Nakon ofanzive, regent Aleksandar Karađorđević pozdravljajući ranjenike, neposredno čuvši za postupak Trifkov, priđe mu i upita: „Vojniče, gde ti je ruka?“ Trifko u kome je vrela crnogorsko-hercegovačka, ona nikad ukroćena orovačka krv, izvadi ruku iz džepa i sa prilično nesmotrenom drskošću baci ruku pred budućeg velikog gospodara i reče: „Evo je, Vaše Veličanstvo!“
NARAVNO, najnezahvalnije je govoriti ili pisati o nekome svome, pa se ja unaprijed ograđujem od apsolutnog autorstva nad ovim skromnim tekstom. U pitanju su određena svjedočenja koja su u ovom trenutku polako počela da blijede, te smatram da su nedostojna zaborava. Svakako, takođe, smatram moralnom obavezom da svjedočenja koja čuh i primih o svome pretku, od onih koji nijesu imali razloga „laži zboriti“, trebam pribilježiti i kao takvo nekome i ostaviti.
POČEĆU sasvim spontano. Djed Pavle Milutinov Grubač s Orovca umio je da šiša, pa je uz ovaj potonji rat nas djecu iz sela „sređivao“ nekad po petoro dnevno.
Ljeti je selo bilo puno djece. Kad bi ja došao na red, vazda bi nešto zanimljivo pripovjedao, a ja mu jednom rekoh da meni sa njim šišanje nikad ne bude obično, nego da sam uvijek pod nekim utiskom kao da čitam kakvu lektiru. Što sve ovo govorim? Nikad neću zaboraviti riječi kojima mi je on odgovorio na taj moj „kompliment“ ili šta li je to već: „E moj sine, baš ti fala, tako sam se ja osjećo vazda kad bi se sreo sa Trifkom, tvojim pranđedom. Niti se ja sjećam nekih velikih mudrosti, iako je svi govore vazda on držo, niti sam ja bio u godinama kad bih mogo da ih svatim, samo se dobro sjećam da sam se svaki tren, proveden sa njim osjećao na dobitku“...
KAKO dijete od devet godina može tako da se potrese i dan-danas se pitam? Od toga šišanja, mislim od toga dana, sam se, iako jako malen za neka važna pitanja, pomno raspitivao o tom mom prađedu kao kakvom mitskom junaku o kome su svi, koji su govorili, iznosili samo zanimljivosti, bilo da opisuju njegovu narav bilo da govore o konkretnim događajima.
Svakako, par najznačajnijih detalja iz njegovog života odvažiću se da zapišem, iako nevješt i ni po čemu zaslužan da tu čast primim na svoja krhka literarna pleća.
DAKLE, riječ je o običnom seoskom momčetu, domaćinu, mučeniku, sinu Blagojevom iz plemena Begenišića, čiji je predak, za vrijeme Save ili Vasilija Petrovića iz Katunske nahije od roda Bogdanovića, prešao preko Orjena i Bijele gore i naselio se prvo na Ledenicima u Bijeloj gori, a potom se loza spuštala nizastranu i raseljavala meridijanima. Svakako, najveći plod te loze slegao se u Orovac, ne toliko plodan, ali svakako pitom i dobroćudan kraj.
TRIFKO je rođen 1888. godine, u brojnoj familiji sa kojom je zajedno bio više gladan nego sit. Od malih nogu na učio je jednu lekciju: „ili će on ubit poskoka, ili će njemu poskok uzeti život“.
Hrabar, odvažan, darovit na jeziku, rodoljub, ljut na nepravdu, ali pod Austro-Ugarskom se nagledao i naslušao zuluma i razuzdanosti te iste nepravde, prebjegao u Crnogorsku vojsku 1914. godine, preživio čudesne momente i odiseje i obreo se na Solunskom frontu na način znan samo njemu i Gospodu. Po povratku iz Velikog rata, oženio se, odgojio sedmoro djece, bio poštovan i umio da poštuje. Kao težak invalid nije učestvovao u Drugom ratu.
Po svjedočenju brojnih očevidaca neke epizode iz Trifkovog života izgledale su ovako.
U TOKU jedne od protivničkih ofanziva, podno Kajmakčalana, tog septembarskog prijepodneva 1916. godine, granata je pala u blizini njegovog rova i po ubijala nekoliko njegovih saboraca.
Trifko je teško ranjen. Desna ruka iznad lakta bila mu je presječena. Držala ju je pri tijelu samo koža. Trifko zubima pokida kožu i svoju desnicu „turi“ u džep od šinjela. Teško mu se bilo sa njom rastati!
Nakon ofanzive, regent Aleksandar Karađorđević pozdravljajući ranjenike, neposredno čuvši za postupak Trifkov, priđe mu i upita: „Vojniče, gde ti je ruka?“ Trifko u kome je vrela crnogorsko-hercegovačka, ona nikad ukroćena orovačka krv, izvadi ruku iz džepa i sa prilično nesmotrenom drskošću baci ruku pred budućeg velikog gospodara i reče: „Evo je, Vaše Veličanstvo!“
BIJAŠE tišina potrajala gotovo čitav minut. Aleksandar, koji se nagledao mrtvih i ranjenih, trulih i iskasapljenih, smrznutih i obezglavljenih, sada sa nekom neobičnom zaprepašćenošću bez dvoumljenja sa svog ađutanta skide Karađorđevu zvijezdu sa mačevima i okači je Trifku na prsa. Junačka su bila ta prsa, ali malo je bilo potrebno da u tom trenutku propuknu od siline rodoljublja, ponosa, šoka i strahopoštovanja, od obavezujućeg eha koji je odzvanjao u Trifkovom biću: „Za krst časni i slobodu zlatnu, za Kralja i Otadžbinu!“
DA LI GA JE sve to toliko prevazilazilo? Da li ga je tolika čast ostavila kao dijete zacenuto od uzbuđujućeg straha? Da li je možda pazio da ne oskrnavi taj kosmički, veliki trenutak duše „kojijem se pjane pokoljenja“?
Da li je ćutanjem jednoglasno blago dario što je rat preživio, sve su to neki od mogućih odgovora zašto o toj sceni nikada nije govorio?
Međutim, ostalo je odviše znano, onima koji su ga poznavali, da je prema sebi bio jako strog, prema svojima upola manje, a prema svima drugima izuzetno blag sa urođenom toplinom i skromnošću.
PREĆUTAO je familiji i to da je, opet nakon rata, imao susret sa Kraljem Aleksandrom, oči u oči, na samom Kraljevom dvoru u Beogradu. Samo bi ponekad, kad „sjedne s ljudima“, ponešto o tome zborio. Miloš Šaraba – junak iz rata je imao hrabrosti da se jednog ljeta, valjda dvadeset i neke, odvaži da, kao jedan od svatova prilikom svadbe Kralja Aleksandra i Kraljice Marije, sa Trifkom ode direktno Kralju ne bi li Trifko, njegov ratni drug, Karađorđevu zvijezdu, dobijenu direktno na frontu, opskrbio odgovarajućim „papirom“ za regulisanje penzije. Jer, „bogami ga je bio podobro rasrdio načelnik trebinjskog sreza“ kad mu je rekao da bez dekreta –„Orden moreš okačiti mačku o rep“.
NA DVORU kao na dvoru, čeka se na red, udostojavaju se brojni da pristupe njegovom veličanstvu, izlaze u raznim stanjima duha, sretni, ohrabreni, prekoreni...
Čekao je Trifko uporno i ustreptalo. Miloš zavika nakon dva dana strpljivog čekanja:
- „Odoh je doma, moj Trile, nemoj mi zamjerit. Da je što teže, znaš da bih osto s tobom“!
NAKON još jednog dodatnog popodneva, a po Miloševom „odstupanju“, pozvaše Trifka da pristupi. Onako bez ruke odmah pade na koljena pred gospodara da mu cjeliva čizmu.
- „Ustani junače, ne čini to, kanda te odnekud dobro znam“, prozbori Kralj.
- „Ja sam, Vaše Visočanstvo, onaj Vaš vršnjak što je šesneste ruku bacio pred Vas i što je...“
- „A ti li si, mučeniče, iz ljute Ercegovine, ti li si odista živ?“, presiječe Kralj, pažljivo pripremano Trifkovo predstavljanje.
- „Ljudi mi ne daju da budem lažac, recite da li sam vam ponekad znao govoriti o ovom čovjeku“, razdragano priupita poslugu Njegova svjetlost?
A oni, u učtivosti, jednoglasno potvrdiše gospodareve riječi.
KAKO mu ne bi bilo milo i oko srca toplo. U vozu je onako ushićen, citirao kralja, a ponešto od tih impresija je zapamtila i u Korijeniće prenijela jedna mlada učiteljica, koja se bijaše tu slučajno zatekla, koja je kasnije stigla u pustinju hercegovačku da opismenjuje narod.
BUDUĆI da je malo kome u svojoj okolini Trifko prenio detalje tog susreta, jedno se zna sa sigurnošću, Gramata i neki novac prije njega su stigli u Trebinje, a „šaljivog“ načelnika nije zatekao na radnom mjestu. Sa sobom je o kazivanju moje prababe Petruše, koja bijaše od Kapora sa Grahova, donio i „svečanu sablju i nakav novi orden“.
Sablju su joj prilikom jednog upada u selo oteli partizani. Govorila je da su joj uzeli i neke ordenje, ali da su, na svu sreću, bacili u štalu pod ovce najvažnijih šest ordenja, koje je sačuvala i time ostavila veličanstvenih šest spomenika, koje familijarno čuvamo kao opomenu na neprocjenjiv identitet i pečat jednog velikog vremena.
UMJELA je da kaže „da se sretan vratio ozgora i da ništa nije zborio“, samo se veli „presvukao i nastavio da zida onu štalu više kuće što je još kao momak prije rata počo zidat“.
Naravno, nije se imalo vremena za prosipanje, težak život, velika familija, mala djeca, no, ipak „sredio je penziju“ i odmah se latio zidanja štale da bi iskoristio to što je ostalo od ljeta. Kažu da je do zime bila spremna da zbrine stoku. Jednoruki neimar je odnio još jednu pobjedu...
TA ŠTALA se danas nalazi u Republici Srpskoj, u „neanektiranoj“ Bosni i Hercegovini. Donedavno se nalazila u Titovoj Jugoslaviji. Danas se nalazi u stanju u kakvom se nalaze i ove državice, koje su nekada bile elementi velikog trijumfa, a zamislite, njena izgradnja započela je u carskoj Austrougarskoj!
No, čini se da je taj momenat kad ju je Trifko nastavio zidati, ipak bio jedan od najslavnijih trenutaka u novijoj srpskoj istoriji. U tom trenutku i ta štala je bila sastavni dio velike Kraljevine, velikog i tragičnog velikomučenika Aleksandra Karađorđevića. Malo zatim, ova će štala ući u sastav Zetske banovine, a tako u čitav niz novih država i pokrajina i ko zna kojih osvajača i kartografa...
Jerej Danilo Dangubić, praunuk
