Antigona3.jpg (223 KB)

Sve je bilo na svom mjestu. Utegnuto. Kao da će na paradu. I kapa sa peruškom. I uniforma obješena preko desnog ramena, frizura, cipele...

Znala je da to jednostavno mora uraditi. Obje su joj bile kao sestre. I Radmila i Gospava. Kad u joj, još dok je djevojčurak bila, umrli za redom i majka i otac, pokojni čika Milovan je prihvatio kao svoje dijete. Što je bilo za Radmilu i Gospavu bilo je i za Feridu.

A ako nije kupio pisanke Feridi, čika Milovan nije kupio ni svojim kćerkama. Za stolom prva je do njega sjedala Ferida. Pa onda njegova djeca. I niko se nije naljutio. Nije je ni poprijeko pogledao. Lijepo to vrijeme bijaše. Trebinje je od kasabe postajalo prava mala varošica. Ko god da je došao nije se u tom ubavom mjestu suvišan osjećao. Ni trgovci koji su iz Konavala vino u mijehovima dogonili, ni Zubčani koji su jednom sedmično na pijacu silazili... Ni pravoslavni, ni muhamedanci, ni katolici. Imali su svoje mjesto pod suncem. I sve ih je jednako grijalo.

I ONDA, kao po onom životnom pravilu, toliko je dobro da je čudo i toliko trajalo. Čelične ptice početkom aprila nadletiše Trebinje. Dođe vojska iz pravca Mostara i Dubrovnika. Čudna vojska. U crno obučeni sa „zlom srećom“ u očima. I podignu glave sva trebinjska fukara. Izviriše i izmiliše iz mišjih rupa, isploviše iz virova Trebišnjice. Živnuše kao da su čekali da ih na kopno izbaci fukara i gora od njih. Sreća pa to čika Milovan nije dočekao. Zauvijek je sklopio oči kad upeče Pantalijevo sunce. Krajem avgusta ga sahraniše u hladu čempresa gdje vječnim snom spavaju svi njegovi.

Tu će i Radmilu sahraniti. Nije sigurna od čega je i kako zaspala vječni san. Samo je tiho sklopila oči. I otišla. Odlučila je da to mora uraditi. Radmila je to zaslužila. Bila joj je sestra. Ne krvlju nego nečim što običan čovjek ne može da razumije. To je bilo više od krvi. Ta duhovna nit vezala ih je skoro dvadeset godina. Morala je da je sahrani onako kako su svi njeni na počinak otišli. Uz sveštenika, opijelo i sprovod. Ustaške vlasti su to smatrale kao svetogrđe. Antidržavni posao. A hercegovačke jame bezdanice punile su se Radmilama i Radmilima... Ona svoju sestru mora dostojno sahraniti.

Radmila je to zaslužila.

UZALUD je Gospava odgovarala od toga. „Nemoj moja Ferida, nemoj. Sahranićemo je po noći. Kad nikog ne bude. Vidiš da se ljute. Ako mi i tebe ubiju ni meni ostanka nema. Odoh ja za tobom odmah. Kunem ti se odoh u najdublji vir kod Maltezova kola. Nemoj seko moja“, govorila je Gospava za njom sa suzama u očima. Boljele su je te suze. Više nego one kad su joj majku i oca u drvenom tabutu spuštali u „gnjilu“ u Zasadskom polju.

Morala je to zbog Radmile da uradi. Povratka nije bilo. Krenula je ulicama. Ponosno i visoko uzdignute glave. Baš onako kako su ona i Radmila i Gospava koračale u „Sokolskom“ stroju za praznike. Za njima se okretalo cijelo Trebinje. I oficiri pješadijskog puka, i gazde lokalnih kafanica, i činovnici suda, i obični građani. A njih ni briga. Gledale su daleko.

Još dalje od Leotara koji im je uvijek bio životna odrednica. I sada su je gledali dok je, obučena u svečanu sokolsku uniformu, hrabro gazila vrelom trebinjskom kaldrmom. Samo ovo su bili drugačiji pogledi. Pogledi puni mržnje, zavisti, straha, boli... Osjećala ih je na svakoj pori kože. U potiljku najviše. „Sad povratka nema. Idem kod Frančića. Sjećala ga se kao stidljivog apotekarskog pomoćnika koji se probudio sa onim vaškama koje su dobile puške i kame u ruke. Znala je da je bio u nju nekada zaljubljen. Sad je bio nedodirljiv. Bio je pročelnik Ustaške nadzorne službe i bez njega i njegovog potpisa nisi mogao ni iz grada izaći. A kamoli sprovod sa sveštenicima kroz grad provesti. Ali idem, pa makar me na Mamulu ili u Ćelovinu poslao. Moram zbog Radmile. Zbog pokojnog čika Milovana. Zbog Gospave. Zbog sebe”, gotovo da je glasno razmišljala.

U TOM TRENUTKU je zaustaviše dvojica obučena u crne uniforme. Na glavama se zlatilo ono zlokobno U. „Vidi, vidi kraljeve sokolice. Da nećeš kod Pera u London sa tom peruškom. O Ferida...“, osjetila je zlo u njihovom glasu. Ipak je propustiše kod Frančića. Nije razgovor sa bivšim apotekarskim pomoćnikom dugo trajao. Vikao je na nju. Pominjao da se ne igra sa životom. Da i zbog manjih grešaka glava leti. Da muslimani uz Drinu stradaju... Da treba da se uda za njega, da rađa djecu... Sve je to prećutala. Samo je na kraju čula...“Ma zatrpaj tu četnikušu kako hoćeš. Samo neću cirkusa.“

U TREBINJU kažu nikad nije bilo čudnije sahrane. Pogrebna kočija je nosila pokojnu Radmilu. Ispred je išao dječak sa krstom a iza kovčega pop i malobrojna rodbina. Kako je tužna povorka išla uzbrdo ka Podgljivlju kolona je bila sve duža i duža. Pridruživali su se mali, obični ljudi. Talijani na Bilećkoj kapiji, kao po komandi skidoše kape sa peruškama, iz krša se spustiše ljudi i žene, iz Hrupjela takođe. Na groblju su ih čekali brojni Trebinjci. Ponovo je ljudstvo pobijedilo. Isto ono ljudstvo o poštenje koje je „posjelo“ Radmilu za Milovanov sto, nije je odvajalo od svoje djece... isto ono ljudstvo koje je život rizikovalo kako bi Radmilu dostojno sahranilo.

Dok se sveštenik opraštao od Radmile, Ferida kao da je čula anđeoske glasove. I kao da je osjetila da je lagani povjetarac miluje. Baš onako kako je majka, dok je mala bila milovala. Toplo i majčinski.

OD TE GODINE mnogo vremena prođe. Mnogo ljudi se izmijeni u Trebinju. I ponovo su vojske dolazile i odlazile. A tri humke u hladu čempresa, jedna pored druge, kao zagrljene, prkose vremenu i vremenima. I pričaju najljepšu priču. Priču da sestre ne povezuje krv. Spaja ih i još nešto više. Ono što se ne da riječima objasniti i slovima opisati. Ono što imaš u sebi i nosiš ga kroz oluje i bure. Ono što ti Hrist, Alah ili Krist daruje.

Ferida, Radmila i Gospava žive... Žive ovom pričom, ali i sjećanjem koje živi. I teče kao Trebišnjica.

Ratomir Mijanović

(naslovna fotografija: Sebastijan Norblin - Antigona sahranjuje Polinika)