Već pet dana prikupljam hrabrost da napišem jednu priču.
Inspiracije mi ne nedostaje. Ali hrabrosti nemam. Jednostavno se bojim da ovih tridesetak redaka ne bude premalo da najljepšim bojama ukrasim priču u kojoj ću opisati Damu koja je zaslužna što sam postao novinar.
Siguran sam, zaslužna i što sam postao bolji čovjek.
Poprilično nervozan, nadobudan preko svake mjere i presiguran u sebe, zakoračih te oktobarske večeri u prostorije Radio Trebinja.
Raspisan je konkurs za novinara, čulo se iz starog Šarpovog kasetofona.
Bože, kako je samo vjetar jako duvao, dok sam nesigurnim korakom grabio Goričkim poljem misleći da sam, eto bogomdan, da postanem novinar.
Otrežnjenje je bilo poprilično bolno.
Dama sa naočarima širokog okvira, strogim glasom, u kome sam prepoznao dosta brige i pomalo griže savjesti reče: „Gramatika ti nije jača strana, opšte znanje je korektno, ali što gutaš slova kad čitaš. To je strašno. Neki drugi put. Možda“.
„Paf, propade još jedan Pulicer“, pomislih dok je sjeverac Goričkim poljem „svirao“ još jedan rastanak sa iluzijama.
Ipak, sudbina nam često podijeli karte kojima se nikada nismo nadali. Moj „kec iz rukava“ bio je telefonski poziv da ponovo dođem na radio. Nedugo poslije prve kapitulacije. Ovaj put je sve bilo ipak malo drugačije. I po mene bolje.
Dama sa naočarama bila je, neka se moje kolege ne naljute, prva dama trebinjskog novinarstva, Smilja Perović. Novinarka koja je bila stub i oslonac Radio Trebinja, jedro i jarbol koja je (zajedno sa radijskom i ekipom iz „Glasa Trebinja“) sačuvala novinarsko dostojanstvo Trebinja u najtežim mogućim vremenima.
O dragi Bože, koliko sam samo gledao u bijeli rupičasti zid radija neumorno otvarajući široko usta i bjesomučno izgovarajući brzalice. Koliko sam samo malih oglasa pročitao naglas u toj „gluvoj sobi“ sam sebi, vijesti „izvrnuo“ i ponovo napisao...A Smilja je, kao dobra vila, uvijek imala živaca da sve pročita, savjetuje, ali Boga mi i debelo naruži. Za sve je imala razlog. I opravdanje.
I onda kada me je, kao malo dijete naružila kada sam rezultat jedne košarkaške utakmice umjesto sedamdeset osam šesdeset četiri pročitao „sedamdeseosam šesetčetiri“. Ili onda kada me je pitala, da oprostite, „da li ti, Ratomire, vršiš pišanje“ ili „pišaš“. Crvenilo ništa nije vrijedilo bila je još jednom u pravu.
Koliko god možete najljepših moralnih osobina da napišete slobodno ih možete dodati ovoj Dami. Ali prije svega tri P. Poštenje (to joj je bilo na vrhu pijedestala vrlina), pravdenost (kada bi se neki poklon dijeli sebi bi uvijek ostavljala posljednji i najmanji dio), profesionalnost (držala je do radija kao do rodne kuće)...
Moji novinarski dani su prolazili, nizali se tekstovi, reportaže, tonski zapisi, emisije...bilo je i dalje kritika, pohvala ipak više....
Vrijeme je prolazilo, a naša Smilja je polako venula, neprimjetno se razboljela, kao dan, kome se primiče mrkla jesenja noć, nestajala.....
„Pogledaj, molim te, ovaj dnevnik. Uh, nešto me boli glava. Ne mogu....I ugasi kompjuter i štampač. Može zagrmiti“, reče mi i laganim korakom ode niz hodnik.
Više je nisam vidio.
Te riječi i dan danas sebi ponavljam. Što joj ništa ne odgovorih, što se ne ispričah još malo sa njom, što nisam... Ne vrijedi, Bog je htio drugačije.
Danas, danas je sve drugačije. Nije to više ono što je bilo. I ništa više nije kao prije. Ponekad tako poželim da me neko iskritikuje i kaže „smoto jedan, probaj to drugačije... kakva ti je ovo vijest.“
Kada god me zapadne neka, kako bi rekli, zaje*ana tema u sebi pomislim - kako bi to Smilja uradila ili kad uradim - šta bi mi Smilja ispravila. Ali Smilje više nema...
Nema je fizički, ali je prisutna duhom među svima nama, njenim učenicima i saradnicima... I Majom, i Vlatkom, i Dubravkom, i Vesnom, u meni, Darku, Radu, Zoki, Nuni, Vukanu...
I za kraj opet o hrabrosti. Prije nekoliko dana napunilo se punih 13 godina od kako nas Smilja sa nekog oblaka gleda.
Mi smo svi bili, na jedan poseban način, njena djeca. A ona, na jedan ponovo specijalan način, naša majka, dobra vila, dobri duh sa neba.
Ubijeđen sam da će ovo, na neki čudesan, magičan način pročitati.
Bože, nadam se samo da će biti zadovoljna i reći - konačno si postao novinar, pomislih u sebi.
Nisam, Smiljo, nisam... Ti si to od mene napravila.
Ratomir Mijanović
