Vidovdan. Dan kad se kroz vijekove sabiraju žrtva, čast, otpor i molitva. Dan kad se nebo naginje zemlji, a potomci tiho, ali postojano, staju u stroj s precima.
I baš tog dana, u gradu sunca, kamena i tišine – u Trebinju, okupila se opet Prva klasa Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske. Oni koji su na Vidovdan 1992. obukli vojničke uniforme kao dječaci, položili zakletvu, pa krenuli na put bez mape – put časti.
Nakon Bileće i Ljubinja, ovo sabranje bilo je treće po redu – ali u srcu, kao da je prvo. Sretanje pogleda, osmijesi kroz suze, tiha imena što se izgovaraju uz šapat – iako ih više nema, osjećaju se kao da stoje s njima u redu, u bratskom krugu.
Sveta liturgija ujutru, u hramu gdje molitve stižu do neba. Potom polaganje cvijeća na Spomenik braniocima Trebinja – mjesto gdje se i kamen prisjeća. Lomljenje slavskog kolača, dok srca lome tišinu. I onda, onaj ručak, gdje se više sluša nego što se priča – jer svako ima nešto u grudima što je teže od riječi.
Priče su ponovo oživjele – rovovi, snjegovi, prve straže, ona pisanja kući koja su se završavala sa „ne brinite, sve je dobro“. Prva drugarstva, prva ranjavanja, i prva poginuća – što nikada ne prestaju da bole.
Ali u tom bolu bilo je i nečeg velikog – nečeg što objašnjava zašto su i danas tu. Ne zbog obaveze. Zbog ljubavi.
Ove godine, njihovo sabranje dobilo je i drugu dimenziju – humanu. Za djecu njihovog saborca, Oljega Kuljića, koji je tragično stradao, prikupljen je veliki iznos novca. Jer, kako su rekli: „Niko od nas nije sam, ni kad život udari najjače.“
To je ta nit koja ih vezuje i danas – nije to više samo zastava ili uniforma. To je srce koje ne zaboravlja, ruka koja pruža i onda kad se ništa ne traži. Bili su vojnici, ali su ostali ljudi – u punom, najdubljem značenju te riječi.
Na ručku im se obratiše i dvojica čija riječ nosi težinu iskustva – Radan Ostojić, predsjednik BORS-a, i Mićo Kraljević, ratni komandant iz Birča. Njihove riječi nisu bile samo pozdravne – bile su to riječi zahvalnosti, podsjećanja i ponosa.
„Vaša borba nije bila uzaludna. Vaš put je bio težak, ali je vodio ka slobodi. A sloboda se ne mjeri riječima, već žrtvom koju ste položili“, poručio je Kraljević.
I već je dogovoreno – 2026. godine, sabranje će se održati u Nevesinju. Gradu gdje je hrabrost uvijek imala svoje mjesto, a rovovi bili škola zrelosti. Tamo će ponovo stati rame uz rame, uz zdravicu i sjećanje, uz pogled koji govori: „Evo nas, braćo – još smo tu, zbog njih koji nisu.“
Prva klasa Hercegovačkog korpusa VRS nije statistika, nije broj u arhivi. To je živa memorija naroda. To su dječaci što su odrastali preko noći, stasavali u heroje, ginuli u tišini i živjeli u uspomeni.
Oni su temelj. Oni su odgovor svima koji pitaju šta je to Republika Srpska. Ona je njihova ramena, njihova jutra bez sna, njihovi zakletvom ojačani koraci.
I kad god zazvoni Vidovdan – on ne zove samo na slavu. On zove na sabranje, na poklonjenje, na zavjet. Da se ne zaboravi. Da se ne izda.
A u Trebinju, tog Vidovdana 2025, u svakom pogledu, u svakoj priči, u svakoj zdravici, odzvajala je jedna jedina istina:
Nije vrijeme izbrisalo što je srce zapisalo.
I neće. Dok ima Vidovdana. I dok ima nas.
