oživljava i stare predmete, stvarajući od njih nove, mnogo ljepše nego su oni bili ranije.
Kaže da je ovaj posao odmara, iako se time bavi tek nekoliko mjeseci.
Inoslava je, ističe sa ponosom, najprije ponosna majka dvije djevojčice, od četiri i godinu ipo, pa najviše radi upravo za njih, izrađujući najviše dječije police, ili predmete za igru sa slikama njihovih omiljenih junaka.
Nakon toga je počela raditi i poslužavnike, slavske boce, kutije za nakit i različite druge upotrebne predmete.
DJECA SU NJENA VJEČNA INSPIRACIJA
Iako njene kćerke nisu bile kod kuće u vrijeme kada smo vodili ovaj razgovor, Inoslava je o njima govorila posebnom bojom glasa i sa naočito toplim osmijehom koji joj je zario sa lica kada bi ih pomenula.
Ističući da su joj djeca vječna inspiracija, ona kaže da je sa ovim poslom i krenula zahvaljujući upravo svojim kćerkama koje je željela obradovati u vrijeme prvog zaključavanja zbog pandemije virusa korone.
„Imali smo jedan stari drveni bicikl koji mogu voziti baš mala djeca, pa se starija kćerka, koja ga je nekada vozila i baš ga voli, nastavila njime igrati i vozati njime svoje lutke, a mlađa ga sada vozi, ali je bio poprilično propao, tako da sam ga ja polako počela sređivati.
Prvo sam polako ošmirglala neravnine, prefarbala i na kraju ukrasila dekupaž tehnikom, nakon čega su i kćerke, ali i ostali dio porodice, bili prijatno iznenađeni, a možda sam od svih najiznenađenija bila ja, jer sam nesvjesno otkrila svoj novi talenat“, priča Inoslava.
Nakon bicikla je, zbog zatvorenosti u kući sa porodicom i viška vremena koje je imala i pored dvoje male djece, počela da dekupaž tehnikom ukrašavam ostale stare predmete koje je pronalazila u kući, uveseljavajući ponovo djecu i sređujući svoje misli.
Kaže da se s vremenom bukvalno zaljubila u ovaj posao, pa je naručivala sve više materijala za rad i stvarati sve ljepše umjetnine.
„Sada radim dekupaž sa salvetama, štampom i rižinim papirom, ali rižinog papira kod nas nema, pa ga naručujem preko interneta, a salvete imam svoje i to baš veliki broj, pa mi njih najmanje nedostaje“, nastavlja priču Inoslava.
Šali se da je, kada se udala, u miraz donijela i pun kofer salveta koje je od ranog djetinjstva sakupljala, pa je za dekupaž najprije i počela koristiti one salvete koje je imala kao duplikate, jer unikatnih se ni danas ni za šta na svijetu ne bi odrekla.
„Danas mogu da se kupe salvete sa različitim motivima, za različite prilike, Novu godinu, Božić, Vaskrs, rođendanske, svadbene, tako i slike na predmetima mogu da budu prilagođene različitim svečanostima, ali su meni ipak najdraže one se sa ružama ili štampa sa dječjim motivima“, priča dalje Inoslava.
Ne radi ipak sve u dekupažu, jer dječije police i kolica najviše samo prefarba u vesele i nježne boje, najviše rozu i svijetloplavu za dječake i djevojčice, ili ih ukrašava imenima, cvjetićima i slično, a nekada na njih stavlja i slike dječjih junaka.
„Metodom lijepljenja radim i slavske boce sa motovima sa ikona i različitim svecima, što su sve poznate tehnike, ali meni dobro idu i uveseljva me ovaj rad“, kaže ova umjetnica.
POČELA JE I PRODAJA
Kako su se Inoslavini predmeti počeli gomilati po kući, tako se stvorila i potreba najprije da ih poklanja, a zatim i da ih prodaje.
Napominjući da na prodaju u početku nije ni računala, ali su je prijatelji i porodica nagovorili da otvori Fejsbuk stranicu koju je nazvala „Unikatni kutak“, ona kaže da je i sama uvidjela da nema kuda sa svim onim što je uradila.
„Kada su me porodica i prijatelji počeli ohrabrivati da svoje rukotvorine mogu prodavati, ja sam otvorila fejsbuk stranicu na kojoj postavljam fotografije onoga što uradim, pa su najprije krenule narudžbe iz Trebinja, a onda Bileće, Gacka i okolnih hercegovačkih gradova, a kada sam sve počela isporučivati brzom poštom počela sam dobijati i porudžbe iz Banjaluke, Tuzle, Zenice“, kaže dalje Inosalava.
Prodaja bi, dodaje, mogla da se širi i dalje, prema regionu, jer je imala veliki broj kontakata iz Srbije i Crne Gore, ali joj se slanje u druge države za sada ne isplati, pa se ograničila na bosanskohercegovačko tržište.
„Ono što ne prodam ja jednostavno poklonim, prijateljima i njihovoj djeci za rođendane, godišnjice i razne druge svečanosti, a poklonila sam i nešto svojih rukotvorina za dva humanitarna bazara koja su se održavala u Trebinju i Bileći i to me je naročito učinilo srećnom, jer zna da sam dala barem mali doprinos da nekome bude bolje“,osmjehuje se ona.
Ova vrijedna žena stiže sve, i da bude uzorna supruga, majka, domaćica, ali i da ovoji vrijeme za svoj rad i ništa joj nije teško.
Dapače, kaže da se sve lako postigne kada je okružena dobrom porodicom kakvu ona ima.
„I sada mi je starija kćerka u vrtiću, a mlađu je svekrva izvela u šetnju, tako da ja za to vrijeme mogu uraditi sve u kući, skuvati ručak i sve ostalo, pa i malo raditi moje rukotvorine“, osmjehuje se blago Inoslava.
Zanimljivo je da je po zanimanju prehrambeni tehnolog, sa novosadskom diplomom, pa se u nedostatku posla u struci odlučila da svoj hobi i ljubav prema crtanju pretvori u nešto što bi joj dalo i materijalnu korist, ali je istovremeno i opuštalo, a njena umjetnost je upravo takva.
Od ovoga se posla, kako kaže, ipak ne može živjeti,već joj je san da se zaposli u struci, ali od hobija, sve i da nađe svoj posao, ne bi odustala, jer je to nešto što radi za svoju dušu.
„Iako sam ljubav i sklonost prema crtanju pokazivala od ranog djetinjstva, moj novootkriveni hobi ne bi mijenjala ni za šta, jer u njemu uživam i dok radim imam osjećaj da sam to prava ja“, kazala nam je na kraju razgovora.
Inoslava dodaje da se, i kada je počinjala sa ovim poslom, vodila time da ništa od oniga što uloži u svoj hobi ne može da propadne, jer nešto uspije prodati, nešto pokloni svojim prijateljima i najbližim, a nešto pokloni u humanitarne svrhe, a sve to je uveseljava...
