Januarsko jutro nad Trebinjem sporo sviće.
Zima je ona hercegovačka, suva i oštra, što steže obraze i utišava korake. Groblje Podgljivlje izgleda kao da još spava. Čempresi stoje nepomični, a kamen hladan pod prstima.
Tek poneki šum – kap koja padne sa grane, tiho krckanje šljunka pod cipelama.
Ljudi dolaze bez mnogo riječi.
U ovakvim jutrima riječi samo smetaju.
Zastanu, prekste se, spuste cvijet.
Na jednom grobu zadržavaju se duže.
Tu leži Srđan Aleksić.
Ime jednostavno, gotovo obično. Kao da pripada nekom momku koji je tek trebalo da ode na fakultet, da se zaljubi, da sjedne s društvom na kafu ispod platana, da se popenje na pozornicu.... I vjerovatno bi tako i bilo, da nije bilo vremena u kojem je živio.
A to vrijeme nije biralo.
Devedesete su nad gradom visile kao duga, teška zima. Ljudi su preko noći počeli da se dijele, da ćute, da sklanjaju pogled. Prijateljstva su postajala sumnjiva, imena opasna, a dobrota – rijetka i skupa.
U takvom vremenu, na jednom trebinjskom trgu, Srđan je stao ispred drugog čovjeka. Nije pitao kako se zove ni kome pripada. Znao je samo da ga tuku.
Stao je, onako kako se staje između slabijeg i sile. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Nije računao.
Nije mislio na sebe.
Izabrao je čovjeka.
I nekoliko dana kasnije, na Savindan 1993. godine, podlegao je povredama.
Grad je nastavio da živi. Rat je gutao dane. Ljudi su žurili za svojim brigama. Samo je u jednoj kući ostala praznina koja se ničim ne može ispuniti.
Danas, trideset tri godine poslije, ista staza vodi do istog groba.
Otac Rade stoji najbliže spomeniku. Uspravan, tih. Na licu mu godine i nešto što liči na mirenje sa sudbinom. Glas mu je blag, gotovo očinski prema svima koji slušaju.
„Uvijek ima ljudi kao što je Srđan. Da ih nema, ovaj svijet ne bi valjao. Vrijeme je stvorilo mog Srđana. Njegov život i postupak su prevazišli nesreću koja je njega i mene snašla. Mladi ljudi, budite hrabri i budite svoji…“
Rečenice se gube u hladnom vazduhu, ali ostaju da lebde iznad groblja, kao molitva.
Cvijeće polažu porodica, predstavnici Gradske uprave i Socijalističke partije. U ime grada vijenac spušta Nemanja Sorajić. Govori tiho, odmjereno, kao da svaka riječ mora proći kroz savjest.
„Ne smijemo zaboraviti Srđana i njegov hrabri postupak.“
I zaista – kako zaboraviti?
Rat je tih godina odnio mnogo toga: kuće, mladost, iluzije. Ali najviše je odnio povjerenje među ljudima. Zato Srđanova priča traje duže od rata.
Jer u vremenu kada su se mnogi sklanjali, on je istupio. Kada su drugi ćutali, on je rekao „ne“. Kada je bilo najlakše okrenuti glavu, on je ostao.
I zato njegovo ime danas ne zvuči kao prošlost, nego kao opomena.
Ljudi se polako razilaze. Ostaju ruže, svijeće i tragovi stopa u šljunku.
Vjetar ponovo prolazi kroz čemprese.
Grad se budi.
A negdje između tog jutra i tišine, čini se da još stoji jedan mladić,
raširenih ruku, između čovjeka i mržnje.
I Trebinje ga pamti.
Jer neki životi, ma koliko kratki bili, traju duže od čitavih vijekova.
Ne umiru oni koji ostave trag dobrote.
