“Čini mi se da ljudi lakše prihvataju muškarca novinara nego ženu, jer ipak živimo u tradicionalnoj sredini u kojoj se očekuje da žena bude domaćica, a ne neko ko se bori za bolje društvo i istražuje”, kaže Sanja Pešut, novinar Radio televizije RS, koja je karijeru počela prije 19 godina. Nekadašnji sistem rada Sanji nedostaje, jer kako ističe u svemu se gubi vrijednost pa i u novinarstvu.
Poređenje novinarstva na početku karijere i sada?
-U vrijeme kada sam počinjala da radim u Trebinju su bile svega tri medijske kuće: Radio Trebinje, novinska agencija Srna i studio RTRS-a, tadašnje Srpske Radio televizije, koji je u našem gradu otvoren 1995. godine. Radilo se drugačije, bio je sporiji ritam rada. Sada je sve brže i slobodno bih mogla reći da sada informacija nema tu vrijednost kakvu je nekad imala. Tada se više pažnje posvećivalo i svakoj priči i svakoj informaciji, jednostavno se ozbiljnije pristupalo poslu. U žurbi da bi se zadovoljio dnevni nametnuti ritam svi se novinari takmiče ko će prije objaviti neku informaciju, a već sutra se ona zaboravi. To prije nije bilo tako. Priče su se radile temeljitije, dublje, da ne kažem studioznije. Sve je to ostavljalo više traga u javnosti nego sada kod čitalaca, slušalaca ili gledalaca. Čini mi se da se sada informacija radi za dnevne potrebe, a nekada se radilo kao nešto što treba da ostavi trag i dan obavi onaj zadatak koji jeste osnovni zadatak novinara, a to je da kroz svoju kritiku mjenja stvarnost na bolje, u gradu u kojem živimo, državi i uopšte u društvu.
Da li vam nedostaje stari sistem rada?
-U svakom slučaju mi nedostaje. Ne mogu reći da sam baš tradicionalista, ali mi nije svejedno što u svemu se gubi vrijednost pa i u novinarstvu. Bez obzira na napredak, ne mogu prihvatiti da neka senzacionalna vijest bude važnija od kvalitetne priče koja će pomoći nekom, promjeniti nešto na bolje.
Koji su to po vama primjeri dobrih uzora, koji televizijski stvaraoci, koje emisije?
-Da ne nabrajam imena, ali zna se da su sve te velike medijske kuće u BiH, Srbiji i Hrvatskoj imale i imaju i danas novinare koji ne pristaju na kompromise, da rade kvalitetno svoj posao i da svaku informaciju objavljuju onako kakva stvarno jeste.
Kako je biti žena novinar? Da li je teže nego biti muškarac novinar?
-Sama činjenica da je danas više žena novinara nego muškaraca dovodi do pitanja - Zašto bi se neko odlučivao da radi nešto što je teže? Mislim da se žene bolje snalaze u ovom poslu, jer su i naučnici utvrdili da su žene sposobnije da odrađuju više stvari istovremeno. A ovaj posao baš to zahtjeva, pogotovo ako govorimo o televizijskom novinarstvu. Moramo misliti i na sliku kojom ćemo pokriti neku priču i na ton i na pitanje, a na kraju krajeva i kako ćemo izgledati. Možda se žene u tom slučaju bolje snalaze. Ali, sa druge strane i dan danas poslije 19 godina rada čini mi se da ljudi lakše prihvataju muškarca novinara nego ženu, jer ipak živimo u tradicionalnoj sredini u kojoj se očekuje da žena bude domaćica, a ne neko ko se bori za bolje društvo i istražuje.
Šta u ovom poslu najviše volite da radite?
-One priče za koje znam da će ostaviti neki trag. Da će pomoći nekom. Lijepo je kada ste u mogućnosti da svojim radom nekom promjenite život na bolje i pomognete, u smislu ako je nekom potreban neki lijek, krov nad glavom i slično. Lijep je osjećaj kada znate da se promovišući neki problem uspjeli da drugom pomognete, bar eto na taj način. Ali ima i drugih divnih stvari. Lijepo je raditi putopise i dokumentarne priče. Srećna sam što sam imala priliku da uradim nekoliko zanimljivih dokumentarnih priča, a Hercegovina je pogodno tlo na kom možete naći mnogo zanimljivosti koje zaslužuju da budu ispričane i koje će privući pažnju i čitalaca, slušalaca i gledalaca.
Koliko ste kao novinar i kao urednik u mogućnosti da utičete na izbor priloga koje realizujete sa vašim saradnicima?
-Prilično. Samim tim što je zadatak Informativno - tehničkog centra u Trebinju da prati šta se dešava na području Hercegovine, tako i pravimo priče i izvještavamo bukvalno i iz svakog sela. Ekipe su stalno na terenu u svim opštinama naše regije, tako da imamo mogućnost da urednicima u Banja Luci sugerišemo šta je bitno, a šta nije.
Tv novinar mora izgledati lijepo, čak i kad ima uključenje u jutarnji program!?
-To je problem sa kojim se suočava svaki televizijski novinar. Nije nas sve priroda obdarila ljepotom, ali ako radite javan posao morate povesti računa da izgledate pristojno. Za razluku od velikih studija gdje postoje šminkernice sa profesionalnim frizerima i šminkerima, mi u malim studijima sve moramo sami uraditi. Kada radimo terenski, često se puta desilo da se moramo presvući i našminkati u autu. Gledaoci nisu dužni da razmišljaju da li ste se vi prije konačnog proizvoda suočavali sa kišom, vjetrom, nevremenom, da li ste imali temperaturu ili bilo kakav problem. Na vama je da se snađete i da na kraju kada stanete pred kameru izgledate najbolje što možete.
Kako se novinar hrani?
-Na žalost veoma nezdravo. Zdrava hrana i ovaj posao nikako ne idu zajedno. Uvijek je to nekako na brzinu, usput. Nekad odemo na snimanje i van grada, pa se desi da zbog obaveza doručkujemo tek u četiri popodne.
Da li ste razmišljali da mimo granica BiH radite kao novinar?
-Ne, jer nije bitno gdje se nalazite ako dobro radite svoj posao i ako imate šta da kažete. A kako sam već rekla, Hercegovina je pogodno tlo za pravljenje najrazličitijih priča i sakupljanje raznovrsnih informacija. Mislim da u ovom poslu ne postoje male i velike sredine i male i velike teme - samo dobri i loši novinari.
Koje su to najteže situacije sa kojima ste se suočavali u ovom poslu?
-Kada morate pratiti neku saobraćajnu nesreću koja je imala tragične posljedice, pa imali smo poplave, kao i mnoge tužne priče ljudi koji su ostali bez porodica i kuća. Ma svega i svačega se nagleda novinar. A da ne kažem da je stres u obilnoj mjeri prisutan. Kaže se, niko ne zna koliko jedna sekunda vrijedi kao televizijski novinar. Zna se da dnevnik počinje u 19 časova i 30 minuta. Niko vas ne pita sa čim se do tada suočavate i da li je nestalo struje, da li je sagovornik kasnio. Ali svako mora da nađe svoju unutrašnju snagu, neku kočnicu. Razdvojiti bitno od nebitnog i uspostaviti ravnotežu.
Da li možda i svoj unutrašnji mir pronalazite u gajenju cvijeća?
-Da, jer nema ništa ljepše nego kad nakon stresnog dana dođem u svoju baštu i pozabavim se sa nekih sedamdeset vrsta biljaka koje sam uzgojila. Tako da je mnogo bitno baviti se tako nekim fizičkim poslom u samoj prirodi da bi ste zaboravili na stres sa kojim se tokom vašeg primarnog posla morate suočavati.
Kako ste reagovali kada ste dobili nagradu za najljepše dvorište?
-Ja sam se tri puta prijavljivala, dva puta sam osvojila drugu nagradu, a prošle godine moje dvorište je dobilo prvu nagradu. Ali naravno da tu nagrada nije bitna, cilj je promovisati ljepotu naše prirode, našeg dvorišta i naših ulica. Brinuti o onome što nam je tu, ispred nas samih.
Šta biste savjetovali svima onima koji žele da se bave novinarstvom ili koji se pripremaju za Fakultet žurnalistike?
- Za novinara nije bitna diploma, već jedno opšte obrazovanje. Da raspolaže obilnim znanjem, da kažem da budu svaštare. Ljudi kojima se obraćamo, uvijek mogu prepoznati znamo li materiju o kojoj govorimo. Treba učiti, pratiti šta rade druge kolege, usavršavati se u onoj oblasti u kojoj ste najbolji.
Sunčica Pešić
