„To u inostranstvu je već bilo nešto drugo. Nije bilo igre, šarma, nije bilo zabavno i naravno, nije bilo Petra Božovića! (smijeh). Ma sve je bilo drugačije. Sa Živkom je bilo mnogo draže, sa puno više emocija. To su mi najdraži filmovi koje sam snimila...“
TREBINJE │ Savina Geršak prvi put u Trebinju i kako kaže u Republici Srpskoj. I danas jednako lijepa, kao prije tri decenije kada se, slučajno ili ne, kako otkriva, našla u svijetu filma. Prva uloga kojom je zasjenila prostore nekadašnje Jugoslavije bila je udovica Anka u filmu „Smrt gospodina Goluže“, uslijedile su Amerikanka u kultnom ostvarenju „Čudo neviđeno“, te Marika u filmu „U ime naroda“, sva tri reditelja Živka Nikolića.
Za portal Radio Trebinja otkriva po čemu pamti to vrijeme, naročito Živka Nikolića, glumca Petra Božovića, ali i ostale kolege sa kojima je imala čast da snima, te ko je njenom životu dao najvažniji smisao. Njena jednostavnost i prirodnost poptpuno su nas očarali!
- Jako mi je drago što su me pozvali u ovaj divan grad! Ovdje je stvarno predivno. Stigla sam juče, obišla dosta toga i otkrila neke interesantne i jedinstvene dijelove grada. Sljedeći put moram dovesti djecu, da vide ovo predivno mjesto!
Večeras u Trebinju otvarate treći Festival mediteranskog i evropskog filma „Trebinje 2015.“ Na jučerašnjoj pres konferenciji, rekli ste „Hvala što ste me se sjetili“, te da vam je velika čast što imate priliku da nagrade Zlatni platan uručitite glumcima Nedi Arnerić, ukoliko dođe, i vašem prijatelju, glumcu Petru Božoviću.
Savina Geršak- Neizmjerno mi je drago što ću mom dragom Petru uručiti priznanje, nagradu Zlatni platan, za doprinos evromediteranskoj kinematografiji, a pogovoto mi je drago što smo već imali priliku da se sretnemo i popričamo u Trebinju. Nismo se vidjeli sigurno desetak godina, a bilo je kao da nije prošao ni jedan dan. Sem što smo sarađivali zajedno, bili smo prijatelji i van toga.
Sa glumcem Petrom Božovićem igrali ste u dva, od tri, filma Živka Nikolića. Kako je bilo sarađivati sa njim, ali naravno i sa ostatkom ekipe koju su činili Dragan Nikolić, Bata Živojinović, Bata Stojković, Ljubiša Samardžić, Vesna Pećanac i mnogi drugi?
- Veliko iskustvo. Meni je bilo vrlo drago vidjeti ne samo njega kako radi u filmu, nego i sve druge glumce sa kojima sam imala priliku da sarađujem. Bilo mi je veliko zadovoljstvo, učiti i gledati šta oni rade. A tek privatno koliko je bilo zabavno! Oni su tada još interesantniji nego na filmu. Prema tome, veliko je bogatstvo imati takve ljude za prijatelje i biti u prilici da radim sa njima. Znali su da nisam glumica, a primili su me bezrezervno i od mene nisu očekivali ništa. Nisam imala problem da se dokazujem niti sam to činila, sve sam shvatila kao igru i dobro se zabavljala! Mada, otkriću vam, to za glumu, i nije bilo tako slučajno kako izgleda. Još u srednjoj školi, u Sloveniji sam glumila u tetaru i gluma me uvijek privlačila. Izgleda da sam imala nešto u sebi, premda ni ja ni bilo ko drugi nije očekivao da ću glumiti kao oni, profesionalni glumci. U svakom slučaju divno vrijeme i divan period mog života!
Filmski debi: "Smrt gospodina Goluže" (1982.)A saradnja sa rediteljem Živkom Nikolićem?
- E, to je posebna priča. Njega strašno puno cijenim, danas možda mnogo više nego prije. Znate, tada nismo znali ni bili svjesni koliki je on umjetnik i koja je veličina njegove umjetnosti. Strašno mi je žao što je na kraju ostao jako nesrećan jer nije snimio sve što je imao u glavi i htio da napravi. Kad evociram uspomene na njega uvijek pomislim isto - bio je izuzetan čovjek! Jedinstven! Sada razumijem šta je on meni onda pogledom želio da kaže. Jako mi je žao kako je završio ovaj život.
U svijet filma ušli ste krajnje neočekivano. Ovo je lijepa prilika da se, nakon brojnih godina koliko živite van scene, još jednom prisjetimo vaših početaka?
- Teško se prisjetiti jer je od tada prošlo mnogo godina.(smijeh) Moje fotografije su slučajno došle u ruke reditelju Živku Nikoliću ili njegovom pomoćniku, ne sjećam se više, i oni su odlučili da moram doći. Bila sam u Njemačkoj, nazvali su me i rekli „Odmah dođi!“. Nisam stigla ni da se spakujem. Jako lijepa sjećanja. Sve je išlo nekako spontano, bez problema. Tad sam prvi put letila za Dubrovnik. Vjerovali mi ili ne, od te 1982.godine do juče, kada sam došla u Trebinje, bio mi je drugi put da avionom stižem u Dubrovnik. Tokom leta emocije su me strašno stigle. Da stvar bude komična, sjetila sam se kako me je i tada, ali i sada bilo strah aviona. Nisam se plašila scene, ali leta bogami jesam! Iz Dubrovnika sam išla u Kotor, tamo je već bila spremna cijela ekipa. Snimanje je trebalo da počne svakog dana, a oni još nisu znali ko će biti glumica i bili su prilično nervozni. Živko me pozvao na kolače i gledao dok sam jela. Mene je to zabavljalo, a on je pronašao svoju glumicu. Sjećam se, rekao je „Odlično! Idemo na probu kostima, a sutra na snimanje!“ Sve je bilo preko noći. Kako se iz Njemačke nađoh na snimanju filma ni danas mi nije jasno!
"Čudo neviđeno" (1984.)Kako je vaša porodica reagovala, jesu li vam bili podrška?
- Oni nisu ni znali da sam ja došla na snimanje. To sam im kasnije rekla, jer sigurno mi ne bi ni povjerovali (smijeh). U svemu mi je najveća podrška bio Živko, uglavnom. Ali kako je meni sve bila zabava, tako nije bilo ni opterećenja. Nisam nikad mislila da ću postati glumica, bila sam mlada i uživala u tom trenutku.
Snimali ste filmove i u inostranstvu, kako je tekla inostrana karijera, kako ste zadovoljni tim poglavljem glumačkog angažmana?
- To u inostranstvu je već bilo nešto drugo. Nije bilo igre, šarma, nije bilo zabavno i naravno, nije bilo Petra Božovića! (smijeh) Puno se radilo, potpuno druga stvar, drugačije snimanje, na drugom jeziku. Imala sam trenera za jezik, naučite svoj dio i morate govoriti perfektno. Ma sve je bilo drugačije. Sa Živkom je bilo mnogo draže, sa puno više emocija. To su mi najdraži filmovi koje sam snimila, a ostali su bili u redu, mada ne za mene i naravno, poslije sam i prestala sa glumom.
Jeste li se pokajali zbog toga?
- Nisam, apsolutno se nikada nisam pokajala! Pravih razloga se više i ne sjećam, samo znam da nisam bila glumica, a silno sam željela da studiram, i to ne glumu. Nisam tada razmišljala da li sa filmom prestajem zauvijek, bukvalno se sve desilo samo od sebe.
Studije engleskog jezika niste završili, počela su snimanja sa Živkom Nikolićem. Kasnije ste ipak završili fakultet i to psihologiju u Rimu. Šta vas je privuklo psihologiji?
- Već od 1982. godine živim u Rimu, a i neke filmove sam snimala u Italiji. Privlačila me je medicina, ali sam se ipak opredijelila za psihologiju, potom i psihoterapiju. Studirala sam u Rimu, ukupno 11 godina, prvo fakultet, a potom pet godina specijalizacije. Izdržala sam sve. Zadovoljna sam poslom, iako u posljednje vrijeme ne radim mnogo. Okupirana sam djecom, mojim sedmogodišnjim blizancima i najviše volim da se bavim njima. Oni su nešto najljepše što mi se u životu ikada desilo! Rodila sam ih sa 44 godine i tada shvatila kako je predivno biti majka! Nema riječi koje mogu opisati majčinstvo. Sve je OK, ali djeca su mi ipak broj jedan!
S obzirom da vam je suprug slikar, a vi ste svojevremeno, sa 16 godina, i zvanično bili treća teniserka u zemlji, potom glumica, pokazuju li nasljednici možda sklonost ka sportu ili umjetnosti?
- Sin igra tenis, kćerka balet, a oboje slikaju. Ali vidjećemo šta će biti, ne forsiramo ih ni u čemu, neka sami odaberu svoj put.
Otkada niste na sceni, malo se o vama zna. Privatnost uspješno držite za sebe?
- U Rimu me malo ko zna, valjda me nisu tražili, pa ni uznemiravali. Dala sam svega dva do tri intervjua. Živim kao normalan svijet, potpuno posvećena porodici, djeci, našim zajedničkim trenutcima. Imam malo slobodnog vremena, a koristim ga da sa porodicom odem na more, u planinu. I danas se uvijek vraćam Sloveniji, na naše imanje na kojem uzgajamo krave i gdje godišnje provedemo mjesec dana, potpuno relaksirani i srećni. Razgovarala: Maja Begenišić
