Englez Čarls Pauel, koji je već osam godina nastanjen u selu Jasen nadomak Trebinja, kaže da nema namjeru da se vraća u svoju zemlju, jer je ovdje našao svoj mir i sreću!

carls-pauel

TREBINJE I Ovaj major britanske vojske u BiH je došao poslije rata u mirovnu misiju, prvo kao pripadnik IFOR-a, a potom je radio i u OHR-u. Boravio je u Sarajevu, Banjaluci, Srebrenici i Travniku, ali vedrina hercegovačkog neba, klima i ljepota prirode presudile su da ovaj Englez kao idealno mjesto za život odabere upravo malo, živopisno trebinjsko selo.

- Želio sam da obrađujem zemlju i da mjesto gdje živim bude što mirnije. Iako vaši gradovi nisu veliki, prilično su bučni. Ne bih volio da živim u stambenim blokovima. Ovo mjesto je predivno i to je upravo ono što želim - priča Čarls.

Nema gužve

Na Jasenu Čarls ne živi sam. Prošle godine se oženio Trebinjkom Rosom, s kojom je u ljubavi već četiri godine. Ovaj bračni par bavi se poljoprivredom. Uzgajaju voće i povrće, a vole i životinje.

- Imamo zečeve i pse, a prošle godine smo gajili i svinje. Volimo da uzgajamo voće i povrće, ali nije nam cilj da te proizvode prodajemo na pijaci, već je to samo za nas. Volimo kada znamo kako je nastala hrana koju jedemo - objašnjava Čarls.

Oduševljen Andrićem i manastirima

Čarls se tokom boravka u BiH upoznao i s našom književnošću, većinom s djelima Iva Andrića. "Priča o vezirovom slonu" na njega je ostavila poseban utisak. Obišao je i nekoliko hercegovačkih manastira, koji su ga, kaže, oduševili ljepotom i arhitekturom.

Iako u Velikoj Britaniji ne živi već 20 godina, o povratku tamo, kaže, i ne razmišlja, jer je malo toga što mu nedostaje. Miran život bez gužve i žurbe koji vodi na selu nikada ne bi zamijenio za onaj u gradu. Kada poredi Britance i Hercegovce i njihove navike, mnogo toga je, kaže, slično, ali ipak ima i stvari po kojima se razlikuju.

- Ovdje su ljudi nekako pozitivno ludi, ljubazni i jasnije iskazuju emocije, dok su Englezi dosta zatvoreniji. U Engleskoj je mnogo nekih nametnutih pravila, pa su ljudi primorani da se ponašaju po propisima, što im otežava da ostvare i rade ono što žele - objašnjava ovaj Englez.

Ono što mu je bilo pomalo neobično kod nas je, kaže, obaveza da se ruča sredinom dana, odmah poslije posla.

- Ako nema ručka u tri, eto problema. U Engleskoj se jede obično uveče. Ono što mi je bilo pomalo čudno jeste to da ovdje ljudi samo sjednu i jedu, a ne pričaju za ručkom - kaže naš sagovornik.

Srpski jezik još nije naučio, ali mnogo toga razumije i zna poneku riječ. Padeži su mu, priča kroz smijeh, prava noćna mora, a Englezi su, kaže, pomalo i lijeni kada je u pitanju učenje drugih jezika. Za razliku od učenja srpskog, privikavanje na našu kuhinju nije mu teško palo. Iako, kako tvrdi, nema mnogo razlike u odnosu na Englesku, ono što je drugačije i što mu se posebno sviđelo su sarma i pasulj.

Dobri ljudi

- Moje omiljeno jelo definitivno je svinjsko pečenje, a volim i pasulj i sarmu. Najbolja stvar ovdje je pivo, koje je mnogo jeftinije nego u Engleskoj. Jeftino je, ali izuzetno dobrog kvaliteta - kaže Čarls.

Iako su za vrijeme rata i poslije njega o BiH u svijet odlazile samo ružne slike i vijesti, ovaj Englez ističe da nije želio bilo šta da zaključuje dok ne upozna ljude i situaciju ovdje.

- Mnogi formiraju mišljenje na osnovu onoga što pročitaju ili vide u medijima, a da ne odu da upoznaju ljude. Svuda na svijetu ima loših ljudi. Nisam, srećom, vjerovao u sve što sam pročitao, mada ima onih koji to rade - kaže Čarls.
Pres/ Neda Petković