Ono što mene najviše fascinira je sam trenutak kada pustim pticu na plijen i posmatram praiskonski prizor nadmetanja predatora stvorenog da lovi i plijena, koji daje sve od sebe da se spasi.

Uz životinje kao glavnu preokupaciju, sa željom da jednog dana ima pticu grabljivicu, rastao je dječak u trebinjskom naselju Vinogradi. U atmosferi priprema za lov i ribolov, glavnih porodičnih preokupacija, opredjeljenje da postane to što jeste, došlo je prirodno.

Sjećanja na djedove priče žive su slike. Vanremenske. Uticale su mnogo na prvu dječačku spoznaju za drevnu vještinu lova. Radan Bulatović je odrastao i srce poklonio sokolarstvu. Svijetu kojem pripada danju, dok se uveče okreće dizajnu, profesiji za koju se školovao.

„Đed Toško pričao mi je mnogo puta da je kao dijete sanjao o tome kako da uhvati pticu grabljivicu. Bio je strastveni lovac i ribolovac. Tu ljubav prenio je i na nas ostale, naročito na mog strica Žarka i mene. Moj otac Željko bio je logistička podrška. I danas svojim inovatorskim talentom i vještim rukama stvara razne naprave, kojima olakšava i pomaže moj sokolarski rad i angažovanje na polju biološke zaštite uz pomoć ptica. Kroz lov, boravak u prirodi i druženje sa stricem, od tih ranih dana naučen sam da ptice treba voljeti i da odstrijel nikada nije opcija. Kasnije, stric mi je poklonio knjigu 'Encikopedija lova' u kojoj sam prvi put pročitao nešto ozbiljniji opis lova sa pticom grabljivicom. Otvorim je i sada, i obnovim gradivo“, priča nam ovaj trideset dvogodišnjak, koji sokolarstvo, u pravom smislu te riječi, živi.

Bilo mu je opsesija i onda kada nije znao ni tačan naziv ni potpunu suštinu ovakvog, alternativnog načina lova. Dolaskom na studije u Beograd, na Visoku školu strukovnih studija – Beogradska Politehnika, smjer – dizajn industrijskih proizvoda, stvari su se promijenile. Sve što je sanjao, dobilo je puni oblik, opipljiv i realan. Toliko, da kad ga pitamo šta je za njega sokolarstvo, dobijamo očekivani odgovor.

Najveći užitak su mi lov mužijakom jastreba na svrake i ženkom surog orla na srne. Potpuno nadrealan prizor, koga teško da se možete odreći. Takođe, loviti zeca ženkom jastreba kokošara prava je poslastica za svakog sokolara.

„Definitivno način života! Ako uzmemo u obzir da sokolar neprestano treba da bude pored svoje ptice, da radi s njom i brine se o njoj, onda sokolarstvo možete nazivati kako hoćete i može biti štošta, samo ne hobi ili puka strast. Ono što mene najviše fascinira je sam trenutak kada pustim pticu na plijen i posmatram praiskonski prizor nadmetanja predatora stvorenog da lovi i plijena, koji daje sve od sebe da se spasi. Od trenutka kada pustim pticu, postajem samo posmatrač. Isti osjećaj koji me kao dijete podsticao da gledam emisiju 'Opstanak', crpim znanje o životinjama i lovstvu i idem u lov i ribolov. Ta nedostižnost ljepote prirode i prirodnih oblika, zakona, boja, mirisa i zvukova koji pršte pred svim čulima... Kada ptica krene u namjeri da ulovi sa ruke sokolara, tada se pokazuje sokolareva vještina, upornost, refleks i tu nema kompromisa. Najveći užitak su mi lov mužijakom jastreba na svrake i ženkom surog orla na srne. Potpuno nadrealan prizor, koga teško da se možete odreći. Takođe, loviti zeca ženkom jastreba kokošara prava je poslastica za svakog sokolara“, gotovo u jednom dahu nam govori, kao da je baš ovog trenutka sa njegove ruke poletjela grabljivica, a on je posmatra i iščekuje ono nešto, samo njemu znano.

Način dok nam priča, uporedo sa neizmjernom ljubavlju prema pozivu koji radi, možda leži i tome što je ovaj, profesionalni sokolar, duboko u sebi umjetnička duša. Nebrojene talente vješto ispoljava. Od dizajna, crtanja, slikanja, preko muzike i kinematografije, do ulične umjetnosti – stensil grafiti. U tom kontekstu poimanja sokolarstva, koje još nazivaju i umjetnošću lova, jasno nam je da se našao u apsolutno prirodnom okruženju. Na svom terenu.

„Umjetnost je dio mene, koliko i lov. Oduvijek sam uživao u tome. Sokolarstvo se još od 1274. godine naziva tim imenom, kada je car Fridrih II Hoenštaufen napisao Studiju 'De Arte Venandi cum Avibus' ili 'Umjetnost lova sa pticama grabljivicama'. Tako da je sokolarstvo pravi izbor za mene!“

Sokolarstvom se bavi gotovo deset godina. U protekle četiri, angažovan je profesionalno u toj, kako je naziva, igri, nikako poslom. Suština je jednostavna, ljubav kao nenadmašna motivacija i okruženje u kojem vlada besprijekoran mir.

„Prva ptica sa kojom sam radio bio je kobac. Kasnije su došli jastrebovi – kokošari, zatim harisovi jastrebovi, a na kraju sam stigao do toga da lovim visoku divljač sa surim orlom, veličanstvenom pticom. Grabljivice u meni bude poštovanje, uzbuđenje i divljenje. Kad radim sa pticom, posebno na terenu i praktičnom lovu, sve se sažme u momenat mira i skoncetrisanosti. Mir je prava riječ koja opisuje rad sa ovim izuzetnim primjercima prirode“.

Smirenost je, svakako, jedna od osobina koja krasi ovog sokolara. Neminovna je, s obzirom da dužina treninga ptice zavisi od mnogo faktora i veoma je relativna. Uslovljena karakterom ptice i vještinom sokolara da je razumije i ukroti njenu ćud. Svaka ptica kao vrsta i jedinka na svoj način je drugačija, i ima sopstvenu individualnost. Ono što proistekne tokom i nakon dresure je povezanost čovjeka i ptice. Veličanstveno prijateljstvo!

Najvažnije je da sokolar bude teoretski pripremljen, strpljiv, pažljiv i ponizan pred ljepotom ptice, čiji život drži na dlanu. Mora da se stavi u poziciju te ptice i pokuša da razmišlja dvostruko, i kao čovjek i kao ptica.

„Ta veza je nešto posebno i nije je lako opisati. Drugačije nego sa psom ili mačkom. Ovdje se radi o saradnji, međusobnom interesu, simbiozi čovjeka i ptice grabljivice. Prilikom treninga ptica, upotrebom sokolarskih tehnika, najvažnije je da sokolar bude teoretski pripremljen, strpljiv, pažljiv i ponizan pred ljepotom ptice, čiji život drži na dlanu. Mora da se stavi u poziciju te ptice i pokuša da razmišlja dvostruko, i kao čovjek i kao ptica. Jedan od osnovnih sokolarskih postulata je: 'Ptica nikad nije kriva, a sokolar uvijek, šta god se desilo!' Mora, dakle, biti prisutna maksimalna odgovornost i svjesnost situacije. Represija u sokolarstvu ne postoji. Neopisivo je kada shvatite da reakcija ptice ima u sebi predviđanje vaših postupka! Tada vas njihova inteligencija i lovačka strast potpuno očaraju“, predstavlja nam taj trenutak i naglašava da prilikom dresure nikad nije dobro potcijeniti pticu, da je izvjesna doza straha sokolarev prijatelj, te da dobrog sokolara nema bez ožiljaka.

Uz mnoge navedene sinonime za sokolarstvo, postoji i onaj da je to plemenita vještina lova, etički najprihvatljivija.

„U prilog tome iznosim činjenicu da se uspješnom pticom smatra ona koja ima prosjek od jednog ulova na deset napada. Dakle, morate raditi svaki dan na pticinoj kondiciji, zdravstvenom stanju, psihičkoj stabilnosti. Tek kada sve to dovedete na visok nivo, da ptica lovi u saradnji sa vama, onda imate pomenuti prosjek. Ptica, uglavnom, uspijeva da uhvati one jedinke koje su iz nekog razloga inferiorne u odnosu na ostale. To su trenuci kada prirodni zakoni selekcije čine svoje i strada samo najslabiji. Takav lov je potpuno prihvatljiv na svim meridijanima, jer nema za cilj puko ubijanje, već se radi o ljepoti lova. Plemenita je vještina samo ako se lovac vodi lovačkom etikom, za primaran cilj nema puko sticanje mesa i ako pri lovu daje šansu za spas divljači. Puca se u pravom trenutku, na metu u pokretu. To je pravi lov“ .

Radan je član Društva sokolara Srbije, koje postoji od 2007. godine. Angažovan je i u Odgajivačnici ptica grabljivica, u vlasništvu profesionalnog sokolara Hanija Girgisa u Beogradu. Rade na uzgoju surih orlova, jastrebova kokošara i harisovih jastrebova, sibirskih sova ušara i hibrida surog orla i harisovog jastreba – harijera, jedinog takvog primjerka u ovom dijelu Evrope. Povezali su ih isti motivi. Kao kolege, sarađuju i na aktivnostima u sokolarskom društvu i na polju biološke zaštite objekata od ptica, koju naš sokolar provodi na vojnom Aerodromu Batajnica, Letačkoj akademiji SMATSA u Vršcu i JAT tehnici u Surčinu.

Ptica, uglavnom, uspijeva da uhvati one jedinke koje su iz nekog razloga inferiorne u odnosu na ostale. To su trenuci kada prirodni zakoni selekcije čine svoje i strada samo najslabiji. Takav lov je potpuno prihvatljiv na svim meridijanima, jer nema za cilj puko ubijanje, već se radi o ljepoti lova.

Sa ovim sokolarom pričamo da je sokolarstvo dio kulture i veoma cijenjena vještina svuda u svijetu. Da bi se moglo praktikovati, potrebni su mnogi preduslovi i ulaganja. Zanima nas njegovo profesionalno mišljenje, da li u Trebinju, rodnom mu gradu i središtu u kojem se prvo susreo sa svijetom lova, ima uslova za razvoj sokolarstva?

„Potencijal, svakako, postoji. Često sam slušao priče o predratnom trebinjskom lovištu i razmišljao kako bi to bilo moguće povratiti. Oduvijek sam bio svjestan te posebnosti i egzotičnosti hercegovačkog krajolika i prirode. Siguran sam da bi se, adekvatnim gazdovanjem i sveopštim zalaganjem, u lovištu brzo postigao visok rezultat. Osnovni uslov za razvoj sokolarstva je lovište i svijest o sokolarstvu i prirodi kod građana. Ostalo je lako. Treba pokazati svoje kvalitete na zaštiti slabijih i nezaštićenih, a po mom mišljenju to su priroda i njeni stanovnici. Takav odnos donio bi sveopšte dobro i ozbiljnu granu turizma Trebinju i Hercegovini. Ako bih u budućnosti imao priliku da se adekvatno angažujem oko sokolarstva u rodnom gradu, sigurno bih, i rado dao svoj maksimalni doprinos“.

Savršeni sklad između čovjeka i divlje ptice Radan je odavno uspostavio. Ta ravnoteža omogućila mu je i da, svoje dvije ljubavi, umjetnost i sokolarstvo, uspješno uskladi. Ali, i da dosegne jedan novi uzlet i nivo poimanja svijeta oko sebe.

Ako bih u budućnosti imao priliku da se adekvatno angažujem oko sokolarstva u rodnom gradu, sigurno bih, i rado dao svoj maksimalni doprinos.

„Sokolar sam dok ima dnevnog svijetla. Uglavnom lovim orlom ili jastrebom, dnevnim grabljivicama. Kada padne mrak, skidam sokolarsku rukavicu, čizme, lovačku garderobu i odlazim u centar grada, u kancelariju, sjedam za računar. Najviše radim grafički dizajn i prelom teksta. Istovremeno sam umjetnik i lovac. Sokolarstvo je zauzelo primat. Volim životinje i imao sam ih mnogo, različitih vrsta. Trenutno živim sa dva psa i pet ptica. Ptice grabljivice mi daju sve što mi treba, interakciju kroz lov i trening, ali i poseban način razmišljanja!“  

Drevna vještina s razlogom

„Sokolarstvo datira iz perioda prije nove ere. Vrhunac je dostiglo u srednjem vijeku, kada su samo plemićke porodice imale tu privilegiju da love sa pticom grabljivicom. Jedna od dinastija koja je ostavila upečatljiv trag u sokolarstvu do danas je dinastija Nemanjića. Bili su pasionirani ljubitelji sokolarstva, a glavne sokolarnice bile su u regionu Kopaonika i Raške. Osmanlijska imperija je prepoznala kvalitet i znanje naših sokolara pa zato nisu rušili manastire u kojima su srpski monasi njegovali sokolarsku tradiciju. Plaćan je danak u vidu istreniranih sokolarskih ptica u zamijenu za poštedu od turskog zuluma. U to vrijeme Srbija je bila prijestonica evropskog sokolarstva. Na žalost, u vrijeme Francuske revolucije i omasovljenja upotrebe vatrenog oružja, sokolarstvo je nepravedno zapostavljeno. Posljednjih godina došlo je vrijeme kada sokolarstvo vaskrsava i ponovo postaje svjetski trend i sinonim za održivi lov. U Društvu sokolara Srbije organizovani smo u raznim aktivnostima, kako u lovištima širom Srbije i svijeta, tako i na sajmovima lova, raznim događajima i u medijskom prostoru“, upoznaje nas sokolar Radan Bulatović.
 

To je sokolarstvo!

„Sa kolegom Hanijem Girgisom radio sam mlade sure orlove. Delikatan i za mene jedan od najljepših sokolarskih lovova. Trebalo je uigrati tandem surog orla i parson terijera, jamara koji je imao zadatak da istjeruje lisice iz jama, a orao je trebao da ulovi lisicu, ali ne i psa! Dok sam stajao skriven sa orlom na ruci, koji je pod kapom, preslišavao sam se kako sve ide u teoriji, a zatim čekao. Lisica je kao priviđenje provirila iz jame. Savladavo sam uzbuđenje nad dugo čekanom prilikom i ispitom za orla i mene. Nisam disao. Razmišljao sam kako da ga potjeram, i preostalo mi je samo strpljenje. Shvativši da kapitalan matori lisac juri, uz tradicionalan povik 'orao' najavio sam puštanje, podigao paniku kod lisice i bodrio orla. Znao je šta slijedi nakon toga. Kapa je dole, orao je vidio lisca i krenuo u napad. Nakon gotovo 400 metara jurnjave, mladi mužjak surog orla savršeno je odradio manevar, pokazao svoju silu i preko krila zalomio let ka zemlji, sa visine pikirao i uhvatio lisca desnom nogom za lijevu plećku. Krenula je borba, a ja nikad da stignem. Orlov i moj pogled su se susreli, tražio me, računao na pomoć. Trčao sam kao lud. Zemlja je bila vlažna, blato mi se nakupilo na čizme, na nogama kao da su okovi. Kao san u kome mi neki čudan magnet ne da nikako da stignem. Kad sam stigao, u sekundama sam razmišljao kako da se bacim i orlijarskom rukavicom uhvatim lisca, tako da, ukoliko ga orao pusti, ja ne budem sljedeći koga će ujesti. Morao sam paziti i orla. Najednom, u tom klinču između orla i lisice ukazao se pogodan položaj i uspio sam! Hani i ja smo, onako blatnjavi, skakali i vikali kao da smo osvojili Mont Everest. Bio je to prvi zabilježen ulov lisice na takav način u Srbiji u moderno vrijeme! I sad se ježim kad se sjetim tog jutra. Ostao je trofej kapitalnog lisca, fotografije, stečeno iskustvo i neizbrisivo sjećanje. To je sokolarstvo!“