PUTUJEM, PUTUJEM, što bi rekao Zuko Džumhur - ljetnji dan dopodne. I na mjestu posve neupotrebljivog suvozača, prolazeći zemlje i granice razne, zvjeram koliko mi bistri očinji vid dopušta. Nije da se kao reporter nisam popeo i na vrh Triglava, jesam... ali kako obaram od Alpa ka špicu srcolike Istre, rastinje se smanjuje, a toplina u duši raste. Kako i ne bi kad ti predjeli i panorame jednom Hercegovcu sve više i više liče na njegovu zavičajnu Hercegovinu, pa još kada saputnici oko slovenačkog Sečovlja viknuše: “Glej ih, fige!” i ugledah smokve - bijah siguran da smo već na jugu.
SMOKVE su oduvijek simbol i zaštitni znak te strane svijeta. Pošto je odavno u ovom slavenskom svijetu štošta tajnim nitima povezano i isprepleteno, normalno, pomislih: zašto ih zovu fige. I u misli mi iz hercegovačkog djetinjstva doletje slika blage i darežljive babe Topaluše, s kojom sam odrastao, i koja bi me uvijek darivala svakojakim kućnim đakonijama, a kad bi moja pohlepa uskvasala i stala nalikovati ovoj današnjoj iz areala domaćeg nam kapitalizma, ona bi na moje navaljivanje “hoću ovo, hoću ono”, blago stisnula šaku, podnijela pod nos, i kazavši: - E, hoćeš smokvu! Poslije te rečenice, pamtim, ništa ne bih dobio... To ti ga dođe na isto kao kad ti neko pod Alpama pokaže rukom figu.
ZAŠTO je smokva na tolikoj razdaljini, i u vremenima kad je važilo ono: “svakom prema potrebama” i danas kad se proba utjeloviti ono: “svakom prema pohlepama”, označavala nešto prazno, bezvrijedno, ja o tome pojma nemam... Ko ju je i kad prezreo u dubokoj tmini mutne istorije ostaje mi tajna. Pa i pjesnici joj, bogme, ostadoše dužni. Nema voćke na jugu kojoj ne posvetiše bar po nekoliko (kvalitetnih) himničnih stihova, samo smokva dobi - figu!!! Ni ime joj nije za rime... A opet, i uprkos svemu, nadživje ona tu pakost i prezir, naučena da živi sama i o svom trošku, ni danas od čovjeka ne traži ni pažnju, ni hemiju, ni za jedan dio svoga stabla... a nudi mu slađe plodove od sveg drugog o čemu on brine i na šta troši životnu snagu. Čak i raste onamo gdje mu najmanje smeta – uz suhozidine, kod kakve grudine, uz ivice, mrginje, kraj prizemnih, pretežno kraških kuća, gdje ništa drugo, uključujući draču i kupinu, nema ambiciju da raste... Kao kakav samozatajni genije koji se kloni razularene, bučne svjetine, njihove pjene i praznorječja, samo mu važno da mu je nogama toplo, a opet svjestan slasti plodova koji u tišini zru.
O TOME, eto, razmišljam dok na graničnom prelazu Dragonja izlazim iz Slovenije i jezdim ka onom špicu, do samog vrha, rta Kamenjaka. Kao na filmu, promiču usput Grožnjan, Motovun... i ini kameni gradići na brežuljcima (humovima), koji su odavno naišli na punu milost putopisaca, pa oko njih neću detaljisati... Ispod njih i u njima razgranale se smokve. Sunce im bješe izdašno podiglo slader, pa lani bjehu slađe nego obično. Turizam se ovdje rascvjetao do te mjere da više ne smiješ ni ruku pružiti na ijedan njihov plod, a da se ta kretnja ne smatra krađom.
Toranj u Premanturi
PAMTIM, međutim, i neka davna ljeta kad to ovdje u Istri baš i ne bje tako. Kad sam, recimo, u Premanturi, seocetu, rodnom mjestu majke Igora Mandića, rodnom mjestu vrsnog novinara Ive Mihovilovića, u sjeni tornja što dominira nad cijelim krajem, sretao Umberta Eka. E, eee, Umbertina, koji će tek napisati “Ime ruže”, “Fukoovo klatno”, a tad je već bio slavni italijanski semiotičar, novinski pisac, komunikolog, autor nekolicine eseja, koje sam taman, uoči ljetnjih skitnji Istrom, odličnim položio, ni ne pomišljajući da ću u tihom seocetu, punom smokava, sresti njihovog autora – koji je, reći će mi mjesni slastičar, došao da tu provede nekoliko dana odmora kod zagrebačke profesorice Vere Horvat Pintarić... E, tad, kad sam sreo Umberta, oduševljavajući se bezrazložno, kao što su to tad činili studenti kad bi sreli svjetski znanu ličnost (valjda je i danas tako?!), smokve krajputašice i kasne kupine studentima – putnicima bjehu besplatna južnjačka utjeha.
PRIČAM to svojoj poodrasloj djeci, dok im kupujem “kilogram bijelih” na skromnoj premanturskoj seoskoj pijaci, u istom selu gdje sam ih nekad besplatno jeo dok se ne zasitim, ali ne shvatam razumiju li djeca priču iz vremena kad je okolo bilo više sivila, ali su snovi bili koloritniji. Zašto bi je uostalom i razumijevali? To je priča iz moje mladosti, u kojoj je neosporno bilo više romantike nego matematike. Dok je danas, čini se, sve osim ljubavi i prijateljstva - tek puki odnos snaga!
- Gospodine, jevtine su. Samo 20 kuna - tješi me prodavač. - A suve? - Suhe su vam 50 kuna. To vam je kvalitet. Znate, prepoznatljivost Istre!
PREPOZNATLJIVOST ISTRE, mislim se, a ti ne znaš da ja živim nadomak Popovog polja i da mi je koliko lani iz Zavale poručivao Mladen Turanjanin: kad budeš imao vremena, svrati: ponesi veliku kantu, ima ovih smokava toliko da ne znam šta ću s njima. Ne nose mi se na pijacu, a šta će meni sedam velikih stabala. Razraslo se to, jadan, kuću da mi poklopi, a doma nikog osim mene... Imaš i bijelih i crnih pa biraj. Mladen, razumije se, kao čovjek koji je ostao sam, voli priču. Ali da me ne bi puno zadržavao kod kuće i on bi sjeo pod smokve, pa da možemo pričati dok berem. S vremena na vrijeme Mladen bi ubrao po jednu, pa opet sjeo na kamen: - Ostaje ih svake godine, gore po vrhovima, koliko god hoćeš. Ne smijem se zbog njih ni peti, ni propinjati, da se ne đavolišem. Nek ih đavo nosi, nisam ih toliko ni željan. Znaš, kad nečeg imaš više nego što ti treba? Štošta nam ovdje nedostaje, ali smokava imamo preko svake mjere. U Popovu je vazda tako bilo. Neko voli sušioke (tenice), neko ove druge zimnice, karginje, šipanke.... Dok je ovuda prolazio voz, pričahu da nigdje nema slađih smokava od ovih naših, popovskih. Ja ne znam je li to tačno? Drugih nijesam ni jeo...
Borika Jakšić sa svojim smokvama
JEO sam ih ja, potvrđujem mu, duž cijele jadranske obale - od Kopra do Dubrovnika i Konavala, pa i južnije do Bara, Ulcinja, Klezne i Vladimira, onda ovih, kontinentalnih, hercegovačkih: ljubinjskih, trebinjskih, berkovićkih, stolačkih iz Dubrava, čapljinskih, ljubuških, mostarskih iz Bijelog Polja... Ma, sve na jednu – a popovske na drugu stranu!!! One su, uistinu, posebne; svijet za sebe! Kad neko spomene Popovo polje, prva mi je asocijacija - smokva! Ipak, zimi kad svratiš u hercegovačku prodavnicu sa suvim smokvama nećeš naći ni jednu popovsku. Sve uvozne - uglavnom iz Turske. Iscrpila se i duga tradicija sušenja smokava na ljesama. Oduševim se kad odem u Dubljane kod Borike Jakšić, kod Ćuzulana u Orašje, kod onih nekoliko žena u Dračevu... Najkraće, rijetkog možeš sresti koga da to radi.
A kao zainat svježa smokva posljednjih godina na tržištu ide kao luda. Sem na trebinjskoj, gotovo je ne možeš vidjeti na nekoj drugoj istočnohercegovačkoj pijaci.
PRIJE tri-četiri ljeta, sa istom ovom posadom sa kojom sam stigao u Istru, putovao sam u Dubrovnik, te smo na putu kroz Popovo polje, ispod Dubljana, svratili u hlad pod murvu i kupili dva kilograma izvanrednih smokava za manje od dva evra. U predvečerje pitali su me, dok smo se sa Straduna uspinjali prema Pilama: šta misliš, hoće li ona žena biti još kraj ceste kad se budemo vraćali kući...
Bilo je isuviše kasno kad smo prolazili kroz Popovo, nije je bilo...
I, EVO, sad popodne u Premanturi, jednom od njih ona pada na pamet: - Sjećaš li se one žene iz Dubljana? – pita, i zaključuje: prodala nam je smokve barem po četiri puta nižoj cijeni, nego što su se igdje mogle kupiti odatle do Slovenije, a bile su četiri puta bolje nego ijedne druge što smo ih igdje jeli!!! Kako joj se, uopšte, to isplati? - Ne znam - rekao sam - pitaću Boriku kad se vratim u Hercegovinu... Samo znam da Borika zna šta radi... Kao što znam da je smokva u svetim knjigama najspominjanija voćka! I da smo se nekad takmičili ko će prije izgovoriti brzalicu: “Sveti Savo sišao s neba, snio svojoj sestri Savi sedamsto sedamdeset sedam sepeta suvih smokava!”
I KAO što ne znam (ni sad, evo ovog proljeća 2016. dok motrim smokvin mladijer kako lista) kad je u mom širem zavičaju u dječjim igrama utihnula ta brzalica, a smokva počela nekako tiho da se uklanja čovjeku s puta, nudeći ga i iz prikrajka najslađim plodovima do kojih mu ruka može dosegnuti.
Žarko Janjić
