Na Svjetski dan stomatologa, gost naše „Teme jutra“ bio je poznati trebinjski zubar Željko Kovač. Cijeli radni vijek pratio ga je epitet omiljenog dječijeg zubara, a on nam je ispričao kako je njegov prvi susret sa zubarom neslavno prošao.
„Pamtim putovanje makadamom, 40 km od Veličana do Trebinja, čekanje na red u Dječijem dipanzeru i prvi susret sa dva stomatologa, kasnije mojim kolegama Milenkom Bukvićem i Dragom Miljanovićem. Imao sam loše iskustvo prilikom te prve posjete i vađenja zuba, tokom kojeg sam izgubio svijest. Sjećam se kada sam došao sebi, pogleda na reflektor i plave sestre koja je iznad mene mahala peškirom, bila je to sestra Bosa Gudelj, s kojom sam kasnije godinama radio u ordinaciji u Trećoj osnovnoj školi. Tada mi se urezao strah i pet godina nisam išao kod zubara“, priča Kovač i pojašnjava kako je došlo do toga da, i pored ovakvog iskustva, upiše stomatologiju.
„Nakon Veličana, preselili smo u Trebinje, završio sam gimanziju, kao kasnije i moj mlađi brat, a zapravo je otac, koji je bio nastavnik, odlučio umjesto nas. Rekao je ’Ja sam jedan od prvih nastavnika u Popovom polju, hoću da budete veći od mene, iako ste osrednji đaci u gimnaziji. Željko, ti ćeš na stomatologiju’, a poslije dvije godine i bratu ’Vasko, ti ćeš medicinu’. I tako je bilo. Poslušao sam oca, završio stomatologijuj u Beogradu 1983. godine, vratio se u Trebinje, zatekao otprilike isti broj stanovnika koliko ih je danas i deset zubara, gradskih legendi“, priča nam sada takođe legendarni zubar.
Da nije pogriješio u izboru zanimanja, govori duga i upješna karijera, ovog omiljenog zubara mnogih Trebinjaca.
„U početku sam, zahvaljujući svom prvom direktoru Zvonku Čarapini, radio na zamjeni, kada bi neko bio na bolovanju i bio sam ponosan što mogu da mijenjam čuvene zubare, poput Rare Saradžića, Rasima Šehovića, Smaja Sadovića, Vesne Budimir... Bilo je to divno vrijeme i od svih starijih kolega, odličnih zubara koje rado pominjem, dosta toga sam naučio. Od Uglješe Anđelića, najboljeg ortodonta koje sam u životu vidio, Bora Ninkovića, najboljeg majstora za teško vađenje zuba, od Muna Kurtovića, Đulsume Alečković... svi su mi nešto ostavili. Kada govorim o kolegama, moram da pomenem Đura Maslešu, mladog, hrabrog čovjeka i stomatologa, koga smo, nažalost, rano izgubili“, istakao je Kovač.
Kao student treće godine sa kćerkom - i jedna od rijetkih fotografija u bolničkom mantilu
Sada se on ubraja u zubare starije generacije.
„Bukvić je najstariji, vidio sam ga prije nekoliko dana i u 92. godini čita bez naočara, a od mene su stariji još samo Dragan Ninković i Tiho Ratković“, kaže Kovač.
Iskustvo koje su prenijeli njemu, ali i koje je stekao tokom karijere, rado je podijelio, jer gotovo da nema zubara mlađe generacije koji kod njega nije stažirao, a za „Radio Trebinje navodi da je u dilemi kada su i pitanju savremeni trendovi u stomatologiji.
„Mašine su modernije, bolje i izazivaju manje bola, ali sam nepovjerljiv prema implantima, vještaškoj kosti... Bolje je sačuvati jedan liječen korijen, neko staviti implant. Zatim, novi materijali su možda ljepši, ali po meni lošiji. I dalje tvrdim, kao i neki stari profesori koje sam slušao, da su bolje amalgamske plombe, nego nove koje imaju rok trajanja osam godina“, pojašnjava naš sagovornik.
Željko Kovač je, između ostalog, radio u ambulanti u Industriji alata, do 2004, kada su ukinute školske ambulante, bio je zubar u svim školama u gradu, u Domu zdravlja, najprije kao dječiji stomatolog, nakon odlaska Draga Mijanovića u penziju, a kasnije i kao zubar za odrasle, a penzionisao se prije dvije godine.
O svemu ovome, ali i o tome šta je najviše volio u svom poslu, kako je uspostavio tako lijep odnos sa djecom pacijentima, kakav je on kada se nađe u zubarskoj stolici, o anegdotama i iskustvima iz ordinacije, sa Željkom Kovačem je razgovarala Biljana Medar.
