Trebinjka Ana Petković, mladi je arhitekta, koja život, a potom i karijeru, u posljednje dvije decenije gradi u Moskvi, jednoj od najstarijih evropskih prestonica, kako kulture i istorije, tako i arhitekture. U tom spoju tradicije i savremenosti, autentičnih emocija koje evociraju prošlost, sa viševjekovnim šarmom koje ovo podneblje pažljivo njeguje, čovjek, a posebno umjetnik, može iz sebe da crpi bezbrojne mogućnosti.
Sa dušom koja traži kreativni izraz, Ana je baš u tom miljeu studirala i odabrala da se usavršava na polju arhitekture. Diplomirala je na državnoj akademiji „Moskovski institut arhitekture“, jedinstvenom fakultetu koji čuva tradiciju škole „VKHUTEMAS“, a na kojem su studirali poznati ruski arhitekte Konstantin Melnikov i Ivan Leonidov, koji se, između ostalih, smatraju vođama konstruktivizma, izvanrednog postignuća sovjetske arhitekture dvadesetih godina prošlog vijeka.
Fakultet joj je omogućio izuzetno obrazovanje, a život u prestonici Rusije upoznavanje sa jedinstvenim stilovima i formama koje inspirišu i kao takve, pišu istoriju. Živjeti u ovom drevnom gradu, biti okružen tolikom raznovrsnošću spomenika ruske arhitekture i baroka, remek djela ruskog klasicizma i nove umjetnosti, ali i rijetkosti koje su pripadale plemstvu i carevima, zasigurno je dragocjeno iskustvo.
„Moskovski arhitektonski institut mi je pružio klasično akademsko obrazovanje. Velika pažnja posvećuje se grafičkom crtanju, slikanju, istoriji umjetnosti i arhitekture. To je osnova koja, po mom mišljenju nedostaje mnogim fakultetima. I naravno, život u Moskvi, prestonici kulture i sama dostupnost svjetski poznatim muzejima i galerijama, za mene je neprocjenjiv u svakom smislu“, započinje svoju rusku i arhitektonsku priču ova tridesetogodišnjakinja, koja karijeru gradi polako i temeljno.
Zaposlivši se po završetku studija u arhitektonskom birou „ASP“, već na početku profesionalnog angažmana dobila je i prvi projekat. Hotelski kompleks, koji danas krasi predgrađe Moskve. Kako nam priča, odgovornost i obim posla za svakog zaposlenog su ogromni, što je posmatrala kao prednost, dobivši od samog početka priliku da vodi nadzor na terenu i samostalno dizajnira objekte od fasada do dizajna namještaja po mjeri.
„Projektovanje je, takođe, obuhvatilo BIM – modelovanje, odnosno stvaranje informacionog modela projektovanog objekta koji sadrži sve podatke o njegovim fizičkim i funkcionalnim karakteristikama, uključujući korišćene materijale, lokaciju svih inženjerskih komunikacija i slično. Ne mogu da kažem da je bilo lako, ali rad u toj firmi postao je nevjerovatan skok u profesionalnom razvoju“.
Okolnosti koje su uslijedile išle su joj na ruku. Nije se dvoumila kada je dobila priliku za novi angažman, ni manje ni više, nego u Institutu za generalno planiranje Moskve, gdje i danas radi.
„Bila je to prilika koju sam dugo čekala, jer je moja glavna specijalnost urbanizam. Za pet godina rada u Institutu, u okviru tima specijalista iz transporta, ekologije, sociologije, razrađivali smo generalne planove za novu Moskvu i gradove po Rusiji, desetine projekata transportnih čvorista i master planove za renovaciju istorijskih moskovskih okruga. Naravno, ovaj posao ima svoju specifičnost projektovanja, gdje ne možete da vidite oličenje vaših idejnih rješenja tako očigledno, ali ipak je to vrlo zanimljiv rad sa dinamičnom strukturom grada kao živog bića, čije potrebe pokušavamo da zadovoljimo“.
A Moskva, kao drevni i grad koji vam izazove nevjericu da ste tu gdje jeste, neprevaziđena evropska metropola moderne arhitekture, kao ogledalo prošlosti i prozor u budućnost, sasvim sigurno pruža mnogo u kreativnom smislu. Umijeće da se prepozna sva važnost jednog od istorijski najbogatijih gradova svijeta, te u pozitivnom smjeru iskoristi, može samo dobar poznavalac arhitekture.
Tako je Ana, spojivši sve naučeno, ali i ono što je otkrivala sama, držeći se profesionalnih postulata, prije osam godina osvojila prvu nagradu, konkurišući sa bratom Srđanom Prcovićem, za idejno rješenje vile na obali u Americi “Inspire Indian beach”. Kako smatra, učestvovanje na konkursima je jedinstvena prilika da se pokaže vlastiti kreativni potencijal. A takva energija, samo kad je nesputana vrlo lako viziju pretvara u konkretan i opipljiv sadržaj.
„U stvarnom životu ograničeni smo željama i sredstvima investitora, a konkursi daju slobodu izražavanja koja je toliko potrebna kreativcu. Tokom svoje, još uvijek ne tako duge profesionalne karijere, učestvovala sam na mnogim konkursima. Bilo je i nagrada, ali čak i one koji su ostali bez njih, smatram važnim prekretnicama u profesionalnom razvoju. Danas su konkursi jedan od glavnih aspekata i prilika za napredovanje na međunarodnom nivou“.
Uživajući u udobnosti svog zanimanja, na putu ka profesionalnom razvoju i težnji da inovativnošću i vlastitim pečatom osigura sebi mjesto, ova Trebinjka i Moskovljanka u jednom, ostvarila se i u privatnom smislu. Mama je jednogodišnje Liliane, a svog supruga Dmitrija, takođe arhitektu, upoznala je još na fakultetu. Osim emotivne i profesionalne povezanosti, zajednička im je strast prema slikanju, ali i prema Trebinju.
„Dmitrij u Moskvi vodi studio akademskog slikanja. Bavi se pripremom učenika za arhitektonske i likovne akademije. Ono što je meni posebno značajno je da svake godine u Trebinje dolazimo sa grupom mladih slikara, koji tu naprosto uživaju. Mene raduje što ih moj grad, kako volim da kažem raj na zemlji, toliko inspiriše i što su danima očarani dok pričaju o Trebinju, za koji su mi vezane najljepše uspomene iz djetinjstva. Dolazim sa zadovoljstvom svake godine, a divna je prilika da se posvetim slikanju, hobiju koji me relaksira. Iako ima onih koji kažu da je arhitekta sa hobijem, loš arhitekta, jer je ova profesija zaista zahtjevna i traži apsolutnu posvećenost, u mom slučaju, čini se da bez kista i boja dok stvaram akvarele ne bih mogla!“
Zadovoljna onim što je do sada uspjela, imajući u vidu da je tek na početku karijere, ova, za svoje projekte više puta nagrađivana arhitekta, nada se da će joj se ostvariti i nekoliko poslovnih želja. Prilika da radi sa poznatim arhitektonskim firmama, poput „Herzog&deMeuron“, „MVRDV“ ili „Snohetta“, kao i ostvarenje velikog sna, da jednom osnuje i svoju.
Uvjerena da je arhitektonsko obrazovanje osnova za prelazak u skoro svaku drugu profesiju, a da sama disciplina objedinjuje apsolutno sve sfere ljudskog života, svoje životno opredijeljenje smatra beskrajno zanimljivim za izučavanje o prošlosti, promjeni sadašnjosti i predviđanju procesa u budućnosti. Iz takve percepcije, izvjesno je da Anino vrijeme tek dolazi.
Građevine koje se pamte
„Kako je u mom slučaju upoznavanje sa istorijskom arhitekturom počelo od italijanskog renesansnog arhitekte Andrea Paladia, imala sam priliku da vidim njegove građevine u Vićenci, vilu Rotonda, prvu ladanjsku kuću sa kupolom i baziliku Paladiana, palatu na trgu „Piazza dei Signori“, koje su predivne. U tom vremenu, zanimljivo je da su arhitekte kroz djela isticali i svoju ličnost. Moderna arhitektura po mom mišljenju ne može biti tako impresivna, s obzirom da se zasniva na drugim principima. Nastaje uglavnom u istorijskom kontekstu i većim dijelom treba da se stopi sa njim, poštujući već zadate proporcije i razmjere, i tek ponegdje da odgovori kontrastom, kao što je u slučaju vojno-istorijskog muzeja Libeskinda u Drezdenu. Taj dijalog između novog i starog je po meni najbolje održan u Antverpenu, Barseloni i većini gradova u Holandiji“.
Čarobna Moskva
„Po dolasku u Moskvu bila sam očarana. I sada pamtim kako sam sa divljenjem gledala svaku zgradu, ulicu, svaki detalj, iznova ostajući zapanjena koliko je u ovoj metropoli sve ogromno u pogledu teritorije i daljina. Bilo mi je u početku teško da se naviknem na veliki broj ljudi, tempo i ritam života. Vremenom sam se prilagodila. Za ovih 20 godina, koliko živim u Moskvi, imala sam priliku da vidim kako se od grada sa obiljem stilova, kombinacija nespojivog, a ponegdje i direktnom ružnoćom, ona pretvorila u atraktivnu metropolu. Od 2011. godine Moskva sistematski sređuje svoje ulice, stvara nove javne prostore, obnavlja spomenike i značajne gradske objekte. Teritorije duž rijeke Moskve, koje su nekada bile prometne zone, sada su predivna šetališta sa visokim kulturnim sadržajem. Rekonstruisani su svi parkovi i izgrađen jedan od najinteresantnijih multifunkcionalnih parkova u svijetu „Zarjađe“. Pored poboljšanja kvaliteta života Moskovljana, formiranje modernog urbanog okruženja ojačalo je poziciju Moskve kao centra privlačenja za sve građane Rusije i svijeta. Moskva je postala veoma sigurna i udobna metropola za život sa izraženom individualnošću i grandioznim planovima za budućnost“.
