„Moramo da čuvamo bar ovaj deo oko Trebinja. Jer ono što sam video - te devojčice su iznad svojih proseka u istom godištu - i u visini i u težini. Imaju ono što je fizička osnova za rukomet. Dosta visoke, pokretljive i hrabre. To treba da iskoristimo... Evidentno je da u Leotaru postoje talentovane devojčice, posebno njih tri - Anđušić, Boro i Begenišić. Mislim da će te devojčice vrlo skoro biti u užem krugu za izbor kadetske ili juniorske reprezentacije Srbije...“
TREBINJE | Među publikom na fudbalskoj utakmici Leotara i Rudara iz Prijedora zatičemo neočekivanog gosta - Sašu Bošković, selektora proslavljene ženske rukometne reprezentacije Srbije, aktuelnog vicešampiona svijeta. Koristimo pauzu na poluvremenu da se raspitamo o razlozima posjete. Tvorac najtrofejnije generacije posljednjih decenija srpskog rukometa otkriva nam - da u Trebinju nije tek turistički... Šta je razlog vaše posjete Trebinju - jeste li ovdje privatno ili možda po nekom „zadatku“? - Ovde sam i službeno i privatno. Pre svega, došao sam da obiđem rukometašice Leotara. Da obiđem i grad i sutra idem za Podgoricu da gledam utakmicu Lige šampiona Budućnost-Vardar, u kojoj igraju dve moje reprezentativke. Ono što sam video jutros, na treningu mladih rukometašica Leotara jeste velika želja za radom. To je ono što ohrabruje, ne samo mene kao selektora, već treba i vas građane, koji volite svoj klub. Nedavno je odigrana i revijalna utakmica između selekcija Srbije i Republike Srpske. Šta ste mogli vidjeti na tom meču – mislim na ženski rukomet u Republici Srpskoj? I vaša današnja posjeta rukometašicama Leotara, čini se, dio je iste misije - podrška talentovanim djevojčicama iz RS? - Tako je. Ali tada nisu igrale dve reprezentacije - igrala je jedna reprezentacija sa dva svoja tima. Ja Republiku Srpsku smatram jednako svojom reprezentacijom. I te devojke koje igraju za reprezenataciju Srpske u svakom momentu su kandidati i za selekciju Srbije. Dva rukometna saveza - Srbije i Republike Srpske imaju potpisane sporazume o saradnji. Imamo i zajedničke kampove za kadetkinje i juniorke, na kojima djevojke zajedno treniraju. Pratimo stalno kako se razvijaju. Evidentno je da u Leotaru postoje talentovane devojčice, posebno njih tri - Anđušić, Boro i Begenišić. Sikimić već igra u Zvezdi. Mislim da će te devojčice vrlo skoro biti u užem krugu za izbor kadetske ili juniorske reprezentacije Srbije. Veoma sam ponosan na to. Ističem uvek da ono što ljudi iz Republike Srpske čine za Srbiju - malo ko može da im vrati.
Postoje li recepti, stratagije, iskustva iz Srbije primjenljiva i na naš prostor - kako bi se i ovdje narednih godina igrao rukomet koliko-toliko mjerljiv i konkurentan rukometu koji se danas igra u Evropi? - Rukometna Srbija mora da vodi računa o potencijalu u Republici Srpskoj. Moramo da čuvamo bar ovaj deo oko Trebinja. Jer ono što sam video - te devojčice su iznad svojih proseka u istom godištu - i u visini i u težini. Imaju ono što je fizička osnova za rukomet. Dosta visoke, pokretljive i hrabre. To treba da iskoristimo. Danas sam u razgovoru sa čelnicima vaše opštine kazao - velika je šansa naročito u ženskom rukometu da se ovde napravi nešto veliko. Ne trebaju ni neki dugoročni planovi za takav uspeh. Ako hoćete, možete za dve godine da postanete prvaci države, i to sa malo novca. Na taj način da afirmišete i Trebinje i celu ovu regiju. Video sam dobre uslove, dobrog trenera. Mislim da mi u Srbiji treba to prvi da prepoznamo i da vam pomognemo.
Ženski rukomet u malim sredinama obično nije sport u koji se rado ulaže novac. Talenti zato nemaju baš previše motiva za rad i napredovanje. Jedini motiv je ljubav prema ovom sportu, a iskustvo kazuje - od ljubavi se ne živi. - Ali moramo imati ljubavi za sve što radimo ako želimo uspeh. I ja potičem iz male sredine, Aranđelovac je nešto malo veći od Trebinja, a „Knjaz Miloš“ je državni šampion Srbije i jedini klub koji je igrao Ligu šampiona. Zašto ne bi moglo i Trebinje. Moramo da iskoristimo Trebinje i Hercegovinu kao regiju. Te devojčice koje sam danas gledao u hali – imaju veliki potencijal i veliku budućnost. Ja se nadam da će i gradski čelnici prepoznati to. Još jednom ponavljam, sa vrlo malo sredstava dobićete nešto što je nesvakidašnje – prvaka države, a onda i pune hale. I sve to za vrlo kratko vreme, praktično dve godine. A ono što je takođe bitno - ne moraju sve te devojčice sutra biti reprezentativke. Ne moraju da budu ni vrhunske igračice. Ali će bili vrhunske majke, rađaće zdravu decu. A šta nam je kao narodu danas važnije od toga. Ženska rukometna reprezentacija Srbije, nakon duge krize, posljednjih godina bilježi odlične rezultate na evropskoj i svjetskoj sceni. Za mnoge, prekretnica je bila upravo vaš dolazak na kormilo selekcije 2011. godine, nakon čega su i uslijedili - četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu 2012, zlato na Mediteranskim igrama iste godine, a onda i najveći uspjeh posljednjih decenija – srebro na Svjetskom prvenstvu prošle godine. Da li srpski ženski rukomet ima potencijal da i narednih godina bude u samom evropskom i svjetskom vrhu? - Naravno da ima. Stalno ističem da imam žene, devojke i majke koje su ne samo najbolje rukometašice na svetu, već i fantastični ljudi. Možda mi jesmo žene, ali igramo kao muškarci. Tačno je da je ranije bilo slabih rezultata, učešća na takmičenjima bez praktično osvojenog i boda. Ono što očekujem i od ovogodišnjeg Evropskog prvenstva, koje počinje za mesec i po dana, jeste da nastavimo sa dobrim igrama. Naš sledeći cilj je olimpijada u Riju. Bitno je samo da devojke dođu zdrave. Ostalo ćemo sve lako. Imamo veoma tešku grupu, ali jako smo nezgodna reprezentacija za sve protivnike i po prvi put smo u krugu favorita i možemo da se nosimo sa tim. Ja nisam od selektora koji voli da traži alibije. Imamo najbolju reprezentaciju na svetu i težimo najboljem rezultatu.
Danas ste na fudbalskoj utakmici. Volite li i fudbal ili ste ovdje - tek da ispoštujete poziv domaćina? - Volim ja svaki sport. Uz to, moj najbolji prijatelj je predsednik fudbalskog kluba u Aranđelovcu. Predložiću sad predsedniku vašeg kluba da napravimo neku bratsku saradnju. Možda i Leotar uskoro bude moj gost u Aranđelovcu...
Rade Savić