Kada se za vrijeme rata Spaso Rosić prvi put susreo sa duborezom koji je, činilo se tada, predstavljao najbolji način da bar na kratko skrene misli, ovaj inžinjer mašinstva nije ni slutio da će mu rad na drvetu postati i sastavni dio života. Bila je to, sjeća se, u prvo vrijeme nagonska potreba da prekrati duge dane i mjesece na borbenoj liniji.
Od alata kojim je na ratištu raspolagao koristio je nožić i komade drveta koje je mogao da nađe. Izrezbario je tada skoro 500 muštikli, desetak skulptura različitih motiva, ali i prvu ikonu svoje krsne slave Svetog Arhangela Mihaila. Ostala je, kaže, kao vrijedna uspomena i podsjetnik na jedno minulo doba.
„Ikona i sada stoji kod moje majke u stanu. Kad god je pogledam budi emocije i sjećanja na jedno teško vrijeme i na moje drugove saborce. Da bih prekratio vrijeme na ratištu, koje se činilo beskonačnim latio sam se duboreza. Moj drug Miloš Riđešić radio je za sebe ikonu Svetog Aranđela. Uvijek je nosio materijal i pribor za rad. Imao je izuzetnog smisla za to. Zamolio sam ga da mi pokaže kako radi i krenuo sam da rezbarim ikonu za svoju porodicu. Malo po malo, mnogima se svidjela i tako sam počeo ikone da pravim drugima“, priča nam ovaj Trebinjac, evocirajući vrijeme iza sebe.
Susret sa ikonom u drvetu, posve drugačijom od svih kakve je do tada vidio, kaže nam bio je nešto posebno. Osjećaj da se ne zaustavi na jednoj, nagnao ga je da istražuje i ozbiljnije se posveti rezbarenju.
U vrijeme rata ikone je najviše poklanjao, a kasnije, boreći se da preživi i prodavao. Do sada ih je napravio više od 300 i nalaze se svuda. Iskreno nam priča da mu je duborez prirastao srcu i postao više od hobija, pa se spontano dogodilo da opipljiv i delikatan ručni rad u drvetu, vremenom prenese i mimo ikona.
„Pročulo se da sam vješt u rezbarenju i početkom 2000. godine su me pozvali iz stolarske radionice manastira Tvrdoš, koja je tada bila u Lastvi, da radim sa njima. Počeli su da izrađuju ikonostase, pjevnice, stalke za cjelivanje, vladičanski i bogorodični tron. U prvi mah, zbog obaveza na poslu, nisam mogao da im se pridružim. Tek godinu dana kasnije, na njihov novi poziv odlučio sam da im pomognem. Da bih radio precizno i kako valja, dogovorili smo se da svoj dio posla obavljam kod kuće. Oni su već bili uhodani, a meni je bilo lakše da popodneva posvetim duborezu iz svoje radionice“.
Dan za danom, godinu za godinom, Spasov ručni rad se umnožavao. Za trebinjske, ali i crkve i manastire u Crnoj Gori i Srbiji, izradio je ikonostase, pjevnice, stalke za cjelivanje, tronove. Njegov duborez danas krasi i manastir Tvrdoš, staru crkvu u Mrkonjićima, obnovljenu u Simijovima, ali i Pavlovu u Petrovom polju i crkvu Sveti Andrej u Dživarskom poljicu.
„Većinu sam radio preko naše, eparhijske radionice. Za crkvu u Simijovima izrezbario sam novi ikonostas, kompletan moj ručni rad. Zajedno sa Obradom Hajrovićem uradio sam ikonostas u Pavlovoj i u crkvi Sveti Andrej. Sam sam izradio i vladičanski tron, onaj niži po visini, u manastiru Tvrdoš za umirovljenog vladiku Atanasija. Ima još mnogo crkava koje su ukrašene duborezom nastalim iz mojih, kao i iz ruku drugih majstora eparhijske radionice“.
Dugih 20 godina ovaj čovjek rezbari strpljivo i pedantno. Uživa u radu koji ga, priča nam, oslobađa. Kada ga obuzme nalet inspiracije, u poslu ostaje danima. Ručna glodalica i različita dlijeta savršeno navođeni, pretvaraju komade drveta u veličanstvenu namjenu. Orah, hrast ili, u posljednje vrijeme sve traženija lipa, pod njegovim rukama se preobražavaju.
„Duborez je najbolje da se radi od oraha i hrasta, mada se u zadnje vrijeme najviše koristi, ali i traži lipa s obzirom na njena sitno nabijena, čvrsta vlakna koja se lako obrađuju. Za jednu ikonu potrebno mi je desetak popodneva, zavisno od inspiracije. Bitno mi je i kakvo je vrijeme jer više volim da radim na dnevnom svjetlu, kada jasnije vidim sve prelaze na drvetu. Potrebno je mnogo strpljenja, ali meni je ovo divna razonoda i odmara me. Najljepši dio rada je samo ukrašavanje, odnosno kada na red dođe duborez. Tada za mene počinje neka fina faza rada. Sve se uobliči i imate osjećaj kao da se ono drvo samo uvija i prepliće onako kako i treba da bude. Iskreno, nisam vjerovao da ću se ikada baviti duborezom, s obzirom da su me zanimale neke druge, kreativne zamisli“, priča Spaso, čiji su život oduvijek ispunjavali maketarstvo i crtanje u tušu.
Koliko zna, jedini je koji se u pokoljenju Rosića bavio modelarstvom. A izvjesno je da je i jedini duborezac u svom naraštaju.
„Kad sam imao devet godina pravio sam Ajfelove kule, brodove i jedrenjake. Bio sam fasciniran time. Obožavao sam sate i sate da provodim stvarajući nešto vlastitim prstima. Nažalost, svi su uništeni u ratu, u kući u mom selu Dvrsnica. Majka je uspjela jedino da iznese makete aviona Jastreba, Super galeba 4, Orla i Gazele, koje sam izrađivao kasnije, dok sam radio u mostarskom 'Sokolu'. Čuvam ih na posebnom mjestu, jer oni predstavljaju značajnu uspomenu i simbol jednog lijepog perioda mog života“, kaže ovaj mašinski inžinjer, koji je prije rata bio zaposlen u „Sokolu“, nekadašnjem vazduhoplovnom industrijskom centru bivše Jugoslavije za izradu vojnih aviona.
Djetinju i mladalačku strast i sada živi, pa uporedo sa ikonama, kraju privodi i maketu ratnog broda Jugoslavije „Jadran“ iz 1933. godine. Repliku originala sa svim čamcima, topovima i ostalim rekvizitima započeo je prije skoro 30 godina. Krajnje je vrijeme, dodaje uz smijeh, da brod uskoro i završi.
Uz posao komandira Teritorijalne vatrogasne jedinice Trebinje, mašinski inžinjer Spaso Rosić redovno nađe vremena za crtanje i rezbarenje. I nakon tolikih godina, svakom komadu drveta kojem se posveti daje poseban pečat. Trud i ljubav ne remeti mu ni spoznaja što se ručno rezbarenje u inostranstvu vrednuje dvadeset puta više nego na našem podneblju. Svjestan da ga je rezbarenje pronašlo u prelomnom trenutku života, na jedan način i spasilo, svojim unikatnim duborezima s puno pažnje već dvije decenije odaje priznanje u slavu života.
Dug prema zavičaju
Reprezentativni primjerci Spasovog duboreza mogu se vidjeti i nadomak Trebinja, u staroj crkvi u Mrkonjićima u kojoj se nalaze njegovom rukom izrezbareni ikonostas sa dva stola, pjevnica i stalak. Napravio ih je uz blagoslov vladike, a na poziv mještana ovog sela. Prije nekoliko godina, vođen srcem, donirao je pjevnicu za crkvu u Orašju.
„Ovoj crkvi pripadaju tri sela Dvrsnica, Orašje i Čavaš, a porodica Rosić vodi porijeklo iz Dvrsnice. Moje komšije i majstori iz tih sela zidali su tu crkvu, a unutrašnje radove je finansirao naš čovjek koji živi u Americi. Osjećao sam dug da nešto uradim, da i ja nekako doprinesem i pomognem. Odlučio sam da izrezbarim pjevnicu i poklonim je našoj crkvi. Odmah sam znao šta treba da uradim, jer me vukla potreba da pridonesem zavičaju“, kaže nam Spaso.
Modelar sa srcem odbojkaša
Tokom studija Mašinstva u Mostaru, kao član mostarskog odbojkaškog kluba „Student“ Spaso je igrao u prvoj ligi Jugoslavije, kao i za Kup Evrope. Odbojka je presudila i da život jedno vrijeme nastavi u Mostaru.
„U Trebinju sam se rekrativno bavio odbojkom, dok sam po dolasku u Mostar bio, ne samo aktivan, nego i potpuno posvećen. Bio sam presrećan kada je klub ušao u prvu ligu. Igrali smo utakmice u Jugoslaviji uzduž i poprijeko, kao i evropski kup gdje smo bili bili drugi i treći. Toliko je bilo ozbiljno da sam trebao da idem u Italiju ili Francusku kad odslužim vojni rok. Međutim, iz nekih porodičnih razloga to se nije dogodilo. Kasnije, kada sam se vratio u Trebinje i zaposlio u 'Industriji alata', do rata sam jedno vrijeme igrao, a zatim i vodio Odbojkaški klub 'Leotar'. Nakon rata klub smo rehabilitovali i opet sam bio aktivan, sve do nazad deset godina, kada sam sa odbojkom prestao. Doduše samo fizički. Odbojka je sport mog djetinjstva, mladosti, mog života. Zauvijek je ostala na posebnom mjestu u mom srcu“.
