Dobrodošlica trebinjskih domaćina odlikuje se jednim gestom. Ako znaju da dolazite, obavezno vas čekaju ispred kapije. Tako je bilo i ovaj put. U Dolovima iza „male“ brane posjetili smo vrsne lovce, ribare, ali i pčelare Milorada i Đorđa Gudelja. Na konstataciju da su od malobrojnih koji imaju tu čast da se i dio grada (Gudeljski zaliv, op.aut.) zove po njima, uz širok osmijeh nam pružaju ruku i pozivaju u svoje dvorište.

Milorad Milo Gudelj gazi osamdesetu, ali sa dječačkim žarom u očima, na naše pitanje: „Otkad pčelarite?“, odgovara: „Eeeeeeee, otkad sam se rodio, otkad znam za se!“ A zatim, uz uzdah, evocira uspomene na neka davna vremena kad je kao golobradi mladić, pčelario uz đeda i oca.

„Pokojni stari je pčelario. Nisam ja započeo, a nije ni on. No đed. Đed je najprije imao pčele. Tad su bile stubline. Nisu bile umetne. Pokojni stari kad je počeo pčelariti, nabavio je umetne. Tako su se zvale prije. I sad ko da gledam kako govore - Spaso Gudelj ima pet umetnih pčela! Šta su u to vrijeme bile umetne? Nije ih lako bilo tada napraviti. Komad daske je bio zlato. Niđe daske nije bilo“, započinje naš „pčelarski“ razgovor ovaj vitalni domaćin i naglašava da je vrlo brzo došlo vrijeme kad je zadruga kupila sve, kako reče, i zemlju i ajvan, sve živo, a njegov pokojni otac nije dao pčele. Tako se tradicija u pčelinjaku Gudelja nikad nije prekidala. Čim je Milo stasao, pridružio se ocu i broj košnica je porastao na šezdeset.

Sjeća se glava porodice Gudelj da su prije pedeset ili šezdeset godina uslovi za pčelarenje bili mnogo lošiji nego danas. Priča nam kako nije bilo mreža, materijala, pribora...., ali je bilo meda.

„Kako ne, medilo je po pet kila dnevno. Vidite ova brda. Samo se vidio pelim. Plavilo se na sve strane. Pojas po jedno 100 metara.., plavo k'o ... znaš šta... pa opet novi pojas... Ma ne po pet, nego po sedam kila dnevno je pčela nosila. I društva su bila dobra. Tada smo med predavali u zadrugu, u Lastvu, na veliko. Natovariš na konja i polako. Nije bilo asfalta. Kasnije smo pokojni stari i ja gonili med u Nikšić, u Crnu Goru, ali tamo se nije mogao prodavati med na kila u tegli no u flašama na litre. Da, da samo u flaše, na litre. Rastopi med pa polako siplji u flaše pa na pjacu. Tako se prodavalo. Neće niko med u teglu. Ne znam što tako. Mada to vrijeme nije ni bilo tegla. Teško je bilo naći i flaše. Zamislite sad naspi 20 staklenih flaša. Ja vjerujem i sad da odem u Nikšić, na pjacu, da bi našao med u flašama. Niđe to drugo nisam vidio. Niđe drugo nismo ni gonili no u Nikšić i domaći naši što su kupovali po kilo po dva“, nastavlja da nam pripovjeda o istoriji pčelarstva na ovim prostorima i sa žaljenjem konstatuje da više nema ni pelima kao nekad.

Procjenjuje Milo Gudelj da je sad u trebinjskoj opštini 80% pelima manje. Svakodnevno posmatra prostor oko kuće i svjedoči da je gora zarasla, da je nekad sve to bilo čisto, da su se brda plavila od pelimovog cvijeta. Po njegovom mišljenju problem je što po selima nema naroda, ni stoke pogotovo koza i tvrdi da je taj problem nastao kad je predsjednik Tito smaknuo koze, jer je ovaj teren odličan za koze i pčele, a sad je sve zaraslo u draču i smreku da ne može zmija proć'.

„Dok sam ja pčelario nije bilo ovoliko bolesti k’o danas. Kad se pojavila varoa, to je bila katastrofa. Nismo znali šta je. Odselili smo  pčele na vresinu, na Ivanicu. Kad smo došli, deseti dan, da ih obiđemo imali smo šta vidjeti. Pčela bježi od varoe. Mi ne znamo šta je. Onda je pokojni Nikola Korać jedini znao šta je i on je pravio neke smjese, neke kolače da dimimo. Od 30-40 košnica vratili smo samo desetak. Sve je pomrlo. E onda smo dimili i opet obnovili pčelinjak i od tada do dana današnjeg je borba s varoom. E sad već imaju lijekovi. Sad je mnogo lakše i meni i pčelama, jer je Đoko, sin mi, preuzeo pčelinjak“, pripovijeda Milo i dodaje da mu je savjetovao da ih što bolje pazi i da što više radi oko njih.

Na očevu priču se nadovezuje četrdesetosmogodišnji Đorđe, koga svi zovu Đoko. S osmijehom, kao znakom da mu naviru lijepa sjećanja, opisuje nam njegov prvi samostalni odlazak u pčelinjak (samostalan, ako ne računamo da mu je društvo pravila tadašnja djevojka, a sadašnja supruga).

„U to vrijeme đed je još uvijek radio oko njih i uporno je govorio: 'Aaaa nema ovdje ništa!' U smislu ima nas pet - šest unuka, a neće niko da priskoči da radi i da mu pomogne. Nema naslednika. Jedino bi stari radio s njim. I onda je njemu, u jednom trenutku, ostalo samo osam društava i ja sam odlučio da preuzmem. To je bilo pred rat. Negdje 90. godine i onda malo po malo. Napravi jedne godine desetak komada, druge desetak i jedno vrijeme pčelari sa 30-ak komada pa otiđi na 50 pa na 80 i sad smo već došli na više od 150 i ja lično mislim tu stati. A prvi odlazak? Pa pčele su nam bile na Koritima na ispaši i meni đed kaže: 'ajde bolan otiđi do Korita pa odvrni dvije tri pčele i ako iđe nađeš pun ram meda, izvadi ga pa ga donesi. Tad smo imali zastavu 'stojedinicu'. Još nisam bio oženjen. Pozovem curu da ide sa mnom i u pčele. Nas dvoje izvadimo pet-šest ramova meda i donesemo đedu u Trebinju. Tako je sve počelo“, pojašnjava Đoko i do detalja opisuje kako danas pčelari sa dvije vrste košnica: Jovanovićkom i LR-kom.

Lično smatra da je mnogo lakše raditi sa LR košnicom, ali i da je Jovanovićka mnogo bolja. Jovanovićke je zadržao po savjetu oca, koji je pčelario Jugoslovenkom i Jovanovićkom.

„Kod Jovanovićke pčela ima gdje zaleći. Dublji je ram i koliko god meda da ima, ona kad ima legla, iznad sebe može da ostavi dobar vijenac meda i može da zimuje. U LR košnici je uzak ram i kad i njega zaleže, pčela nema iznad sebe gdje med da stavi, jer obično pčela slaže med iznad sebe i pravi tu mednu kapu. Koliko god meda ima, pčela ga slaže iznad sebe, a ona se širi prema dolje. I kad nestaje paše ili kad se zazimljuje uvijek je dolje prazno, a gore je med, a ona je uvijek tu na ivici između meda i praznog saća, a to prazno saće joj služi da se uvlači i tako zimuje. Sve jedna izlazi druga ulazi. Klubo se okreće sporo zbog grijanja. Pčela je u svakom trenutku vezana  sa medom i uvijek da može da uzima med“, kaže ovaj suprug, otac troje djece i, za ne povjerovati, već đed.

Đoko ima seleći pčelinjak. Vodi se devizom naših starih, a oni su govorili dvije stvari. Prvo: „Sve radi, uzgred pčelari!“ i drugo: „Med je na točkovima!“

„Ovu prvu i ja govorim mladima. Zamisli mlad čovjek želi da oformi pčelinjak i podigne kredit od 30-40.000 maraka. Trebaju mu pare da odveze pčele na ispašu, pa mu trebaju pare za benzin jer mora svake sedmice da ide da ih pregleda... Sve su to troškovi i onda zamislite baš te godine ne bude meda i odakle će on vratiti kredit?! Znači čovjek bilo kakav posao da ima, bilo čime da se bavi, uzgred neka pčelari. To je kao hobi. I onda jedne godine kad rodi med, znaš da ti se isplatilo. A druga poslovica: 'Med je na točkovima!' znači da ako ne seliš pčele, teško da ćeš imati koristi. Ovdje kod nas medi polovina aprila i maj, tada što su ufatile - ufatile i onda malo drače i nastupa ljeto. Zasuši i one već počinju da jedu što su donijele i nema razvitka pčele. Zato moraš seliti visočije i opet te tamo čeka paša ili livada ili pod jesen vrijesak. Zato mislim da kod nas nema pčelarstva bez selidbe“, uvjeren je Gudelj.

Borba s varoom Gudeljima ne predstavlja problem. Odavno su postali svjesni da u toj borbi moraju biti odgovorni i disciplinovani, inače će biti poraženi. Iskustva im ne manjka. Redovno prate literaturu. Primjenjuju preporučene lijekove i savjetuju svim pčelarima početnicima da godišnje odrade dva tretmana protiv ove bolesti, koja je uzela maha u cijelom svijetu.

„Zlatno je pravilo da pčelu treba dobro očistiti u jesen, kako u proljeće ne bi imao problema sa varoom nego da se pčela može normalno razvijati. Međutim kad dođe april, maj i jun i pčela donese med i do tad se i varoa obnovi i počne praviti problem. Znači u junu i julu mi vrcamo taj med jer i na planini postaje vruće i staje paša. Polovinom jula ona smanjuje leglo, matica prestaje da leže, a u tom trenutku kako ona ne leže sva varoa izlazi iz legla. U tom trenutku mi tretiramo pčele. Zašto u tom trenutku? Jer je sva vani, van legla, a kad dođe vrijeme da pčela zaleže jesenju pčelu, znači avgust mjesec kad počne vrijesak, u tom trenutku neće biti varoe da nastavi svoj ciklus. Vidiš koliko je to bitno. Jer ako mi nju ne bi očistili u julu, zamisli ta količina varoe da ostane kad ona počne da leže jesenju pčelu. Vjeruj da bi došlo do toga da sva pčela izađe bez krila i to društvo bi bilo gotovo. To su dva najvažnija tretiranja u pčelarstvu“, zaključuje naš razgovor ovaj nekadašnji džudo šampion, kome su kao i njegovom ocu hobiji pčelarstvo, lov i ribolov.

Gudelji proizvode med, matičnu mliječ, propolis, polen, imuno med za anemiju, prostatu.... i u suštini su zadovoljni plasmanom i prodajom svojih proizvoda. Imaju dugogodišnje kupce, ali i vole da odu na sajmove u Beograd i Banja Luku. Milo i Đoko su i ponosni jer cijela porodica učestvuje u vrcanju, topljenju voska, žicanju ramova..., ali i činjenici da se Đokov sin Miloš pridružuje poslu u pčelinjaku. Dakle, još dugo će Trebinjci jesti Gudelja med.

Ubacuj ribu u vunenu torbu!

S koljena na koljeno Gudelji prenose još dva hobija - lov i ribolov. Šale se Milo i Đoko da u Dolovima moraš biti ribar, jer kako rekoše: „Kad ti riba izađe u kupus, ti je jednostavno moraš loviti da ti ne pojede kupus?!“ Sjeća se Milo da je njegov pokojni đed roneći fatao ribu.

„Bile su prije prtenice. Zavezao bi ih dolje oko noga, a gore bi stavio lastiku i u gaće metao ribu. Toliko je bilo ribe. Onda je i pokojni stari non stop pecao pa i ja uza nj. Išao sam odavde pješke, prugom, po noći u Lastvu, iznad mosta željezničkog. Tamo je bio jaz 'Crna greda'. Tu se po noći fatala pastrmka. Sedmi i osmi mjesec. Toliko bi ufatio ribe, a nemam rusaka da je donesem. Pokojna baba mi je oplela torbu od vune k'o zobnicu pa u nju ubacuj. I na kraju ne mogu da je nosim od težine, a znaš koliko bi ufatio, sve pastrme od dva kila pa naviše. Ufatio sam više ribe no ova kuća“.

Recept za medovinu

Gudelji su sačuvali recept za medovinu, nekad tradicionalno piće pčelara ovog kraja.

„Obično se stavlja vrcani med i otprilike ide tri kila na deset litara vode ili ako se stavljaju medni poklopci onda ide pet-šest kila njih na deset litara vode. Izračunaš da je otprilike tri kila meda. Zatim se ta smjesa skuva i ostavi da se ohladi. Sutro jutro digneš vosak i onaj talog što ima pa to opet nastaviš da kuvaš i tako ga kuvaš jedno dva tri sata i stalno ga pjeniš, ali moraš uvijek voditi računa da ima tri kila meda i deset litara vode. Dakle, kako voda isparava moraš dodavati pomalo vode da ne ostane preslatka i onda kad to prokuvaš i opjeniš, uspeš u bidone i ostaviš da se ohladi. Poslije izvjesnog vremena počne da vre, da kisi i to je ta medovina. Najbolje je piti u tom trenutku i narednih 10-15 dana pa čak i do mjesec dana. Ona nekad zna skroz da prevre i pređe u pravi alkohol, jednostavno da postane vino i zato je najljepše piti dok žagri, kao šampanjac. Bude baš lijepo“.