Dana 11. oktobra 1921. godine u tadašnjoj zgradi Trgovačke škole, u osam časova, zvono je označilo početak prvog časa u Nižoj gimnaziji u Trebinju. Iako je školska godina počela sa zakašnjenjem od mjesec dana, u tuđoj zgradi i bez nastavnog kadra, vremenom Gimnazija je postala najznačajnija kulturna institucija ne samo u Trebinju nego u cijeloj južnoj Hercegovini.
Jadranka (Bukvić) Lojović sa drugovima iz razreda u godini mature (1966.)
Te davne 1921. godine u Nižu gimnaziju, upisana su dva odjeljenja prvog razreda, i to 92 učenika do 15 godina starosti. Nastavničko vijeće sačinjavali su: direktor Hakija Hadžić koji je predavao srpski i hrvatski jezik, Hamdija Elezović – matematika i gimnastika, Mara Vojnarević – prirodopis i pjevanje, Ljudevit Rajman – geografija i kaligrafija i vjeroučitelji Vlado Popović, Tahir Pozderović i Marijan Vujnović.
Prohujao je čitav jedan vijek, a generacije učenika, profesora i pomoćnog osoblja, ostavile su svoj trag u vječnosti time što su dio sebe ugradili u razvoj ove škole. Iz gimnazijskih klupa izašla je plejada đaka koji danas čine intelektualnu elitu našeg grada, a postoje i porodice u kojima već četvrta generacija slijedi stope svojih predaka.
Branka, Jadranka, Nina i Lana. Majka, kćerka, unuka i praunuka. Četiri generacije gimnazijalki u jednoj porodici, koja s generacije na generaciju njeguje obrazovanje i vaspitanje kao stil života.
I nisu samo one gimnazijalci u ovoj porodici, a riječ je o ženskoj liniji porodica Sikimić, Bukvić, Lojović i Milinić. Tu su i njihovi brojni muški članovi, a da ih sve pobrojimo i rodbinski povežemo iziskuje vremena i prostora. Zato ćemo ih nazvati porodicom gimnazijalaca i navesti ih kao samo jedan od svjedoka važnosti postojanja ove vaspitno – obrazovne ustanove.
Sve je počelo školske 1931/32. godine kada se u Ia razred Niže gimnazije u Trebinju upisala petnaestogodišnja Branka (Sikimić) Bukvić. Bile su to godine kad se vodila borba da Niža gimnazija preraste u Višu ili potpunu, kako se tada govorilo, vrijeme kada su u Gimnaziju uglavnom upisivani dječaci i tek poneka djevojčica.
Branka (Sikimić) Bukvić
„Moja majka Branka je bila gimnazijalka. Poslije sam gimnaziju završila i ja, kao i moja kćer Nina, a sad je gimnazijalka i moja najstarija unuka Lana. Ona je kćer mog sina Uglješe“ – započinje naš razgovor tihim, umilnim glasom Jadranka (Bukvić) Lojović, nastavnica srpskog jezika i književnosti u penziji, ne skrivajući ponos zbog te činjenice.
Jadranka Lojović je odrasla u porodici u kojoj se poštovalo znanje i ulagalo u obrazovanje. Dakle, njena majka bila je gimnazijalka, a njen otac Milutin Bukvić je završio Učiteljsku školu u Mostaru. I sama je radni vijek provela u prosvjeti i svjesno il' nesvjesno bila uzor svojoj djeci.
„O gimnazijskim danima moje majke Branke mogu vam svjedočiti iz razgovora s njom. Rado je pričala o odrastanju u Trebinju između dva svjetska rata, o gimnazijskim danima, u kojima je imala vrlo malo drugarica, jer je ovo, nažalost, bila tvrda i pomalo zaostala sredina po pitanju obrazovanja ženske djece. U to vrijeme, bila je rijetkost da su se djeca uopšte školovala, a posebno ženska djeca. Završila je Nižu gimnaziju i sa sjetom pričala da se tih godina uporno vodila borba za otvaranje Više gimnazije, ali to se desilo tek školske 1936/37. godine, dvije godine nakon njene mature. Takođe, majka je pričala i da su malobrojne djevojčice nakon četvrtog razreda uglavnom išle u stručne škole, rijetko koju su roditelji slali u Gimnaziju“ - evocira uspomene gospođa Jadranka na gimnazijske dane i odrastanje u roditeljskom domu.
„U predratnom periodu, kriterij ocjenjivanja bio je izuzetno visok. Za današnje prilike neobjašnjiv. Pričala je moja majka da su na kraju Niže gimnazije đaci polagali maturu iz svih predmeta, a da im je omiljeni profesor bio Jovan Guzina, strog i pravedan“.
Završivši Prvu osnovnu školu, Jadranka (Bukvić) Lojović se školske 1962/63. godine upisala u Ib razred Gimnazije u Trebinju. Te godine su upisana tri odjeljenja i mnogo veći broj djevojčica nego u periodu školovanja njene majke.
Jadranka (Bukvić) Lojović, prva s desna
„Naša generacija je školovanje nastavila u novoj zgradi, današnjoj zgradi Gimnazije, jer je te, 1962. godine naša Gimnazija preselila u novi objekat na Carinama. Prije toga je bila u zgradi današnjeg Eparhijskog doma. Prijemni ispit nismo polagali već smo upisani na osnovu ocjena iz osnovne škole. Kriterij ocjenjivanja je bio izuzetno visok. Posebno tokom prva dva razreda. Od tri odjeljenja upisana u prvi razred, u drugi razred su upisana dva i to sa veoma malim brojem učenika. To jasno govori o činjenici da Gimnaziju nije bilo lako završiti...“ – nastavlja da plovi gimnazijskim uspomenama šezdesetih godina dvadesetog vijeka Jadranka Lojović i tvrdi da su druženja gimnazijalaca bila veoma njegovana i izražena te da ta prijateljstva traju do današnjih dana.
Po njenim riječima, gimnazijalci su se družili, učili zajedno, ali i provodili vrijeme na vannastavnim aktivnostima. U prostorijama fiskulturne sale samoinicijativno su pripremali plesove uz kasetofon. Osnovali su i muzičku grupu u kojoj su svirali: Josip - Joco Sliško gitaru, a Esad Zubčević saksofon. Jadranka je pjevala. Uglavnom su nastupali za vojsku i učestvovali na priredbama za novogodišnje praznike.
„Ići u gimnaziju značilo je da pripadaš elitnijoj grupi učenika koji su željeli da 'idu dalje', da se školuju, obrazuju, da putuju... Moji gimnazijski drugovi su uglavnom upisali pedagoške nauke. Možda i zbog činjenice da je u to vrijeme bio deficit nastavnika i profesora pa se relativno lako dolazilo do posla. Prije fakulteta trebalo je položiti i pismeni i usmeni maturski ispit što je u pravom smislu te riječi bio 'ispit zrelosti'“ – dodaje Jadranka i kao da će ujutro sjesti u školske klupe, redom nabraja svoje profesore koje pamti u najljepšem svjetlu: Vera Pavlović (srpski jezik), Mirjana Bilić (matematika), Vuk Roganović (umjetnost), Ejub Begović (likovno), Marija Sekulović (njemački), Milovan Rosić (srpski), Živorad Gadža (istorija), Krsto Galić (istorija), Smilja Rajčević (geografija).
Jadrankina kćerka Nina (Lojović) Milinić je treća generacija gimnazijalaca u ovoj porodici. Možemo reći da je u školskim klupama bila u najteže, ratno vrijeme, od 1991. do 1995. godine. Bez obzira na sirene, restrikcije struje, neodržavanje časova, velike rotacije profesora, odlazak brojnih drugova, o gimnazijskim danima priča nadahnuto i sa osmijehom na licu.
Nina (Lojović) Milinić
„Za mene je upis u Gimnaziju 'Jovan Dučić' bio prirodan slijed događaja. Bila sam odličan đak, a svi u mojoj porodici, počev od bake, roditelja do strica i ujka su završili gimnaziju. Tako da se ni ja nisam dvoumila. Mi smo bili ponosni što smo gimnazijalci. I taj osjećaj se zadržao do današnjih dana. Imala sam divan razred. Bili smo okrenuti jedni drugima. Drugovi. Baš drugovi. Dijelili smo i loše i dobro i možda prerano odrasli“ – prisjeća se đačkog doba ova nježna brineta, majka dva osnovca, doktor nauka iz istorije umjetnosti i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika „Milorad Ćorović“, koji okuplja dvadesetak umjetnika.
„Časovi su bili skraćeni. Nije bilo nikakvog grijanja. Bukvalno smo se smrzavali, ali profesori su bili istrajni u namjeri da se gradivo savlada. Nosila nas je mladalačka energija, duhovitost i optimizam. Teške trenutke smo pretvarali u momente za nezaborav. I danas prepričavamo brojne anegdote vezane za usmene odgovore i vrijedne šaptače iz prvih klupa. U kultnom trebinjskom kafiću L&M uz svijeće kovali smo planove za vedriju budućnost“ - priča nam Nina, akademski slikar i profesor na Visokoj školi za turizam i hotelijerstvo.
Bez obzira na rat koji je tih godina buktio, prva generacija obnovljene Gimnazije, imala je matursko veče u hotelu 'Leotar' i simboličnu ekskurziju od jednog dana u Bijeloj. Svečane haljine su kupovali u Nikšiću i Podgorici.
Četvrt vijeka kasnije Sikimići, Bukvići i Lojovići imaju svog nasljednika u Gimnaziji „Jovan Dučić“. I baka Jadranka i tetka Nina su ponosne na Lanu, učenicu I1 razreda. Četvrta generacija korača utabanim stazama obrazovanja i kao i njena baka i tetka, i Lana će gimnazijsko obrazovanje iskoristiti kao odskočnu dasku za upis željenog fakulteta.
„Niko me nije primoravao da se upišem u Gimnaziju, ali ja sam to željela. Gimnazijalci su se u našem gradu uvijek isticali osobenim stilom, znanjem i obrazovanjem. Znala sam da je gradivno obimno, da profesori traže znanje iz svih predmeta podjednako, ali nisam poklekla. Teško jeste, mora mnogo da se uči, istražuje, piše..., ali sam svjesna da je uvijek najteži početak i to privikavanje na novu zgradu, novi ambijent, nove ljude...“ – dopunjuje tetkine riječi Lana Lojović, talentovana atletičarka AK „Trebinje“ i ponosna vlasnica brojnih medalja sa republičkih i državnih prvenstava u disciplini skok u vis i štafeta 4 puta 400 metara.
Lana Lojović
Uporedo sa osnovnom školom Lana je završila i Osnovnu muzičku školu, odsjek za flautu. Muzičku školu u Trebinju, prije nje su završile i baka Jadranka i tetka Nina. Muzika je njena velika ljubav, a tu je i slikarstvo. Omiljena tehnika joj je akril na platnu. Jedna prava mala umjetnička duša.
„Kada slušam moju baku ili tetku kako pričaju o gimnazijskim danima primjećujem da se mnogo toga promijenilo. Mada su i danas profesori prilično zahtjevni, ali nije baš tako stroga disciplina kao što kaže baka da je bilo u njeno vrijeme. Meni zvuči simpatično kad ona priča da nije smjela biti na korzu do kasno, jer bi dobila ukor u školi. I sada se mora redovno učiti. Ako se propusti lekcija teško ju je nadoknaditi, a to profesori ne praštaju lako. Ako bi nekom popustili morali bi onda popustiti svakome pa bi opao kvalitet obrazovanja....“ – vrlo zrelo i inteligentno razmišlja ova još uvijek djevojčica, nježna i mila, bademastih očiju.
„Zbog epidemioloških mjera razred je podijeljen u dvije grupe pa i kad smo u školi, ne srećemo se. Evo, već je drugo polugodište, a uživo nisam upoznala sve drugare iz razreda. Uglavnom se družimo u vajber grupama, razmjenjujemo informacije, lektire, domaće.... ali nemam taj osjećaj za druženje sa ekipom iz razreda kao tetka Nina. Sad su i zabrane okupljanja pa ne slavimo ni rođendane. U toku je nastava na daljinu, ali se mi nadamo da će do kraja školske godine cijeli razred biti na okupu“ – zaključuje naš razgovor Lana Lojović, optimistično i vedro, baš onako kako i treba da razmišljaju petnaestogodišnjaci.
I prođe vijek. Cijelo jedno poglavlje istorije čiji je svjedok bila Gimnazija. Još uvijek u starom ruhu na Carinama, ali naše oči su uprte u gradnju nove zgrade. I dok se ne ostvari taj dugo sanjani san i mi ćemo nastaviti da pričamo o nekim bivšim najboljim đacima zavidnih profesionalnih karijera i života od ugleda, ali i nekim novim naraštajima o čijim ćemo uspjesima tek svjedočiti.
U to ime i mi iz Glasa Trebinja čestitamo Gimnaziji „Jovan Dučić“ jubilej za ponos, čitav jedan vijek čuvara najljepših vrlina i vrijednosti – obrazovanja i vaspitanja.
Živorad Gadža i Milenko Milinić
„Profesor istorije i latinskog jezika – Živorad Žika Gadža bio je naš razredni starješina, kvalitetan čovjek i zahtjevan profesor, strog, pun znanja i pravedan. Pamtimo ga po lijepom i često ga pomenemo, kao i tadašnjeg direktora Milenka Milinića. Obojica su gajila jedan fini ljudski i odmjereni odnos prema kolegama i đacima. Hvala im na svemu!“ – istakla je Nina Lojović Milinić.
