Obukao je uniformu sa 14 godina. Čak tada je znao da želi svoju karijeru stvoriti u policiji. Uz mnogo rada i truda, napredovao je do prvog čovjeka Policijske uprave Trebinje i zbog toga je jasno da mu je malo vremena ostalo za privatni život.
Ali, ipak se negđe mora naći “izduvni ventil” i zbog toga smo Sinišu Laketu pozvali na čašu hercegovačkog vina da bi nam otkrio kako to profesionalci ipak uživaju.
“Uživanje kakvo poznaju ljudi koji rade neke druge poslove, koji sebi mogu da dozvole da zaborave na radne obaveze kada završe smjenu, kada izađu iz kancelarije, lično ne poznajem. Ja to ne mogu, tako da i kada uživam, uvijek sam na oprezu, reagujem ukoliko situacija zahtjeva, iako sam to neko vrijeme odvojio za sebe, za uživanje, za svoju porodicu. Pa evo i sada dok radite ovaj intervju sa mnom, možete očekivati ako bilo kom sugrađaninu nešto zatreba ili se dogodi neka vanredna situacija, da ću “skočiti”. To mi je u krvi pa i posao mogu nazvati hedonizmom”, priča Laketa dok lagano ispija omiljeno vino iz manastira Tvrdoš , koje je, kako ističe, temelj svake vrste hedonizma.
“Moja ljubav je uvijek bila priroda. Volim da pješačim, s godinama sve manje imam vremena za to. Funkcija koju trenutno obavljam ne ostavlja puno vremana za “isključivanje“, porodica se proširila pa i oni traže vrijeme za sebe. Imam dva sina, jednog od godinu dana i jednog koji ide u školu, svakome se treba posebno posvetiti. Možda je bolje da kažem da je danas porodica moj izduvni ventil, moja sigurna zona. Volim restorane, kao i svaki Hercegovac, biram meso. Ne volim da eksperimentišem, uvijek idem u restorane koji su mi preporučeni, koji služe tradicionalnu hercegovačku trpezu”, objašnjava on a na pitanje da li može birati između vina i prirode kaže – Ne, nikako!
“Između to dvoje ne mogu da biram. Biram prirodu kad je lijep proljećni ili jesenji dan, pošto tada sa svojom porodicom mogu maksimalno da ga iskoristim. Biram vino kada imam razlog da nazdravim, ne mora da bude veliki razlog niti mora da bude opšte poznati razlog. Dovoljno je da je meni nešto bitno, da sa čašom vina nazdravim bilo sa porodicom, bilo sa prijateljima a mogu i sam. Godi mi čaša vina i u smiraj dana, kada djeca zaspu, mada se to rijetko dešava otkako sam dobio drugog sina”.
Voli putovanja i kao i svaki čovjek u glavi drži spisak gdje bi otišao kada bi se sve kockice poklopile.
“Nisam čovjek koji odustaje od svojih želja, strpljiv sam i zbog toga mislim da ću da sve gradove koje sam u misli upisao jednom i da obiđem. Koliko ću tada godina imati, ne znam, da li će djeca željeti sa mnom putovati ili samo supruga, ni to ne znam, ali sam uvjeren da čovjek treba da ima svoje želje koje nemaju rok trajanja i da treba kao dijete težiti ispunjenju, nikada ne odustajati jer život nije raspored ni plan. Pročitao sam negdje: „Život je ono što nam se dešava dok ga planiramo“ i tako i jeste”.
Siniša uniformu rijetko mijenja za civilna odijela ali kada mora, supruga je ta koja se bavi kupovinom.
“Rekoh vam, tradicionalni sam Hercegovac. Bitno mi je da se dobro osjećam u onome što obučem. Za kupovinu odjeće i kombinovanje boja, stilova zadužena je moja supruga. To nikako ne spada u domen mog uživanja. Ali ono što mi je važno i što me ispunjava je druženje sa prijateljima iz mladosti. Iako nas život nosi na različite strane, svako iz moga društva ima svoj posao, svoju porodicu, ipak čuvamo to društvo i bez obzira na obaveze koje svakodnevno imamo, nastojimo da se družimo kao nekada. Da izađemo, da se vidimo, da prijateljstvo ne održavamo preko telefona, nego kao kad smo bili mladi i slobodni uživo. Savrmene komunikacije su s jedne strane olakšale održavanje međuljudskih odnosa, međutim, ti odnosi postaju hladni i distancirani, ništa ne može da zamjeni onaj osjećaj kad svi zajedno sjedimo i prisjećamo se događaja iz prošlosti. Savremene komunikacije ne mogu da zamjene živu riječ i zbog toga mi ne damo da se naše prijateljstvo svede na vajber”, zaključuje Laketa.
