Da je fudbal rezervisan isključivo za muškarce, te da je jača polovina neprikosnovena prilikom izvještavanja sa utakmica, još uvijek je uvriježeno mišljenje na Balkanu. Međutim, kad na stadion kroči sitna Hercegovka velikog srca koje strasno udara za fudbal i krene sa pitanjima, stvari se mijenjaju iz korijena.
S toga, Trebinjki Maji (Vukomanović) Todić s razlogom odaju priznanje i opravdano je u Beogradu svrstavaju među rijetke dame koje izuzetno dobro poznaju materiju, jer bez premca parira kolegama - muškim sportskim novinarima.
U njenom slučaju to i nije čudno ako se zna da je odmalena zaljubljenik u fudbal. Umjesto fudbala trenirala je karate, ali sportska sjećanja, kao po nekom nepisanom pravilu, redovno je odvode u vrijeme dok je kao mala sa muškim dijelom familije navijala i komentarisala igru na zelenom terenu.
„Oduvjek sam voljela i pratila sport. Tako sam nastavila i sada, sa mojom djecom. U mojoj kući svi su navijali za Partizan, ali jedno od prvih sjećanja seže na utakmicu finala Kupa šampiona u kome je Crvena zvezda postala šampion Evrope. Sa dedom, tatom i stricem gledala sam meč. Od svega mi je ostalo najvažnije što je Dragan Stojković Piksi ušao u igru onako šmekerski žvaćući žvaku. Ostalo mi nije bilo važno... Šta zna dijete?“
Fudbalska arena - i ljubav i profesija[/caption]
Kako stvari danas stoje, to dijete izgleda znalo je ono što treba - da će ljubav prema fudbalu i sportu uopšte, jednog dana prevagnuti i postati pozivom za koji se živi. Tako je možda bilo i predodređeno, jer je nakon završene trebinjske Gimnazije i opredjeljenja za Pravni fakultet u Beogradu, zbog drugačijeg unutrašnjeg poriva, studije ostavila iza sebe.
„Iskreno, nije mi žao što sam napustila Pravni fakultet, osim što mamu nisam obradovala diplomom, ali sam se 'pokazala' na drugim poljima. Kako sam oduvijek željela da pišem i bavim se novinarskim poslom, instinkt sam na kraju i poslušala. Uvijek su me privlačile sportske teme i kockice su mi se posložile, tako da je upravo to posao koji radim, a što mi je jako važno, bavim se onim što volim“.
Maja već tri godine u Beogradu radi u sportskoj redakciji Sport Kluba. Počela je kao novinar na sajtu, što je i dalje prioritet. Uporedo piše vijesti za ovu redakciju, te jednom nedjeljno uređuje sportske vijesti na kanalu televizije N1. Nezaobilazne su i različite vrste izvještavanja sa terena. I premda je udata za poznatog sportskog novinara i autora više knjiga sa sportskom tematikom Mihajla Todića, ističe da kada je počela sa radom u sportskoj redakciji, nije željela da otkrije čije prezime nosi.
Sa suprugom Mihajlom i kćerkama[/caption]
„Moj muž je u svijetu sportskog novinarstva dovoljno dugo da je mogao da mi odškrine vrata na Sport Klubu. Ipak, sebi nisam mogla da dozvolim da me kolege upoznaju isključivo kao njegovu suprugu, nego prvenstveno mene kao ličnost. Nastojala sam da utisak ostavim kao novinar, a ne kao supruga dokazanog novinara. Od Mihajla i sada tražim savjet. Ako neko ima oko za ofsajd i penal to je on, i u procjenama takvih stvari, kada nisam sigurna, vjerujem samo njemu, čast ostalima“, priča Maja, prisjećajući se da je supruga upoznala slučajno, a da ih je uz mnoštvo zajedničkih tema, spojila i ljubav prema fudbalu.
Iako je inspirativno učiti od najboljih sportskih komentatora i novinara, poput Gojka Andrijaševića ili Nebojše Viškovića, ova mlada novinarka u usponu, kaže da se još uvijek najviše oslanja na suprugovo mišljenje. Ipak, upijajući sve savjete iskusnijih, za samo tri godine u novinarstvu, uspjela je da „stigne“ do poznatih imena domaće i svjetske sportske scene. Neki od intervjua, kako pojašnjava, bili su usko vezani za aktuelna dešavanja i morali su da se proprate. Teme koje motivišu i pružaju nadahnuće ljepša su strana posla.
Sa fudbalskim legendama: Ivica Osim i Dule Savić[/caption]
„Ivan Gudelj, Predrag Mijatović, Husret Musemić, Savo Milošević, Branislav Ivanović, Antonio Rukavina, Zoran Tošić, Duško Tošić, Nemanja Gudelj, Aleksandar Mitrović, Dušan Tadić, Marko Nikolić, Marko Grujić, Miodrag Božović, Mijat Gaćinović... samo su neki od mojih dragih sagovornika. Imala sam priliku da postavim po nekoliko pitanja i osvajačima Lige šampiona Diki Stojanoviću, Dejanu Stankoviću, Mičelu Salgadu i legendarnom Kafuu. Posebno me radovao intervju sa Borom Cvetkovićem, apsolutnom legendom i zanimljivim, beskrajno iskrenim sagovornikom. Ono što me trenutno raduje je zanimljiva reportaža koju spremam sa sinom Blagoja Moše Marjanovića“, otkriva Maja, i dodaje da je osim sa sagovornicima iz svijeta fudbala, imala priliku da razgovara i sa reprezentativcima Srbije u hokeju, igračima malog i američkog fudbala u Srbiji, te odbojkašem Nikolom Grbićem, selektorom reprezentacije Srbije. Svojevrsnom čašću smatra i razgovor sa proslavljenim vaterpolistom Miloradom Krivokapićem, trenutno predsjednikom Vaterpolo saveza Srbije.
U društvu brazilske legende: Maja i Kafu[/caption]
Da zna šta radi, u prilog govori podatak da je prošle godine izvještavala sa mečeva kvalifikacija za Ligu šampiona u kojima je „Crvena zvezda“ igrala sa „Valetom“ i „Ludogorecom“, te sa mečeva reprezentacije Srbije.
I DALJE NAVIJAM ZA „LEOTAR“!
Ova Trebinjka, kako sebe i dalje ponosno naziva, ostvarena na poslovnom i privatnom planu, tvrdi da nije vjerovala da će život graditi u Beogradu. Vuklo je, kaže, da se vrati i sreću gradi tamo gdje je „njeno parče kamena i neba“. Srećna okolnost je da je suprug zavolio „njen grad“, zbog čega u Trebinje, kako Maja voli da kaže „kući“, dolaze kad god mogu.
A uz opuštanje sa porodicom i prijateljima, prava relaksacija kad dođe kući su fudbalski mečevi „Leotara“, kluba za koji je vežu posebne uspomene i emocije. S prizvukom ponosa u glasu, ne krije, to je iznova događaj za pamćenje.
„I danas navijam za Leotar, moju prvu veliku fudbalsku ljubav. Pratim koliko mogu šta se dešava, a kao i svakog običnog navijača boli me što klub nije tamo gdje mu je mjesto. Kad dođem u Trebinje uvijek prvo pitam ima li fudbala, to je kao neka mantra. A kad idem na stadion Leotara onda to radim onako kako se u Trebinju i ide – porodično uz novine i grickalice. Uvjerena sam da onaj ko nije živio u malom mjestu i ne zna šta je odlazak na fudbalsku utakmicu. Fudbal se gleda zbog magije. Onog jednog poteza kome se nadaš, a u malom mjestu, ako izostane neki uzdaha vrijedan potez na terenu, magija je na tribinama. Među uvijek istim ljudima na uvijek istim mjestima, gdje osjećaš porodičnu atmosferu... Velike utakmice su velike i one nose poseban adrenalin. Kada 50.000 ljudi pjevaju kao jedan nema riječi koja može da opiše taj osjećaj, ali ništa to nije bolje od one slatke strepnje, od poznatih komentara na malom stadionu u malom gradu!“
Sa zlatnim Trebinjcem Mijatom Gaćinovićem[/caption]
Mišljenja da joj je sportsko novinarstvo dovoljna inspiracija i izazov, za sada nema ambicija da se oproba u nekoj drugoj oblasti koju ovo zanimanje pruža. Kako fudbal smatra sportom bez konkurencije, razumljiva je i njena potajna želja, da jednu posebnu utakmicu isprati sa tribina.
„S obzirom da i Mihajlo i ja navijamo za Liverpul, voljela bih, onako navijački da na Enfildu upravo gledam Liverpul protiv Mančester junajteda. Kad bi mi se posrećilo ne bih propustila ni finale Svjetskog prvenstva ili Lige šampiona!“
Dok želje ne postanu stvarnost, ova trideset četvorogodišnja Trebinjka, u pozivu koji joj pričinjava radost, polako ali sigurno gradi mjesto za sebe pod nebom Beograda. Ovo trebinjsko, za kojim često žudi, uspijeva da nadomjesti na razne načine, ako nikako drugačije, onda sa svakom ukazanom prilikom, pišući o „Leotaru“ i značajnim imenima trebinjskog fudbala.
„PONESI SVEŠČICU, BIĆE DEJO SAVIĆEVIĆ“
Muškom svijetu je uvijek zanimljivo da žene rade nešto iz domena sporta. Sve ih je manje sa predrasudama, ali ima ih još uvijek. Prije dvije godine jedan trener pokušao je da mi objasni zašto na malo višoj travi lopta ide drugačije nego kad je trava nisko podšišana. Kada smo se dva dana kasnije sreli nakon utakmice i nakon što sam sam mu postavila pitanja o tek odigranom meču, čim su se kamere ugasile dobila sam komentar „Pa ti se stvarno razumiješ, a ja mislio zezaju me da si ti novinar!“.... Ima i onih drugih, šaljivih. Prošle godine sam dobila poziv na jednu svadbu jer „radim na televiziji pa mogu da snimim“. Kada sam objasnila da nisam kamerman već novinar, dobila sam još bolji odgovor „Onda ponesi sveščicu, biće Dejo Savićević“.
PRVI NOVINARSKI KORACI U RADIO TREBINJU
- U srednjoj školi sam sa, tada prijateljicom iz razreda, Suzanom (Vuković) Ratković, nekih godinu dana na Radio Trebinju vodila emisiju „Klub mladih“. Ratomir Mijanović nam je „podmetnuo“ ideju i bilo je to na kraju beskrajno zanimljivo i vrijedno iskustvo. To su bili moji prvi koraci u novinarstvu i razlog da radio bude moja velika ljubav i danas. To je zaista bio prelijep period. Sjećam se, kada nas je Rato doveo kod Smilje Perović, tadašnjeg urednika RT, koja nažalost više nije sa nama, sve je izgledalo tako zanimljivo i mislile smo „lako ćemo“. Ali, kada smo prvi put sjele pred mikrofon, a kasnije to preslušale, ostale smo u šoku - ne možeš svoj glas da prepoznaš, pola riječi izgovaraš pogrešno... Danima smo vježbale da sve zvuči kako treba i na kraju je, čini mi se ispalo simpatično. Taj period na Radio Trebinju je nešto čega se uvijek rado sjećam, a na to iskustvo gledam kao na prvi razred osnovne škole, tu sam naučila da čitam i pišem, naučili su me Rato i Smilja... Dalje sam učila od svih, čitanjem, slušanjem... I danas nekako posebno volim kritiku ili pohvalu koju dobijem od Rata, znam da je dobronamjerna i iskrena, a to je valjda najvažnije, i kad te kude i kad te hvale.
KĆERKE – NAJMLAĐI NAVIJAČI NA STADIONU OFK BEOGRADA
Uz posao koji beskrajno voli, supruga bez čije podrške bi bilo teže, najvažnija preokupacija, priznaje Maja, su mamine i tatine mezimice, Petra i Vjera. Jedna od njih, zvanično je i najmlađi gledalac na Omladinskom stadionu na Staroj Karaburmi. Drugačije ne bi bilo ni logično. „Djecu bukvalno od rođenja vodimo na sport, najčešće naravno na fudbal. Petra je imala 21 dan kada smo je vodili na utakmicu OFK Beograda i Rada. Tako se za Petru našlo i malo mjesta u Monografiji OFK Beograda objavljenoj povodom 100 godina od osnivanja kluba. Vjera je na prvu utakmicu 'išla' nešto starija, sa 23 dana“.
Maja Begenišić
