Iako nisu baš na korak od grada, Domaševcima ne pada na pamet da kapituliraju i gurnu ključ u bravu. Valjda su zato u nedelju 22. maja ove godine, u svom selu, zakazali dvije radne akcije, jednu na školi, i jednu na Crkvenoj kući...
U OVO doba godine Ljubomir je raj zemaljski. Oko puta, niz polje i brdima prosto bukti zelenilo. Stranac, koji bi se ovdje iznenada našao, teško da bi se mogao dosjetiti da se nalazi u suroj i kamenitoj Hercegovini. Vegetacija je i ovo godine požurila. Ko kosi, kosiće prije nego što je kosio minulih decenija...
U subotu, u selu su se sastali Kijci, sastali se da progovore a možda da se i o nečem dogovore, a već sutrdadan, u nedelju, u Domoševu su organizovane dvije radne akcije. Jedna na izgradnji škole a druga na izgradnji Crkvene kuće koja je već jednim dijelom pod krovom.
Što se školskog krova tiče, on će ponedeljak dočekati na ledini. Druge nije bilo, da bi se škola sanirala, moralo se krenuti odozgo, korak po korak, oprezno, da trulež negdje ne popusti pod nogom.
Svetozar Tomanović - Moma i danas zovem “načelnikom”
SVE JE OVO pokrenuo jedan neumorni entuzijast, koji je u Ljubomiru, i kad je s one strane okeana. Naravno, riječ je o Momčilu Zotoviću u Americi koji se ne miri s činjenicom da školski krov može da se stropošta na zemlju, a selo Domaševo, ako nam svima bude svejedno, potpuno zamre...
Da je glavni organizator akcije Momo Zotović i u ovom trenutku u Americi potvrđuje najstariji akcijaš Svetozar Tomanović...
- Kad je Momo bio u Domaševu, otišli smo zajedno da on to sve slika. Kad je vidio školu i sve to snimio, suze su mu udarile na oči. I mene je srce zaboljelo kad sam vidio kako je vjetar sve otkrio i upropastio. Momo ima i jedan razlog više za onu suzu, jer, on je među osamdesetak đaka bio najbolji. Nije znao zapisat ništa drugo nego “peticu”.
Posebno je bio simpatičan učitelju, pa ga je on, kao najboljeg đaka, izabrao za „načelnika“. Bilo je to vrijeme kazana, ovdje se kuvalo. Momo bi đake postrojio da idu po redu, da se ne guraju oko kazana. Zato sam mu ja rekao, da ga više neću zvati nikako drukčije nego “načelnikom”. Tako ga i zovem danas, dok mi ovdje radimo, a on sve prati i gleda iz Amerike. Vjeruj mi, prijatelju, on o Domaševu više misli u Americi, nego ja ovdje. Pomenuću sebe, neću druge, a nijesam najgori.
MOMO je naravno, finansijski i organizaciono podupro projekat, i narod je sakupio nešto novca, i već danas može se reći da škola neće propasti. Momov brat Miladin svjedoči da je, raditi odjednom crkvu, crkvenu kuću i školu, velik “zalogaj” i za jače i mlađe selo, ali Domaševci su se odvažili da se uhvate posla. Da, dakle. školi izgrade novi krov, a onda, kad se skupi još koja para, pa da se nastaviti sa radovima. Naravno, škola se neće vratiti u prethodnu funkciju, ali, nije nemoguće da u školi brzih dana proradi kakav pogon za preradu mesa, mlijeka ili nečeg što priroda ovdje u obilju nudi.
DA SVE OVO ima smisla, potvrđuje i Rade Lečić, koji je ovdje završio četiri razreda osnovne škole, pješačeći svaki dan po tri kilometra u jednom pravcu od svoga Podosoja. I on danas više vremena provodi u selu, nego u gradu, i, kad sve sabere, vidi da selo ima velike šanse da preživi, jer se grad sam ne može hrvati sa svojim problemima.
Sa škole prvo treba spasiti crijep
- Šteta je, velika je šteta - kaže Danilo Ćapin - što objekti ove vrste, i domovi i škole i željezničke stanice, propadaju. Da smo ih sačuvali, možda bi odavno imali svoju namjenu, nešto bi se u njima dešavalo, nešto bi se radilo. Imao sam strica koji je otišao 1926. godine u Kanadu. Nakon 43 godine, prvi put je došao u Domaševo. U Kanadi je imao svoj hotel, i stekao je fin imetak. Oni su se tamo bojali komunizma kao kuge. Kad je vidio da narod glasa za Tita i on je poštovao narodnu volju, međutim, bio je kritičan i znao je da kaže: „Napustili ste selo i to vam neće na dobro izić!“. Mi to svi dobro znamo. Sve što je bilo zdravo i što je valjalo poticalo je sa sela. Na selu, svako dijete od pet godina već je imalo svoj zadatak i svoje obaveze. Tako rano sticalo je radne navike, a kad se u tom dobu steknu, više nema zime. Taj će valjati i sebi i državi.
Brano Dursun govori da udruženje “Hercegovac” podržava ovakve akcije ne bi li i drugi spasili nekretnine ove vrste na svom području, i uveli ih u neku novu funkciju. Domaševo nije jedino selu u kome se to radi, i zato očekivati je slične vijesti i sa drugih adresa.
Mještani Domaševa nose neku posebnu svijest o svom selu, jer Domaševo je drevno selo, davno ubilježeno u knjige. Spomenici kulture ovdje su normalan dio pejzaža. Jedino je čudno, a valjda i nenormalno, što još nije upakovano u ni jedan jedini turistički “paket”...
N. Marić
