Prije nekoliko dana, iz tabora Košarkaškog kluba Leotar stigla je vijest koja je, iako očekivana, teško pala svima koji dišu u ritmu ovog grada i njegovih plavo-bijelih dresova. Leotar – ponos Trebinja, borac s juga, ove sezone neće zakoračiti na parkete ABA 2 lige.
I nije u pitanju manjak volje. Niti nedostatak želje. Niti slabost tima. Naprotiv – Leotar je imao i ima sve što treba da se bori. Srce, tim, podršku. Ali, kako to često biva u sportu, ponekad prepreke nisu protivnički centri i brze kontre – već ono što se ne vidi na semaforu: infrastruktura.
„Finansijska konstrukcija uz pomoć sponzora mogla bi se zaokružiti. ABA 2 liga je magnet – donosi vidljivost, prijatelje, ljude koji vjeruju u nas“, govori sportski direktor Vladimir Aleksić, mirnim, ali odlučnim tonom.
„Mogli smo i tim dodatno ojačati. Ali pred nama su se otvorili problemi druge prirode.“
Nabavka potpuno novih konstrukcija koševa. Tereni sa isključivo košarkaškim linijama. Klupa za rezervne igrače. Svlačionice koje traže osvježenje. I, kao šlag na torti izazova – sistem grijanja i hlađenja koji jednostavno nije mogao zadovoljiti stroge tehničke kriterijume ABA 2 takmičenja.
„To je bio zid koji nismo mogli preskočiti. Bar ne sada“, kaže Aleksić.
U Upravnom odboru kluba nije bilo lako. Emocije, brojevi, ponos i odgovornost. Pa razgovor sa predstavnicima Grada Trebinja i javne ustanove Trebinjesport. I onda – odluka.
Leotar ostaje kod kuće. Ove godine – bez ABA 2. Ali ne i bez snova.
Jer ovaj klub nikada nije bio priča za jednu sezonu. Ovo je klub koji se gradi godinama. Koji raste iz ulice, iz školskog dvorišta, iz aplauza na utakmici pionira. Leotar se ne juri za pet minuta slave – već traži korijene duboko, da bi stablo bilo čvrsto.
A dvorana – ta stara dobra trebinjska hala – traži više. I tražiće, vjerovatno, još neko vrijeme. Ali iz kluba ne gube vjeru.
„Ubjeđeni smo da ćemo u narednom periodu pronaći rješenja i nadoknaditi sve što nedostaje. Dvorana mora disati, mora rasti zajedno s nama. I hoće“, kaže nam Aleksić.
U međuvremenu, grad ostaje uz Leotar. Jer publika zna – najvažnije bitke ne igraju se uvijek pod reflektorima.
Dvorana u kojoj je stasavao Leotar, gdje su padale prve trojke i prvi golovi, izdržala je herojski. Ali vrijeme je pregazilo beton, instalacije, konstrukcije i mogućnosti. Sada, kad klubovi rastu, kad publika traži mjesto više, a djeca na svakom ćošku nose dresove, jasno je – ovo nije više želja. Ovo je potreba.
Trebinje je zrelo za novu sportsku dvoranu.
Ove sezone Leotar neće igrati ABA 2. Ali igra nešto još važnije – igru strpljenja, vizije i zajedništva. I kad jednog dana ponovo izađe na tu veliku scenu, znaće da je stigao tamo gdje pripada. Ne na krilima slučaja, nego na temeljima koje je sam izgradio.
Jer Leotar nije samo klub. Leotar je osjećaj. Ritam grada. Pogled djeteta kroz obruč.
I to niko ne može otkazati.
