U galeriji Kulturnog centra večeras je priređeno pjesničko veče Đorđa Sladoja.
Čest gost u Dučićevom Trebinju, Novosađanin - a Hercegovac po porodičnom i pjesničkom zavičaju - uz odabrane stihove iz ranijih, predstavio je i svoju novu, dvadeset drugu knjigu poezije „Zanatski dom“, koja je ove godine izašla u izdanju „Pravoslavne reči“ iz Novog Sada.
U knjizi, kaže jedan od najvećih pjesničkih glasova naše savremenosti, ne pjeva samo o klasičnim zanatima, već o raznim poslovima i talentima koje je Bog ljudima dao da bi opstali na Zemlji, pa su uz one o grnčarima, staklarima, ribarima, sedlarima i drugima majstorima čije su ruke kadre da stvore ono što oči vide - tu i stihovi o tiranima, dvorskim ludama...
„A svi ti zanati su na izvjestan način povezani i sa ovim, ako se to može nazvati zanatom – pjesničkim. U šali kažem da piše samo onaj kome Bog nije dao ruke. Pomalo sam uvijek zavidio i divio se onima koji znaju, recimo, da naprave kuću - od temelja do krova. Ja ne pripadam njima. I kad sijalicu 'zavrnem', mislim da sam poput Tesle“, kaže pjesnik.
Skicirajući stvaralački portret Đorđa Sladoja, pjesnikinja i književna kritičarka Milica Kralj istakla je da je riječ o jednom od najznačajnijih savremenih srpskih pjesnika, stvaraocu koji je onu istonsku maternju melodiju i rodno tle pretočio - u upečatljivu i ubjedljivu pjesmu.
„Pjesmu koja se poprima kao pjesma svakog od nas, koja je u onom ishodišnom smislu zapravo disanje kroz ranu. Pjesmu koja je sabrala i sabira sav tragizam - i onog prostora i srpskog naroda i onog nacionalnog koda koji se od pamtivjeka do današnjeg dana provlači kroz poeziju srpskih pjesnika“, kazala je Kralj.
Ne berući brigu za moderne književne kocepte i pravce, Đorđo Sladoje - kako je primijetio pjesnik Radomir Uljarević - sa vrhova savremene srpske poezije tjera svoju šegu do kraja u tradiocionalnom stihu, iz kojeg progovara duh starog vremena.
„Duh starog opominje na novo vrijeme, budi neku izgubljenu nadu - i poziva na oprez. Pjesnik ne slavi ali ni ne opanjkava taj stari svijet. Ako se ruga, to čini onome što kao neko duhovno nedonošče ili prazna ljuštura stoji naspram tog svijeta. Kao da nas pjesnik pita – pa zar ste zbog ovoga napustili ono?“, kazao je Uljarević.
Sladojevi stihovi, dodao je Uljarević - ozareni mudrošću, narodnim duhom i izvanrednim smislom za humor - doimaju se kao kakve narodne pjesme koje smo ranije već negdje čuli.
Subverzivno unoseći svoj pritajeni humor u matricu našeg pjesničkog jezika vezanog stiha - koji se bio smrtno uozbiljio i tu ozbiljnost držao na nedodirljivoj visini – pjesnik, kako zaključuje Uljarević, odvezuje njegove tvrdo vezane uzlove, ali mu i podiže ljestvicu, te - kolikogod to paradoksalno zvučalo – dodatno ga uozbiljava.
