Ja sada idem u nove „bitke“ sa Amerima, a vi, dragi moji, uživajte u sunčanim danima pod dno Leotara i zapamtite - ništa nije kao što izgleda, kao što nas lažu na televizorima...Čuvajte moj grad i recite mu da ga volim!
Ljudi uvijek nose svoje rodno mjesto u srcu, gdje god da krenu, jer je ono dio nas i ne pušta nas da padne u zaborav.
Rođena sam u malom gradiću na obali plavooke ljepotice koja krije mnoge tajne. Odrastala sam u Trebinju gledajući kako se ljudi bore za život, kako mladi doktori, električari i glumci zarađuju za život radeći neki drugi posao za koji ti ni ne treba diploma, a i koji nisu voljeli. Pitala sam se da li ja to mogu?
Da li mogu ostati u svome gradu radeći nešto što ne volim jer u struci za koju sam se opredijelila, kao i u svakoj drugoj, teško je naći posao. Od malih nogu sam počela da putujem. Trenirajući plivanje, a kasnije i košarku, do danas sam obišla pola Evrope. Oduševila bih se u svakom gradu kada bih vidjela ili čula kako na mlade ljude gledaju kao na genijalce, kao na novog Teslu, Edisona, Ajnštajna...jer mi mladi zaslužujemo to. Zaslužujemo poštovanje za sve ono što radimo jer smo svi mi ambasadori naših gradića u dalekim, mnogom većim zemljama.
I, eto, proletjelo je sve to djetinjstvo - studije odabrah u Beogradu, očekujući promjene... I šta da vam kažem: opet ista stvar ili gaziš il' te gazi - to je recept ovdje. Možeš biti i uzoran student sa indeksom prepunim desetkama ali džaba sve to kada nemaš 'vezu' za svoju želju. I opet moje Trebinje nosim u srcu i pričam im koliko su ljudi dolje na jugu topliji, prijateljski nastrojeni, koliko smo ustvari dva različita svijeta iako smo 'naši'.
Tokom studija se naslušah toliko priča o toj Americi: lijep život kao u bajci, novac pada sa neba...Hajde da vidimo i to, možda je tamo moja srećna zvijezda. Evo posle 21 godine stigoh u Ameriku, direktno u Njujork.
Hmm, 21 godina, neko bi rekao prerano za takvu odluku, ali ne i ja željna novih avantura... Ovde sam već šest dana i mogu vam reci ima istine u tome - zemlja kao iz bajke, more, plaža i kokteli, sve je kao san... Ali, dragi moji sugradjani, „krvav“ je to novac, od jutra do sutra i tako u krug...Nema one kafe pod platanima, onog prelijepog pogleda sa Crkvine, nema tihog šuštanja modrooke sile, Trebišnjice...
Nema, jer ljudi ne znaju da uživaju u onome što imaju. I da, dragi moji, oni iz Njujorka jedva čekaju da zarade novac da vide Evropu...Oni iz Amerike ne idu na Ibicu i Tajland, idu u Dubrovnik, Budvu...Zato, dragi moji, čuvajte mi moje Trebinje, jer je to san. To je nešto što se ne može opisati riječima, nešto što se mora osjetiti, dodirnuti... Nešto što nam izmami osmijeh na lice i kad smo miljama daleko na drugom kraju svijeta...
Ja sada idem u nove „bitke“ sa Amerima, a vi, dragi moji, uživajte u sunčanim danima pod dno Leotara i zapamtite - ništa nije kao što izgleda, kao što nas lažu na televizorima...Čuvajte moj grad i recite mu da ga volim!
Dragana Perišić*
*nekadašnja košarkašica „Trebinja 03“ i trenutno igračica beogradskog „Partizana“, uspješan student dva fakulteta Beogradskog univerziteta - iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje se nalazi u studentskoj posjeti, piše nam o svojim razmišljanjima o svom gradu i dalekoj Americi.
