Dražena Milišića Trebinjci znaju kao frizera i vlasnika salona „Mr. Bean“, ali i kao vrsnog muzičara. U Jutarnjem programu Radio Trebinja, imali smo zadovoljstvo da uživamo u njegovom sviranju i pjevanju, a naravno i u zanimljivom razgovoru, kroz koji smo saznali mnogo toga o Draženovom frizerskom i muzičkom putu.
„Kao mali nisam ni primjećivao da sam toliko vremena provodio u frizerskom salonu svoje ujne, da mi je jednom rekla kako treba da budem frizer. Potpuno sam zaboravio na to, dok me nije podsjetila na svoje riječi poslije nekoliko godina, tačnije u sedmom razredu osnovne škole, kada sam zaista i krenuo na prvu, jednogodišnju praksu u frizerski salon. Uslijedile su ratne godine, kada se malo radilo, malo nije, a potom i još četiri godine prakse i početak mog frizerskog puta“, priča nam Dražen i govori o svojoj ljubavi prema poslu, ali i dobrom odnosu s kolegama.
„Imao sam nevjerovatnu sreću, jer sa izabrao posao koji zaista volim i da ponovo biram, opet bih bio frizer. Već 15-ak godina imam svoje stalne mušterije, a kada dođu ljudi iz dijaspore iznenade se koliko su kod nas niske cijene i dobra usluga. Zapravo, u Trebinju ne možete da pogriješite kada odete u bilo koji salon, svi frizeri su kvalitetom mnogo iznad cijene. Sa svima sam u odličnim odnosima, a iako nemamo zvanično udruženje, okupljamo se i družimo bar nekoliko puta godišnje“, pojašnjava vlasnik „Mr. Beana“.
Frizerski saloni su uvijek bili više od onoga što im naziv govori, u njima se šišalo i brijalo, ali su se ljudi tu i sastajali, razgovarali, slušali utakmice. Pa tako kod Dražena u salonu možete, osim frizure i razgovora, dobiti i pjesmu, jer je muzika njegova druga ljubav.
„U muzičkoj školi svirao sam harmoniku, za koju ne mogu baš da kažem da sam je volio, a najzanimljiviji mi je zapravo bio put od kuće do muzičke škole, jer sam ga prelazio hodajući ogradom kamenog mosta. Ipak, gitara je nešto drugo i ljubav prema njoj razvila se zahvaljujući prijateljima koji sviraju ovaj instrument. Najzaslužniji za moje učenje gitare bili su Igor Anđelić, sa kojim sam dosta vježbao i koji mi se mnogo posvetio, kao i profesor Bobo Vučur. Mnogo toga su me naučili naši Trebinjci Adi i Miki, Boris Rebac, Pero Bokić, zatim Srđan Lučić iz Herceg Novog i trebinjski zet iz Beograda Vlajo, sa kojim sam takođe dosta svirao, naročito na nekim zajedničkim druženjima“, prisjeća se Dražen, uz napomenu da se nada kako nije nekoga izostavio.
Kaže da rijetko svira omiljene pjesme, one od Gibonnija, da ih „ne izliže“, a nama je odsvirao nekoliko numera i za jednu imao posebno objašnjenje.
„Jedan od ljepših stihova je onaj iz ’Trebinjske’ Ranka Slijepčevića ’U starom gradu je ko i ranije, stiže me sjeta stiže me tuga, isti lokali, a lica su druga, ne bira vrijeme s kim će dalje poć...’. Te su riječi karakteristične za nas u malim gradovima u kojima se svi znaju i svi imaju omiljeno mjesto za izlazak, a u kojima se vremenom smjenjuju generacije“, priča Dražen s puno emocija.
A šta nam je još svirao i šta nam je sve ispričao naš gost o frizerkom poslu, muzici, ali i drugim zanimljivim temama, poslušajte u razgovoru koji su vodili Darko Kurtović i Biljana Medar.
