Vaspitavana da se rad i obaveze podrazumijevaju, da su putovanja poželjna kada za njih zaradiš, a ulaganje u obrazovanje najbolja investicija, Bojani Gnjato Šekarić vjerujemo kada kaže da je u 40. godini života dosegla spokoj, staloženost i mir. Danas na poziciji zamjenika direktora za razvoj u kompaniji „Comtrade System Integration“ članici „Comtrade“ grupe u Beogradu, svojevremno uspješna košarkašica „Hemofarma“ iz Vršca, ona je Trebinjka koja je svaki uspjeh postigla isključivo ličnim trudom.
Bilo da je riječ o sportu ili poslovnim dometima, u svemu oko čega se angažuje nastupa sportskog duha, fer i korektno. Stava da je važno ostati profesionalac u svemu što radi, odluku da nakon završene matematičke gimnazije sportsku karijeru zamijeni studijama na FON – u i ode za Beograd smatra odličnim potezom.
„Fakultet mi je mnogo omogućio, ne samo na polju obrazovanja i potom u karijeri, nego mi je donio i neraskidiva prijateljstva. Takođe, nastavila sam da igram košarku na fakultetu, gdje je bila jako dobra ekipa. Učestvovali smo na nekim internacionalnim turnirima, putovali, što je meni bilo zabavno i interesantno. Opredijelila sam se za obrazovanje i, kao i tada, a posebno sada, smatram da sam ispravno postupila“, započinje Bojana svoju priču.
Kako se čini, od početka karijere programera, uz sve njene odlične i neupitne reference, pratila ju je i izvjesna sreća. Znala je kako da je pravilno rasporedi i u najboljem smislu te riječi, iskoristi.
„Kad sam diplomirala počela sam da radim u velikoj firmi, koja nužno ne znači velike projekte, ali meni se zalomila čista sreća. Zaposlila sam se u integratorskoj kompaniji koja radi na razvoju informacionih sistema za banke. Počela sam kao programer za razvoj aplikacija za automatizaciju poslovnih procesa, a napustila kao vođa tima za razvoj DWH rješenja. Oprobala sam se na različitim pozicijama, od ljudi sa strane naučila drugačiji koncept i odnos prema poslu, imala odličnu mentorku, čije savjete i danas primjenjujem kada mentorišem mlađe kolege. Sve mi je bilo veliko iskustvo i pomoglo mi u daljem radu“.
Nakon osam godina zalaganja, uz mnogo zahtijevnog rada na prikupljanju podataka za razne vrste izvještaja, otvorila su joj se i nova poslovna vrata. Postala je vođa DWH – a tima i počela da radi u mnogo većoj i ambicioznijoj kompaniji. Vodeći se tezom da je rad na sebi jedini ispravan, prirodnim je uslijedilo da motivisanost i predanost poslu budu i nagrađene.
„Trenutno radim u „Comtrade System Integration“ kompaniji u okviru „Comtrade“ grupe. Prvo sam vodila tim za analitiku, u okviru koga smo radili na razvoju DWH – a, Big data, kao i rješenja u domenu prediktivne analitike. Rad u „Comtrade“ – u omogućio mi je širenje fokusa i na druge industrije izvan bankarstva, kao što su telekomunikacije, javni i komercijalni sektor te širenje lepeze tehnologija na kojima radim. U „Comtrade“ – u se bavimo razvojem softverskih rješenja u oblastima analitike, vještačke inteligencije, mašinskog učenja, upravljanja poslovnim procesima, infrastrukture i hibridnog cloud – a“, objašnjava nam Bojana, koja je nakon rada sa uspješnim timom za analitiku od 45 ljudi, odnedavno preuzela i cijeli sektor od 250 zaposlenih i poziciju zamjenika direktora za razvoj, koji pored ovog ima još osam timova u Beogradu, Sarajevu i Ljubljani.
Savladavši brojne stepenike na poslovnom planu, a težeći iznova nekim novim, ova uspješna žena pamti i kako je sve izgledalo u početku. Koliko je dala od sebe, ali kako je i prije 15 godina zrelo razmišljala.
„Rad u velikoj kompaniji i na velikim projektima je fantastična stvar. U startu možeš da profilišeš sebe. Veliki projekti pružaju mogućnost da se oprobaš na više pozicija u procesu implementacije i vidiš gdje ti je mjesto, gdje ćeš dati najbolji rezultat. IT sektor kao industrija jako napreduje. Ja sam imala sreću što sam u domen DWH – a slučajno ušla i tu ostala. Analitika nudi mnogo prostora za napredak i to je jedan ciklus koji će da traje narednih desetak godina. Sebe ne smatram klasičnim menadžerom, već i tehničkim licem, volim nešto i da „čačnem“, a ne samo da organizujem, ali tako su se stvari posložile i nisam bila u prilici da odbijem upravljanje cijelim jednim sektorom razvoja softverskih rješenja u različitim oblastima u kojima smo prisutni. Neki od naših klijenata su Telekom, Telenor, veliki broj banaka, u javnom sektoru radimo projekte za EPS, NIS – u, Poresku upravu, veliki broj ministarstava, dok smo u komercijalnom implementirali rješenja u Heineken – u, Sport vision - u, Avon - u, Maxbet – u , MK grupi, Delti i slično. Sve u svemu posao prepun novih izazova“.
Shodno njenoj istraživačkoj i avanturističkoj prirodi, radi posao, koji je ispunjava i, najvažnijim ističe, koji voli.
„Pronašla sam se i zaista volim svoj posao. Uvijek sam voljela da radim, tako sam vaspitana, naučena od kuće da tako treba. Radim sa uživanjem iako ima dosta stresa, ali mene to pokreće, taj kontuniran proces u kome nikad nije monotono. Analitika napreduje pa ne stagniram ni ja, dolaze nove stvari za koje treba vremena da se isprate i u takvom ambijentu osjećam se odlično. S druge strane „Comtrade“ svojim zaposlenima omogućava odlaske na različite konferencije i to ne bilo gdje. Mnogo sam proputovala, od San Franciska, Las Vegasa, Berlina, Minhena, glavnih centara u kojima se ovakvi skupovi održavaju. Izuzev mogućnosti za usavršavanje, meni koja sam cijelog života putovala, prvo turistički, a onda i poslovno, ovo su prilike zbog kojih još više cijenim posao kojim se bavim“.
A uz fascinantne poslovne domete, Bojana na posebno mjesto stavlja i jedan privatni, majčinstvo. Kako nam kaže, sve čemu ju je život naučio prenosi na svoje mališane, Damjana i Maksima. Kao kompletna i ostvarena ličnost, reče nam, sve joj je u životu došlo u pravom trenutku.
„Prije braka i porodice ostvarila sam se na puno polja. Postigla sam možda i više nego što sam zamišljala. Mnogo sam putovala, nema gdje sve nisam bila, mnogo radila, upoznala različite ljude, stekla velika iskustva. Zadovoljna sam, smirena i sada uživam da se bavim djecom. Sve što mi je u mladosti bilo interesantno, više nije i nigdje ne žurim. Postigla sam jedan fin balans i prepustila se tom osjećaju zadovoljstva“.
Ono što je u Bojaninom slučaju važno reći je činjenica da iako ima zavidnu karijeru, život nije podredila isključivo poslu. I onda, kada je to bio konstantan rad, znala je kad treba da stane, predahne i zaputi se u neka daleka prostranstva. Bila to Evropa ili neki drugi kontinent, bilo to u univerzum svog bića da o svemu promisli. Čak i sada, cijeni svoje male rituale za bogate slobodne trenutke. Ponekad su to dragocjeni sati na kafi sa dragim joj ljudima, a kadkad i malo basketa, da se od zaborava sačuva sjećanje na divne košarkaške i dane iz vršačke gimnazije, neraskidive veze svega što ju je toliko oplemenilo.
Dani za nezaborav
„U Trebinju sam živjela do srednje škole, kada sam otišla kod brata u Vršac da ga posjetim i ostala tamo, gdje su me zbog moje visine vidjeli kao perspektivno, mlado košarkaško lice. Sve se desilo prilično iznenada. Počela sam da igram u „Hemofarmu“, iako do tada nisam imala nikakvo košarkaško iskustvo. Odradila sam nekoliko treninga i nisam to naročito ozbiljno shvatila. Onda su mi treneri rekli da idem na pripreme sa ekipom i iskreno sam se iznenadila. U to vrijeme „Hemofarm“ je cvjetao u svakom pogledu, od mlađih kategorija do prvog tima. Bili su prvaci države godinama i to je bila odlična škola košarke. Krenula sam od najniže selekcije, trebalo mi je vremena da stignem djevojčice koje su tu već igrale prije mene. Sve sam morala da ubrzam da bih mogla da se priključim prvom timu sa najboljim košarkašicama Srbije u tom periodu. Vršac, sam po sebi je grad za koji me vežu divne godine i uspomene, veoma srdačni ljudi. Naučili su me da budem otvorenija, toplija. Taj grad je na mene ostavio veliki trag, otvorivši me i za komunikaciju, što mi je puno pomoglo kasnije u životu“.
Putovanja kao vječita strast
„Fakultet pamtim po nezaboravnim druženjima i putovanjima. Stekla sam prijateljice sa kojima se i danas intenzivno družim. Jedna drugoj smo pomagale i da se zaposlimo, sve smo rano počele da radimo i to nam je omogućilo da puno putujemo. Pošto je moj brat igrao košarku u inostranstvu imala sam priliku da ga posjećujem i vidim nešto malo šire izvan granica bivše Jugoslavije. Bila sam skoro u cijeloj Evropi – Francuska, Italija, Portugal, Holandija, Njemačka, Austrija, ni sama više ne znam gdje sve. Roditelji su podržavali tu moju strast i na tom vjetru u leđa sam im beskrajno zahvalna. Na fakultetu smo radili razne poslove sve sa ciljem da skupimo novac i otputujemo. To su bila niskobudžetska, ali nezaboravna putovanja! Kad sam počela da radim, apetiti su rasli. Od čuvenih muzeja, poput Metropolitena u Njujorku, Luvra i Orseja u Parizu, da bih vremenom koncept proširila na upoznavanje sa lokalnim stanovništvom, njihovom hranom, kulturom. Sve je to dio života koji je mnogo uticao na mene!“
