Dovoljna je bila modelarska sekcija, koju je u njegovoj osnovnoj školi vodio profesor Nedžad Fazlinović, da obeća sebi da će kad tad praviti brodove. Ni manje ni više nego one najpoznatije poput Bauntija ili Dubrovačke galije. Bile su to šezdesete godine minulog vijeka, a dječačka zanesenost modelima i maketama istorijskih brodova tinjala je sve ove decenije u našem sugrađaninu Žarku Bijeloviću.
Čekao je pogodan trenutak i krenuo. Otprilike prije dvadesetak godina. Od tada ovaj nasmijani šezdesetsedmogodišnjak za svoju dušu, izrađuje makete poznatih brodova. I to sve ručno. Đelja. Strpljivo i precizno, jer maketarstvo nije za nestrpljive, za one koji žele zaraditi i koji mjere vrijednost gotovog "proizvoda" brojem radnih sati.
„Sjećam se 73. godine. Odmah poslije vojske našao sam u novinama nešto kao projekte brodova. Izdavala ih je 'Tehnika' iz Pule. I sad imam kovertu đe mi je bila Santa Marija. Original slika i skica. Kupio sam tada i Dubrovačku galiju, Bauntija, Santa Mariju, Konstationa... i sačuvao. Prema tim skicama, mnogo godina kasnije, iz Beograda naručio sam projekat. Radim prema tim projektima, ali svaki dio đeljam ručno. Burgijica k'o dlaka od kose da bi provukao konce, a to mene čini. Ja u tom uživam. Razumiješ. Tu počivam. To je meni razonoda“, započinje naš razgovor Bijelović, a neprestani osmijeh krasi njegovo lice. Ni gusti brkovi ne mogu sakriti zadovoljstvo, ali i ponos dok priča o pravim remek djelima. Njegovim rukama stvorenim.
Svjestan je ovaj suprug, otac i djed da se danas svi ti dijelovi, do najistnijih detalja, mogu naručiti pa vrlo brzo i sastaviti u maketu. Međutim, po sopstvenom priznanju, njemu to ništa ne znači.
„Taj materijal je furnir, a ja radim sa lipom i bukovinom. Jarbole pravim bukove, a od lipe su mi letvice. Lično biram drvo i počnem malo po malo. Prvo trup, koji se radi od šperploče, a kad je završen trup onda se to lijepo pričvrsti i zalijepi i nastave se lijepiti letvice. Svejedno je da li radiš prvo pramac ili krmu, jer kad dođeš do toga i kad trup napraviš u originalu, sve ostalo samo dograđuješ, zidaš na to“.
Rad sa jarbolima i jedrima, ovaj nadasve duhovit čovjek opisuje riječima: „Džemper bi neko ispleo koliko konca na ovaj jedan brod stavim. A konac koristim onaj za vez, samo raznih debljina. Jedra pravim od platna. Sve ja to sam štrickam i šijem. Imam jednu mašinicu. I obrube napravim, ali jedra ne stavljam na jarbole dok ih ne uštirkam!“, objašnjava nam proces izrade do najsitnijih detalja.
I tu opet počinje smijeh. Onaj zarazni. Smije se, ono iskreno djetinje, Žarko na pomen štirke. Kaže nam da još uvijek koristi recept iz osnovne škole, sa onih Fazlinovićevih sekcija.
Ovaj Trebinjac kaže da izrada maketa velikih dimenzija, kakve su njegove, iziskuje trud i rad. Napominje da sve mora biti proporcionalno. Priča i da maketu treba obojiti. I boje govore mnogo, jer je cilj napraviti što tačniju maketu tako da se za bojenje jedara snalazi na raznorazne načine. Najčešće koristi kafu i toz.
„Od podruma u zgradi sam napravio radionicu za grube radove, a ovako finese i malo prefinjenije volim da radim u stanu. Kad malo treba ošmirglati, ono, da doćeraš neki lik kako ti odgovara, ja prostrem čaršaf da ne pada prašina po stanu, a žena opet negoduje, ali ja znam da je to njoj simpatično iako, priznajem, praši na sve strane!“, nastavlja u veselom tonu Bijelović i pomalo žali što mu mlađi sin nema malo više vremena da se posveti ovom hobiju, jer kako reče „i njemu basta“. Žao mu je što se i modelari i maketari na našem području mogu izbrojati na prste jedne ruke.
„Niko od mlađih da zagrize!“
Za sve ovo vrijeme, Žarku je poseban izazov Dubrovačka galija. Do sad je izradio tri.
„Svi se brodovi rade na istom principu samo recimo kod galije imaš vesla. Trideset vesala i klupice đe su robovi siđeli i veslali. Tako da svaki brod ima nešto svoje i ti detalji čine brod vrijednim. Svaki detalj ima svoju ljepotu. I zato nekad mjesecima posmatram originalnu sliku broda kako bih uočio što više detalja“.
Sem tri galije, napravio je Žarko Bijelović i četiri Bauntija (trenutno radi peti, op. aut.), četiri Santa Marije..., a u pitanju su makete visine od 45 do 60 centimetara.
Kad završi neku maketu najveća mu je satisfakcija rečenica: „Alal ti oko!“, upućena od strane najbližih te komšija i prijatelja. A kad će početi da pravi novi to se nikad ne zna. Kao ni koji će to brod biti.
„Pravim pauze, jer ja to ne radim profesionalno. Radim iz ljubavi i kad mi na um padne. Kad me uhvati nostalgija, uzmem i đeljam... To ne radim što moram već iz čistog zadovoljstva. Uživam u tome. Uzmem olovo pa ga izlijem pa pravim one male kuglice pa urezujem za kanap pa bušim rupice,... ali to mene čini... Tom zadovoljstvu ravnog nema. Ma čisto zadovoljstvo“.
I baš na tom zadovoljstvu mogu mnogi da mu zavide. Jer Žarku Bijeloviću je zadovoljna duša. On je odlaskom u penziju zakoračio u jedan novi svijet. Njemu dobro znan i dugo sanjan. Svijet koji ga čini srećnim. Materijalno nedovoljno vrednovanim, ali onaj osmijeh što toliko titra ispod brkova nema cijenu, a predstavlja, kako Žarko sam reče, čisto zadovoljstvo!
UMJETNIČKO MODELARSTVO
Žarko Bijelović je otišao i korak dalje pa je počeo da pravi i brodove u boci. Objašnjava nam da je to umjetničko modelarstvo za koje tek treba imati čelične živce.
„U zavisnosti od vrste boce, koristim različite pincete. Ubacujem dio po dio. Lijepim jedan za drugi. Teško je, jer staklo nekad zna da prevari. Treba dobro ocijeniti. Izrada broda u boci traje mnogo duže“.
POBUNA NA BRODU BAUNTI
Dubrovačka galija je za Žarka izazov zbog enormno velikog broja detalja, ali zbog istorije i filma koji je snimljen po istinitoj priči, Baunti je njegov favorit. Da podsjetimo, 28. aprila 1789. godine u Tihom okeanu, u blizini Tonge, dogodila se pobuna na brodu Baunti. Pobunjena posada na čelu sa zamjenikom zapovjednika Flečerom Kristijanom ušla je u kabinu zapovjednika Vilijama Bliga i pod oružjem ga izvela na palubu. Od ukupno 44 čovjeka na brodu, 19 ih je podržalo pobunjenike, 22 su ostala vjerna Bligu, dok su dvojica bila neutralna. Pobunjenici su prisilili Bliga i 18 njegovih ljudi da se ukrcaju u čamac i ostavili su ih usred okeana. Blig i njegova posada u čamcu dužine samo sedam metara prevalili su nevjerovatnih 6.710 kilometara za 47 dana, sve dok nisu došli do civilizacije na ostrvu Timor. U međuvremenu su pobunjenici otplovili s Bauntijem na Tahiti po žene i stoku. Uzeli su 11 žena, uključujući jednu s bebom. Na kraju su završili na ostrvu Pitcairn (južni dio Tihog okeana) gdje su organizovali život.
