Za kraj ove priče recimo i to da ovi iz reda u studentskoj menzi iz treće slike danas polažu cvijeće ovim iz prve i četvrte. A meni i Ljumu ostaje da to gledamo. I pitamo se - je li sve vrijedilo...
Kada god se obilježava Dan Trebinjske Brigade (ova velika slova nisu slučajno otkucana) Vojske RS, meni sjećanja krenu. I suza iz kraja oka. Ne stidim se nijedne svoje suze…
Ovih pogotovo…
Slika prva. Ponedjeljak. 30. septembar 1991. godine. Na staroj autobuskoj stanici, tačnije na Ložioni, gdje su Trebinjci dočekivali i ispratili rezerviste, sretih druga iz djetinjstva. U uniformi, nehajno zabačenom transportnom vrećom preko leđa sa osmjehom mi reče odoh na smjenu. „Jel kod tebe dosadno u rezervi. A valjda i ovo prođe neće valjda zapucati. Valja opet Njemice ganjati po Srebrenom i Kuparima. A kad se vratim idemo na basket na koš u Sjevernom logoru”, reče i ode u kamionu. Taj basket nismo odigrali. Sljedeće veče nije dočekao. Bio je jedna od prvih žrtava u ratu.
Slika druga. Ljumo je bio junak. Ma kakav junak, junačina. Kao iz epskih pjesama. Meni je ličio na Nikoletinu Bursaća. Srdačan, vedar, veseo.Kad je pošao ispred naših prvih linija, hrabro i odlučno, kao što je i sve drugo radio, poručio nam je da ne brinemo. „Znam gdje je svaka...“ Eksplozija, koja se nedugo zatim prolomila niz Veliš i dolje prema Stocu demantovala ga je. Dok je ranjen prebacivan u bolnicu, recitovao je Jesenjina na ruskom jeziku. Kad se sve smirilo, puške i topovi utihnuli, a Ljumo, ponovo hrabro zakoračio ka novom životu upitao me je: „Znaš li što sam recitovao Jesenina na ruskom“… „Ne znam“, rekoh. „U očima sam ti vidio strah“, reče mi sa osmjehom. Priznao sam mu tada i priznajem sada i zauvijek da me je bio strah. Nenormalni strah …. I sramota. Njega mina unakazi, a mene strah…. Nemam brata, ali imam Ljuma. Nekako to Bog i život udese da ti neko bude više od brata. Tako ga ja vidim. Ljuma, junačinu…
Slika treća. Stara Studentska menza 1993. godine u Podgorici. Bijahu neki „vječni“ studenti iz Mojkovca glavni. I u menzi i u Domu. Podrazumijevalo se da ne čekaju red. Da ih zapadne najbolji pasulj, po tri komada mesa. Sitni ispadi su se podrazumijevali. Ali ne i sljedeći. Priđoše grupi hercegovačkih studenata, koja je došla skoro do escajga u redu, izvukoše jednog od njih za uši, ko „crno dijete“, istjeraše ga iz menze, a ovi ostali, kao po komandi za njim. „Kuću svoju da branite, sram vas bilo. Ne da ođe se tovite, ka prasad.“ Vidješe i mene. U izblijedjeloj uniformi. Oborenog pogleda. Ne zbog njih nego zbog nepoloženog ispita na pravu. Oboriše glas i rekoše. „Ajde ti sa nama preko reda da jedeš. Imaš li đe prespavati”. „Ne mogu“, rekoh, „sve mi se smučilo. A i žurim. Odoh na raskrsnicu kod Radoja Dakića da stopiram. Sutra mi je smjena.“ Već sutra sam bio na Risniku. I bilo mi je baš dobro.
Slika četvrta. Slagaću, septembar ili oktobar. Možda i novembar 1995. Vrijeme se tromo vuče. Kažu nema više rata. „Hajde, Bogu hvala. Ako ništa drugo vidjelo se ko je vjera a ko nevjera”, rekoh Nikoli i Miksi. A oni će meni: „I da Trebinjci i Bilećani mogu zajedno, ha, ha, ha…“, zarazno je odjekivao njihov osmjeh. Povikaše: „Boli tebe uvo. Sad će autobus kod 'petokrake' a sutra je u Trebinju pazarni dan. Biće cura sto posto“. Nasmijani i vedri mahnuše rukom. I dan danas mi njihova slika stoji pred očima. Osmijeh i njihovu mladost je zauvijek prekinula jedna jedina neprijateljska tenkovska granata. Prokleta bila.
Kada bih ustali naši junaci iz grobova i vidjeli kako se neki kite njihovim junaštvom, srame imena Vojske RS a diče evropejstvom odmah bi se vrnuli nazad. Bezlični se pritom nikad ne zapitaju - gdje oni zapravo žive, čiju zemlju gaze, čiji hljeb jedu, čija se zastava vijori...
Ko je vjera a ko je nevjera?
Za kraj ove priče recimo i to da ovi iz reda u studentskoj menzi iz treće slike danas polažu cvijeće ovim iz prve i četvrte. A meni i Ljumu ostaje da to gledamo. I pitamo se - je li sve vrijedilo.
Vrijedilo je. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog visoko podignute glave. I onog stroja koji je ponosno koračao Trebinjem u srijedu.
I ne pitajte me više nikad zašto i kaješ li se.
Da se kajem mlatio bih plate od hiljadu i koju još marku više. Napravio bih kuću bez kredita, vozio bijesna kola, žena bi svake sedmice mijenjala frizure, ugrađivao bi se u tendere. Ne bih imao pritisak i čir, imao bih desetak markiranih odijela, klimatizovanu kancelariju, visoko kotiranu stranačku funkciju... Ali ne bih imao ove vitezove, koji žive u sjećanjima nas rijetkih, ne bih nikad upoznao Ljuma, ne bih sa ratnim drugovima branio Trebinje, Ljubinje, Nevesinje, Hercegovinu…
E zbog toga je, lafčino, vrijedilo biti dio ponosnog stroja!
Ratomir Mijanović
