Torte, mafini, poslastice na štapiću tzv. Cake Pops, razne vrste čokolada, fondani, ukrasi, figurice i još mnogo slatkih đakonija i mirisa, godinama krase dom jednog nesuđenog novinara. Nepresušna mašta, razigranost sa finim osjećajem za mjeru, čine da slatkiši napravljeni u veseloj kućnoj atmosferi budu uvijek posebni. Kako ukusom, još više i izgledom.

Sebe cijelu, u hobi prepun kremastih i od fondana stvorenih čuda, odavno je unijela Trebinjka Nataša Ćurčić. Raznovrsne jedinstvene poslastice pravi za svoju dušu, sa željom da usreći druge. Za minulim snovima ne žali jer, kako nam kaže, ovo je avantura kojoj se rado prepustila.

Sve je počelo slučajno, od rođendana njene djece. A ima ih četvoro. Neki su već svoji ljudi. Svejedno, i dalje se u njihovom domu njeguje posebna i za kompletnu porodicu važna atmosfera u kojoj kutlače, šerpe, tepsije i na kraju neke nove delicije, ujednačenim ritmom sviraju svoju muziku. Tonalitet je to, koji se lako iznese do kraja.

„Prvu kćerku rodila sam na početku rata, u izbjeglištvu u Nikšiću. Drugu u Subotici, krajem rata. Treću kćerku i sina u Trebinju. Oduvijek sam voljela da kad nešto radim to bude lijepo i sa stilom. U ratno i poratno vrijeme željela sam da djecu razveselim i uljepšam im rođendane i počela sam da razmišljam kako da ukrasim torte, da bi mojim mališanima pružila zadovoljstvo. Tako je počelo. Spontano. Ono najljepše, bili su njihovi osmjesi i razdragana lica kada bi ugledali šta sam im napravila. Ta radost ni sam čim se nije mogla mjeriti“.

Čak ni sa tim što je ostala bez posla knjigovođe, ali i bez novinarske diplome, jer su ratna zbivanja prekinula školovanje. U međuvremenu se udala. Majčinstvo je ispunilo njen život. S osmijehom, koji ne skida s lica reče nam, ostalo je istorija...

„Uprkos obaveza oko djece, željela sam da se nečim bavim i da svom životu dam još neki smisao. Kada sam shvatila da mi ukrašavanje torti ide od ruke, da stvaram nešto lijepo, odlučila sam da je to ono što želim da radim. Sama sam se snalazila. Tražila po mnogim novinama, starim kuvarima, knjigama, izmišljala, smišljala. Trudila se da dam najbolje od sebe“, priča nam ova mama, izuzetno spretnih prstiju i uma prepunog ideja.

Pet, skoro i šest godina ima već kako se svom hobiju posvetila do u potpunosti. Kada se dodaju i sve prethodne godine, kaže, nemoguće je izbrojati koliko je torti izašlo kroz vrata njene kuhinje. Ne bi se lako mogla nabrojati ni druga slatka, mala remek djela koja s pažnjom izrađuje.

„Oduvijek sam voljela mafine, kolače koji u sebi nose istoriju. Imaju dirljivu priču, a stekli su veliku popularnost. Od ove poslastice možete kreirati šta god poželite. Ispričati i mnogo priča, od ljubavnih, dječijih, prijateljskih, porodičnih. Prve koje sam pravila bili su namijenjeni za djevojačko veče. Dopali su se mnogima i tako je krenulo. Divan kolač koji pruža mnogo varijacija na temu. Ukrašavam ih najčešće po svom nahođenju, počesto sa natpisima kako neko traži i sve sjedinim u kompaktnu cjelinu“, kaže Nataša, dodajući da je smjesu prvobitnog recepta modifikovala, kao što, uostalom, radi sa gotovo svim što pravi.

Poseban segment njenog dara, mogli bismo reći da pripada i kuglicama na štapićima, u svijetu popularnijim kao Cake Pops. Kada pogledate taj i takav spektar boja, delikatno prošaran, bez i jednog suvišnog elementa, bude vam sasvim jasno da se ovdje radi o ženi od ukusa.

„Kuglice najčešće pravim od čokolade i kokosa. Potom ih stavim na štapić i obložim čokoladom. Od tog momenta, inspiraciji nema kraja! Sve dolazi u obzir. Ukrasi u bojama, cvjetići, razne figurice... šta god poželite. Najčešće ih pravim za dječije rođendane ili slična slavlja. Pipav i osjetljiv, ali divan posao. Tu mi mnogo pomaže moj sin, teški perfekcionista, kojem kuglice uvijek ispadnu iste veličine. Meni je najljepši dio tog posla kad pravim medvjediće. Imam posebnu kremu kojom ih ukrasim pa izgledaju čupavo, kao prave mede“, objašnjava nam ova kreativna žena, dodajući da sve pravi ručno, čak i figurice, ne koristeći se nikada nikakvim modlama.

Dok nam priča sve djeluje jednostavno. Kad pogledate savršen krajnji rezultat, odmah znate koliko je neko morao dati sebe da bi od obične torte ili kolača napravio maltene živu stvar. To su livade sa cvijećem, muzički instrumenti, likovi iz animiranih filmova, trke automobila, šumske životinjice i još bezbroj tema za koje je, da bi bile vjerodostojne, uloženo mnogo sati, truda, strpljenja, a ponajviše ljubavi.

Bez obzira što se za materijal dovija na razne načine, počesto opterećujići prijatelje i rodbinu, od slatkog hobija ne odustaje. U svojoj kuhinji pravi sve domaće. I fondan ima svoj, uvijek svjež i spreman da od njega realizuje neke nove teme. Naglašava da najviše duguje svojim klincima, koji joj od prvog dana pomažu oko svega.

„Potrebno je dosta vremena za ukrase, posebno jer obraćam pažnju na detalje, da sve bude odrađeno kako treba. Tu priskoče djeca. Neko ukrašava, neko degustira, a onda svi skupa sve posložimo i uživamo u onome što smo izradili. Raduje me kad vidim da sam, u odnosu na početke, mnogo napredovala. Stalno pratim šta je to novo u svijetu, gdje ljudi prave umjetnička djela sa fondanom i drugim materijalima. Sa svakim receptom naučim nešto novo. Uz pomoć djece, sve je lakše, a ja volim da sam okružena njima, da se družimo, pričamo, smijemo i svako na svoj način ispoljava i realizuje svoje želje. Bude to iznova kvalitetno provedeno vrijeme, koje je neprocjenjivo!“

Ljubav prema kulinarstvu i kolačima, Nataša je, nježno i nehotično, prenijela na svu svoju djecu. Jedna od njih, iako profesionalni kuvar, vremenom se preusmjerila na posao poslastičara. Sada majka uči od kćerke, a iz takvog dua, rađaju se profesionalne poslastice.

„Simona me savjetuje, koriguje. Bila je u Italiji na usavršavanju gdje je pravila praline pa mi je to pokazala. Zajedno se dopunjujemo, a ta povezanost mnogo mi znači. I ostalo troje vole da zajedno sa mnom stvaraju i realizuju svoje ideje. Aleksa je glavni degustator, Nevena, kao prava umjetnička duša, koja svira flautu, prosto uživa u ukrašavanju. Pravi sve figurice sa mnom, savršeno radi sitne, opipljive stvari. Najstarija kćerka Ivana je vegan i daje nam savjete o takvom načinu ishrane i života uopšte. Dakle, svako ima svoju važnu ulogu, a meni je najbitnije što iz takvog ambijenta svaki put rastemo kao porodica“.

I tako, potpuno nenadano, pronašla je sebe. Od početničkih grešaka, fondana koji se rasipao, figurica koje su bile sve, samo ne ono što su trebale biti, izrasla je u ženu istančanog umijeća. Voli kada ima slobodu da se izrazi, uz poštovanje tuđih želja i zamisli. Još uvijek joj svaki novi „sastanak“ sa kremama i dekorativnim materijalima predstavlja izazov vrijedan pažnje.

„Što je komplikovanije ono što radim, izazov mi je veći. Kad uspijem, osjećam se ispunjeno, srećno! Figurice su mi i dalje najkrupniji zalogaj. Nekad sve što sam napravila bacim i krenem iznova. Volim kada imam vremena da mogu da se posvetim maksimalno, jer tada dobijem najbolji rezultat. Sa svojih 50 godina, još se radujem svakoj novoj torti, svakom novom receptu, ukrasu. S druge strane, veoma mi je važno da ovo što radim nikada ne bude masovna proizvodnja, već prevashodno naš porodični hobi. Ovako mi je zabavno i tako želim da ostane“, zaključuje naša sagovornica, pripremajući se već za nove slatke poduhvate.

Na sebe može da bude ponosna. Očuvala je duh zajedništva u svom domu, a ispunivši ga mirisima vlastite kuhinje, kreirala nove, dragocjene doživljaje. Za Natašu, reklo bi se, to je harmonija kojom se na najslađi način slavi život, a uspomene čuvaju i prenose u nasljeđe.

Torta za Slobodu Mićalović

Za sve godine, koliko se punog srca bavi ukrašavanjem torti i drugih poslastica, Nataša priča da je imala raznih doživljaja. I sada se rado prisjeća saradnje sa filmskom ekipom Emira Kusturice, dok je u Trebinju snimao film „Na mliječnom putu“.

„Tri godine sam svima u ekipi pravila rođendanske torte. Bili su to beskrajno duhoviti momenti. Uvijek sve u zadnji čas, na vrat na nos, s obzirom da mi nikad na vrijeme nisu javili kad im treba torta. Ali stizala sam nekako. I da napravim i ukrasim, u zavisnosti o kome je od ekipe riječ. Redale su se torte prekrivene crvenim tepihom, sa filmskom trakom, palminim grančicama, a za Slobodu Mićalović i sa figuricom djevojčice koja skače, što je trebalo da simbolizuje ulogu koju je tumačila. Bilo je predivno sarađivati sa njima i družiti se. Tako su neposredni, duhoviti, zanimljivi. Rođendanska slavlja i torte sa šaljivim porukama, bile su im povod da se zabave svako na svoj i tuđi račun. Neponovljivo iskustvo!“  

Čista ljubav

„Kod nas u kući uvijek ima slatkiša i nikome još nisu dosadili. Švajcarsku čokoladnu tortu pravim za svoj i gušt svog sina. To nam je omiljena, koju ljeti dopunimo jagodama. Djeca me često iznenade i sami mi naprave tortu, nekad bez povoda, ali i za moj rođendan. Velika podrška u svemu mi je i suprug, inače vrsni poznavalac pripremanja kotlića i roštilja, ali i logistička podrška u našem hobiju. Spremanje bilo kakvog jela, a naročito slatkiša, za mene je čista ljubav. Imala sam mnogo susreta i vidjela tu sreću kada obradujete nekoga. Oduševile su me jednom prilikom četiri djevojke, sestre, koje su željele da tortom iznenade roditelje za godišnjicu braka. Bile su strašno ushićene, prepune ideja koje smo zajedno realizovale. Divno je bilo to doživjeti. A desilo se i da sam slučajno zamijenila torte. I sada pamtim tužne oči dječaka kada je ugledao tortu sa bambijem, pravu žensku. Ali brzo smo sve ispravili. Poslije me njegova mama pozvala i rekla da je bio oduševljen. Važno mi je kad obradujem druge, posebno djecu, i kad se ta radost umnožava“.