Vijest da se ruši zgrada nekadašnjeg tekstilnog giganta „Novoteksa“ potvrdila nam je trend izgradnje i porast cijena stanova u novogradnji, ali i podsjetila na vrijeme kad je sitni luk – arpadžik bio osnova i poljoprivrede trebinjskog kraja i privrednog razvoja trebinjske opštine, i to dobar dio decenija prethodnog vijeka. Izvozio se čak u Ameriku, i Afriku!
Luka i Radojka Miljković
I danas, ne mali broj starih Trebinjaca, taj prostor niže kuća Kukurića i kapije stadiona FK „Leotar“ zove „Arpadžik“. I ne griješi, jer se još od perioda između dva svjetska rata pa negdje do šezdesetih godina XX vijeka tu nalazila zgrada u koju su poljoprivrednici „predavali“ arpadžik.
„Arpadžik se u Trebinju otkupljivao na dva mjesta. Na mjestu 'Novoteksa'. To smo zvali 'Magazin' i tu je bio glavni otkup. Drugo mjesto za otkup je bilo u 'Ćelovića magazinu', na mjestu današnjeg Konzulata Srbije“, ovim riječima započinje naš razgovor Luka Miljković, dokazani domaćin iz Gomiljana.
Luka i njegova supruga Radojka, kao i Lukini roditelji, bavili su se proizvodnjom arpadžika. S radošću pričaju o tim, kako rekoše, lijepim vremenima, vremenima kad se dosta radilo, ali i bilo zadovoljno. Ovi vrijedni ljudi, ruku otvrdlih od teškog rada na posnoj hercegovačkoj zemlji, s osmjehom na licu pripovjedaju kako se, ne tako davno, za Trebinje čulo širom svijeta po sjemenskom luku.
„Barut, sjeme za arpadžik se proizvodi u jesen. I zove se tako, jer je sitno i crne je boje. Ma baš kao barut. Barut se dobije tako što se posadi krupni luk za jelo. Ti izabereš dobar luk, koji vidiš da nije maćav. Sadiš na leje, po jedno 15-20 cenata jedan od drugog. Taj luk iscampora i drži na sebi sjeme. Paziš i kad vidiš da zrene, bereš i dobiješ barut. Prije nego što se posije u maju mjesecu, barut bi se prvo stavio u kantu vode. Onaj dio koji bi ostao da pliva na površini vode smo bacali, jer to sigurno ne bi niklo. Ono što pane na dno kante, e to smo sijali, ali bi se naravno prvo osušilo“, nastavlja da nam objašnjava Luka Miljković, koji već gazi devetu deceniju, što se po njegovom liku i vitalnosti ne da naslutiti.
Očigledno precizan u poljoprivrednim poslovima, ovaj domaćin nam do detalja pojašnjava kompletan proces dobijanja arpadžika. Od pripreme zemlje pa do onog trenutka kad bi ga on i supruga Radojka „fićom“, koga su većim dijelom, po sopstvenom priznanju, platili od zarade na arpadžiku, povezli na „predaju u Arpadžik“ ili do dubrovačke, odnosno trebinjske pijace gdje su imali unaprijed zakupljene stolove.
Novoteks u ratu i njegovi posljednji dani
„Prije sijanja trebalo je pripremiti zemlju. Nije nam to bio problem. Za bašču se ljeti zemlja orala odnosno preoravala. Volovima. Nije bilo traktora nego je neko im'o volove, a neko konje i ti si treb'o o Ilijinu danu da preoreš tu zemlju da bi dogodine tu bašču radio. Kad završiš bašču, to bi se očistilo i posij'o bi se ječam ili 'šenica, a većinom bogami ječam. Tako se radilo. Dobro i dobro se prije sijanja ta preorana zemlja uređivala grabljama. Onda nasijete sjeme i po tome bacite dva cantimetra amura, gnoja i zemlje. Amur je prosijana zemlja. Poravni se to fino. More i grabljama, a more i šiljkom. To se radilo oko prvog maja. Kad vidiš Jelena nekolika dana da nema kiše, uzmeš tu lopatu što se tako zvala i pomalo zaljevaš. Bogami trebalo je četiri - pet puta zalit' da to nikne, ako nema kiše. Najbolje bi bilo da to nikne bez zaljevanja. Inače, to ispregne ako ne zaljevaš, a ako je suša. S kola, vodenih kola, je išla voda avuzima. Ti su avuzi bili zemljani kanali, koje smo mi kopali i oni su bili duboki 15-20 cenata. Ako pustiš vodu avuzom direktno u njivu, nema ništa od tvog posla. Raznese voda sve. Zato smo morali pljuskati. Lopatom, što je spomenuh. Pravili smo drvene lopate i pljuskali njima po zasijanoj zemlji“, priča Luka, a onda na kratko, kao da se prenu i vrati u realnost, pa i pomalo strogim glasom upućenim nama, mlađim generacijama reče: „Sad imaju sve žive prskalice i svu mehanizacija, a niko ne radi ništa!“
I prekinu priču da bi nas natjerao da se počastimo. I u kući Miljkovića, kao i u mnogim u koje je ušla ekipa “Glasa“ časti nije falilo. Iako je nama ovog kišnog jutra najveća čast bila da iz „prve ruke“ saznamo sve o arpadžiku.
„Životno pitanje naših ljudi zavisilo je od luka. Mnogo se tog luka sijalo. Bogami i do deset kila. Ko nije im'o zemlju sij'o je dva kila, do tri, a ko je im'o radnu snagu sij'o je toga dosta, ali svak je sij'o. Oko deset kila sjemena zauzelo bi oko dva duluma bašče. Jes' bogami. Pola kila otprilike, koliko pamtim, je išlo na 50 kvadrata. Jes', jes'. Nije se okopav'o. Samo plijevio i pljusk'o. Avuz je išao između dvije sofe. Sofe sa zasijanim barutom su bile otprilike dva metra širine, a avuz između njih širine nekih 40 centimetara...“
„Pljuskanje se znalo kako ide. Pljuskaš tom lopatom i onda njome pritisneš da vidiš je li natopljeno. Tako s obje strane avuza. Ako lopata upada, natopljeno je dobro i ideš dalje. Prelaziš na drugu sofu. Otprilike jednom sedmično. Ko nije im'o vodu, nije mog'o proizvoditi arpadžik, ali kod nas je većina imala svoju vodu. Imala je po pet-šest sata vode...”
„Bila su kola na Trebišnjici pa su arpadžik proizvodili u Pridvorcima, Zasadu, Mostaćima, Gomiljanima, Dražindolu, Bjelaču i Tvrdošu. I tako predeveraš ljeto i neđe u devetom mjesecu list luka već i rudi i žuti, i nema lista više, a đe vidiš da ima lista uzmeš dasku, stučeš to i list samre i onda vadiš šiljkom arpadžik. Šiljak je bio kočić od drveta kojim smo čeprljali i vadili arpadžik. Nije bio problem iščeprljat' ako si redovno plijevio pa na vađenju nije bilo trave nego čisti luk“, kaže Miljković, a na njegove riječi se nadovezuje supruga Radojka koja naglašava da se svaki pedalj zemlje obrađivao pa se po rubovima sofe zasijane barutom u isto vrijeme sadio i krupni luk tako da su u isto vrijeme imali i sjemenski luk – arpadžik za predaju, ali i glavice luka za prodaju na pijaci.
Slažu se Miljkovići da im posao proizvodnje luka nije teško padao. Voljeli su da rade oko toga, kao i oko ostalog u poljoprivredi. A osim ajvana, proizvodnje sira i mesa, najviše su se bavili rasadom raštana, glavatog kupusa, paradajza, paprika, patlidžana...
„Kad bi proizveli arpadžik, predavali smo ga u otkup. Konjima smo dogonili u tovarima. Natovari na konja i oćeraj tamo. Oni ti ga i procijene i otkupe. Kaže ti koliko ima izborka, onog krupnijeg. Bile su kao klase. Sitniji je bio najbolji, ali treba pravo reć' ne valja ni najsitniji ni najkrupniji. To se biralo. Bili su tamo radnici, ako je neki baš bio krupan mor'o si ga odbaciti. Taj se arpadžik izvozio u svijet...”
„Znam pouzdano da je arpadžik išao za Njemačku. Ma svuda u svijet. Ne bi vjerovali. Svi su znali za arpadžik iz Trebinja. Ne mogu tačno reći, ali da ti kažem, taj arpadžik je, koliko ja pamtim, radio neđe do šesete – šeset pete. Radojka je bila zaposlena tamo. Prebirala je arpadžik. Nije se arpadžik prodav'o na pijaci, jer je svak' to radio. Svak' iz naših krajeva, a onda, bila je jedno vrijeme i zabrana prodaje arpadžika na pijaci. Tražili su neke papire da ti je u redu arpadžik. Nije nas to ni bilo briga, jer smo od predaje mogli dobro živjet...”
„Bilo je i godina kad nisu sve otkupljivali, tad bi natovarili u auto i od Dubrovnika do Bara prodavali. Da se ne lažemo, nije da je on nešto bio dobro plaćan nego na dulumu luka im'o si prihod k'o da si im'o tri duluma kukuruza, a borba je bila za 'ranom. Ma velika borba za 'ranom, za 'ljebom. Arpadžik se uglavnom radio dok nisu krenula preduzeća i naglo zapošljavanje ljudi sa sela u preduzećima“, ističe glava porodice Miljković i riječ predaje supruzi Radojki, koja se kao djevojka od 17 godina zaposlila u „Arpadžik“.
„Mlada sam počela raditi i radila sam za tri zime po osam – devet mjeseci. To je zapravo bio sezonski posao. Prebirali smo luk i pakovali. Radili bi dok se ne bi sve otkupilo. Onda bi pošli kući i sljedeće godine bi isto radili. Nije bilo naporno. Ne bi' ti znala reć' koliko je tačno bilo radnika, ali su sve bile žene. Otprilike 20-30 radnica. Sve je to bilo mlado i svak' je fino imao posla. Uredno smo bili i plaćeni“.
Miljkovići odavno ne proizvode arpadžik, ali se poljoprivrede ne odriču. Vjeruju u zdravu domaću hranu i smatraju da je budućnost u selu, u proizvodnji zdrave hrane i zašto ne, opet, u arpadžiku.
Treba li tako lako odbaciti nešto što je već bilo prepoznatljivo širom svijeta?! Nešto na čemu je mnogo više od duvana i grožđa počivala privreda ovog kraja?! Nešto što je svojim kvalitetom lako ispisivalo geografsko porijeklo – Trebinje, Hercegovina?! Možda zgrade „Arpadžika“, kao i zgrade „Novoteksa“ više nema, ali zato kod vrijednih domaćina sigurno ima baruta za arpadžik pa prionimo na posao.
ARPADŽIK U TREBINJSKOM GOVORU
arpadžik, paradžik bot. lat. Allium cepe annunus, tur. arpacık sitni crveni luk.
hamur m tur. hamur 1. kvasac, ukvasano tijesto. 2. hr. svaka smjesa, nadjev, filung. Lakiš. 3. zem. vrsta zemlje. – Pravi se tzv. prpoška od ovčijeg izmeta pomiješana sa zemljom zvanom hamur i sipa po lijehi /arpadžika/. Serd. 2. 4. tople spirine. Isak. Rj.
#devrit, -im nesvr.baviti se, raditi. – Najbolje smo devrili s arpadžikom. Treb.
#zborak m agr. vrsta luka. – Malo krupniji /arpadžik/ se zvao zborak. Serd. 2.
ARPADŽIK IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
Još 1924. godine list „Težak“ piše o „Kulturi arpadžika u Hercegovini“ odakle saznajemo da se u trebinjskoj opštini odavnina sadi „prvoklasni duvan, vinova loza za bela i crna vina i sitni crveni (crni) luk — arpadžik“ te da se u Trebinju proizvodi devet vagona, a u cijeloj Hercegovini 90 vagona. Cijena arpadžika te 1924. godine iznosila je 500 dinara po kilogramu.
Već sljedeće, 1925. godine, isti list, „Težak“ u avgustu mjesecu piše o poljoprivrednoj izložbi u Trebinju i naglašava da će posebno biti izložen „trebinjski sitni luk - arpadžik, koji je već i do sada stekao dobar glas na svjetskim tržištima i koga Trebinjci izvoze čak u Ameriku i Afriku“.
Da proizvodnja arpadžika ne jenjava između dva svjetska rata saznajemo i iz lista „Pravda“. U tekstu objavljenom u julu 1936. godine čitamo da u našem gradu Povrtarsko – voćarska zadruga podiže moderan dom, a ta ista zadruga da je poljoprivrednicima donijela „bolju prođu nego ranije i to, naročito je dosta učinjeno za sitni luk - arpadžik glavni proizvod zemljoradnika u Južnoj Hercegovini“. I naredne 1937. godine se dosta pisalo o Zadruzi koja je osnovana samo za arpadžik, jer se većina bavi proizvodnjom ovog sjemena, koji „postiže odličnu cijenu i seljak može mnogo da zaradi na njemu“.
