Mara Ratković sa djecom fotografisano poslije Drugog svjetskog rata

„Aćim Ratković, od oca Paja i majke Anice, rođen je 1884. godine u Banjevcima. Završio je Osnovnu školu, a potom izučio obućarski zanat. Godine 1908. oženio je Maru Škero iz Hrupjela, koja je tada imala svega 16 godina. Marin otac zvao se Mijo, a majka Saveta. Imala je sestru Jovanku i brata Tripa. Aćim je imao jednog brata i tri sestre Petra, Anđu, Milu i Maru.....“. Ovako je zabilješke o roditeljima i porodičnom stablu počeo njihov sin Slobodan, trinaesto po redu dijete od ukupno četrnaestoro, koliko su ih imali Aćim i Mara.

Slobodan, koji je umro 2010. godine, ostavio je svjedočanstvo o velikoj porodici Ratkovića. Možda nije zabilježio sve detalje, ali onoliko koliko je napisao, sasvim je dovoljno da se ne zaboravi priča o odvažnosti njihove majke i tragičnoj sudbini oca.

Potomci Aćima i Mare Ratković, danas se mogu pohvaliti da je njihovo porodično stablo u Trebinju među, ako ne i najbrojnije. Od 14. djece, koliko su imali, do danas se može nabrojati oko 150 potomaka. Još uvijek je živo njihovo troje djece Žarko Ratković (90), Koviljka Mijanović (84) i Slobodanka Rajković (77). Najstariji od Ratkovića trenutno je Žarko, dok se među najmlađe ubrajaju unučad Marinih praunuka, koji već pripadaju petom koljenu.

Aćim i Mara vjenčali su se 1908. godine. Njemu 24, a njoj svega 16. Imali su devet sinova i pet kćerki: Spaso, Branko, Radoslav, Mirko, Svetozar, Pavle, Žarko, Rajko i Slobodan, te Zorka, Nadežda, Smiljka, Koviljka i Slobodanka.

Najstarija Zorka rođena je 1909, Spaso 1912. (nesretnim slučajem nastradao 1939.u 27. godini), Branko 1914, Ratko 1916, Mirko 1918 (umro kao dječak sa 2 godine), Nadežda 1920, Svetozar 1924, Pavle 1926, Žarko 1927, Rajko 1929, Smiljka 1931, Koviljka 1933, Slobodan 1936. i najmlađa Slobodanka rođena je 1939. Kad se Zorka udala Mara je rodila još četvoro djece poslije, tako da je istovremeno dobila unučad i svoju djecu. Rađala je punih 30 godina.

Koviljka Mijanović

Dvije od sestara, Nadežda i Koviljka udale su se za Mijanoviće, Branka i Radoslava, Smiljka, koja je radila kao učiteljica, za Slavka Kraguljevića iz Prijedora, Zorka za Vasa Jeremića, a Slobodanka za Veljka Rajkovića.

U kuću Ratkovića u Banjevcima, početkom 20. vijeka, sa samo 16 godina udala se Mara Škero. Kako priča jedna od njenih kćerki, Koviljka Kova Mijanović, Mara je odrasla u gradskoj porodici, uz brata i sestru.

„Majka mi je pričala da je u vrijeme Austrougarske završila Višu stručnu školu, nešto poput domaćinske, gdje su se obrazovali za ručne radove. Na mjestu današnje Gradske uprave, u to vrijeme bio je hotel „Naglić“, gdje su se okupljali oficiri Austrougarske. Majka je sa sestrom pravila bukete od ljubičica, visibaba i ciklama koje su prodavle oficirima za njihove supruge. Znala je divno da veze i kuva. Nadaleko je bila poznata po prijesnacu i pitama, koje je često spremala komšinicama za neko veselje ili svadbe. Uvijek su je zvale, a njoj nikad nije bilo teško da im pomogne“, prisjeća se Kova dok evocira uspomene na majku.

I bez obzira na punu kuću djece i život ispunjen strahotama Prvog i Drugog svjetskog rata, priča Kova, Mara je bila izuzetno hrabra, a uporedo i tiha žena.

„Majka je živjela 93 godine. Preživjela oba rata, hapsili je Italijani, bila u zatvoru, ostala udovica sa mnogo djece kada su nam ustaše 1941. godine ubili oca. Njen sin Ratko, a moj brat bio je nosilac partizanske spomenice, dok je Žarko odlikovan medaljama za hrabrost i zasluge za narod kao maloljetni borac za oslobođenje u Drugom ratu. Branko je bio na Golom otoku dvije godine. Majka je jednog sina, Mirka, izgubila kad je imao dvije godine, a drugog nesretnim slučajem, kad mu je bilo 27 godina. Teško joj je to sve bilo, ali je podnosila kako je morala. Kad je ona uhapšena o nama mlađima brinuli su stariji. Samo je ona znala kako je sve to izdržala“.

Ova osamdeset četvorogodišnja žena, danas baka troje unučadi i prabaka jednog Davida, očiju punih života kao da joj je tek dvadeseta i da joj je djetinjstvo podarilo samo izobilje, nije zaboravila koliko se teško živjelo. Uprkos nemaštini, ponekad i gladi, kaže, ono bitno nije im nedostajalo.

„Voljeli smo se! I divno je bilo rasti sa toliko braće i sestara. Ja sam u majke dvanaesta po redu i sjećam se kako je svako imao svoju igru koju bi onda pretvorili u zajedničku. Uvijek sam plakala kad će mi se neka sestra vratiti iz grada da vidim šta mi je donijela, jer sam kao dijete bila svega željna. U našoj kući u Banjevcima kad bi se okupili da ručamo i nas mlađe i starije „uhvatio“ bi smijeh pa ne možemo ni da jedemo. Onda nas majka potjera vani, a mi se svi i dalje smijemo. Nisu nam roditelji bili strogi. Koliko se sjećam, nikad me majka nije istukla. A i mi smo bili poslušni. Svako je znao svoje obaveze i nikad se nismo ljutili jedni na druge, nikad potukli ni ružnu riječ rekli. Evo, danas nas je ostalo troje i dalje se fino slažemo, pazimo se i čujemo svakog dana“.

Dok govori o majci, Kova ne može da suzbije suze. Ističe da je majka Mara svoj djeci bila svetinja.

„Držali smo je kao zakletvu! I danas mi je milo kad je sanjam, a sanjam je često. Mnogo mi nedostaje. Kad su tatu odvele ustaše mi smo ostali siročad. Imala sam devet godina, a Slobodanka tri. Oca slabo pamtim, ali se sjećam tog dana kad je odveden i ubijen. Sjedio je ispred kuće i nizao duvan kad su došli po njega. Ja počela da plačem, a on mi rekao: „ Donesi mi Kove opanke da ne idem bos, pa ako se tata ikad vrati donijeće ti nešto fino“..... Ode tada i nikad se nije vratio. Dugo nismo znali gdje je i šta je bilo s njim.“

O tom događaju, ali i neizmjernoj majčinoj hrabrosti, uprkos tome što je rizikovala vlastiti život, najbolje govori Žarko Ratković, deveto po redu dijete Aćima i Mare.

„Kad sam završio Osnovnu školu počeo je Drugi svjetski rat. Imao sam 14 godina. Ta 1941. godina donijela nam je veliko zlo. Naše komšije muslimani koji su tada živjeli na Arslanagića mostu (tada je u tom naselju bilo preko 30 domaćinstava uglavnom muslimanskog) sa uglednijim među njima moj se otac lijepo slagao. Oni su dolazili kod nas na Božić i krsnu slavu Đurđevdan, a mi kod njih za Bajram. Nas djecu otac je često slao da im pomognemo u nekim poslovima. Ali s dolaskom 41. godine sve se promijenilo. Slučajno sam se našao na jednom našem imanju blizu mosta baš u vrijeme kad su dvojica komšija muslimana izašli iz sela i pošli prema Necvijeću sa četiri uniformisana vojnika. Sakrio sam se i čekao da prođu, nadajući se da će krenuti okolnim putem. Međutim, oni su krenuli kraćim, kroz šumu, kuda sam ja planirao da idem i upozorim moje kući. Nisam ništa mogao, nego da idem polako za njima i da se krijem“, svjedoči Žarko o nemilom događaju koji mu je zauvijek promijenio život.

Onako sakriven, stajao je i gledao. Do danas sve mu je kaže ostalo svježe u sjećanju.

„Vidio sam da iznose uniformu, koja potiče od izvanjeg šure mog oca, majčinog rođaka, oficira u Boki Kotorskoj, koji ju je zbog okupacije ostavio u našoj kući. Ta uniforma neko vrijeme je stajala van kuće u jednoj pećinici, a kad se pročulo da će se oficiri opet primati, majka je rekla ocu da je donese i sačuva. Po nesreći on ju je donio dva dana prije ovog događaja. Ja ipak mislim da nije ona bila presudna, isto bi oni došli i odveli ga, to im je samo trebalo da navedu kao razlog. Majka kao da nije imala straha. Bila je odlučna u namjeri da moli nadležne da puste oca. Išao sam s njom kad je molila komšije da ga puste. I sad se sjećam njihove grubosti kad su joj rekli da mogu ali neće! Majku, koja je uvijek bila hrabra ni to nije pokolebalo, pa je i tada jednom od njih rekla: „Ja imam sedam živih sinova, ako i jedan ostane živ osvetiće Aćima!“ Ali ni to nije pomoglo. Oca su odveli u zatvor i sa 27 Srba iz trebinjskih brda natovarili u jedan vagon, na Humu dodali još trojicu i na zvjerski način ubili na željezničkoj stanici u Čapljini. Sahranili su ih u neposrednoj blizini stanice na mjestu gdje se izgrtao pepeo....“

Žarko Ratković

Žarko dalje priča da dugo nisu znali gdje je otac sahranjen. Decenijama su bezuspješno pokušavali da saznaju gdje počivaju kosti Aćima Ratkovića.

„Tek kada su izvođeni radovi na rekonstrukciji pruge i puta u Čapljini, preživjeli Prebilovčani su ekshumirali ukupno 35 leševa iz te grobnice. Tada su s njima ubijene i nekolike djevojke iz Prebilovaca. Prebilovčani su ih sve zajedno ekshumirali i prenijeli u privremenu grobnicu u groblju u Prebilovcima. Sve njih, zajedno sa prebilovačkim mučenicima, kasnije je u kriptu sahranio blaženopočivši patrijarh Pavle. Saznao sam za ekshumaciju i prisustvovao iskopavanju i prenosu. Prebilovčani su uredno izvadili sve kosti za identifikaciju. Našao sam ostatke epoleta i opanke koje je otac pravio i kakve nije imao niko drugi, i po tome sam bio siguran da je to on. Svi su zajedno sahranjeni 1991. godine, ali s početkom 1992. grobnica je minirana. 2015. godine napravljen je hram Vaskrsenja Hristovog u Prebilovcima i ostaci njihovih kostiju su ponovo sahranjeni kako dolikuje“.

A kako se život morao nastaviti nakon 1941. godine najbolje su znali oni koji su ostali, Mara i njeno dvanaestoro djece. Sjećanja, vidno bolna i danas dijele troje njih koji su još uvijek živi, Žarko, Koviljka i Slobodanka.

Iako mu je 90 godina, Žarko se do detalja sjeća svega što je uslijedilo po ubistvu njegovog oca.

„Moj pokojni brat Branko, tada najstariji od braće, sve je preuzeo na sebe. Za vrijeme rata bilo je svega, ponajviše gladi i strepnje za svu porodicu. Kad je majka uhapšena, odveli su je na Mamulu, gdje je bila zatvorena nekoliko mjeseci. Sreća u nesreći je bila da su prije rata, mog brata Pavla roditelji poslali kod tetka i tetke u Avtovac da uči za stolara. S dolaskom 1941. godine ustaše su u Avtovcu sve popalile i pobile. Pavle, tada tek četrnaestogodišnjak, imao je sreću jer je uspio da se sakrije u nekakvoj omeđini i ostane živ. Potom su došli Italijani, našli ga i kako je bio maloljetan italijanska vojska ga je vodila sa sobom. Dogodilo se da se Pavle zatekao na Mamuli, baš u vrijeme kad je majka bila tamo u zatvoru, a da on to nije ni znao. Kad ga je majka ugledala kroz prozor, sa sve italijanskom uniformom pozvala ga je, a on je uspio od Italijana da izmoli da je oslobode. Tada je saznao da smo i mi ostali živi. Tako se desilo, igrom slučaja da je majka puštena“.

Prisjeća se Žarko i majčinih priča o svoj njenoj djeci, kako ih je rađala, o njima brinula, koliko je uz život prepun teškoća, imala vremena za svako od njih.

„Ako bi se nekome trebala dati medalja heroja majke to bi sigurno bila naša Mara, ona ju je i te kako zaslužila. Mene je rodila u pojati i to dok je muzla ovce. Nakon toga odmah je nastavila sa kućnim poslovima. Uz sve nas, još je brinula i o svekrvi Anici ( rodom od Imšira, umrla 1935. u 96. godini). I ostalu djecu je rađala sama, rijetko bi joj u pomoć pritekla neka komšinica, jer su tada u Banjevcima, uz našu, bile još samo dvije kuće. Sjećam se, da se 1929. godine udala moja nastarija sestra, njeno prvo dijete Zorka. Ubrzo potom i sestra i majka rađaju (te godine rodio se Rajko, zvali smo ga Major), a u to vrijeme je sestra Zorka već rađala Jeremiće. Meni nikako nije bilo jasno koga je majka rodila, mog brata ili njeno prvo unuče“, s osmijehom priča Žarko, koji iza sebe ima 70 godina braka sa suprugom Zorkom, iz koga su dobili troje djece, te su danas ponosni na četvoro unučadi i petoro praunučadi.

Aćim i Mara sa djecom

I dok su Žarko i Kova, kao i starija im braća i sestre, te po koje mlađe, dobro upamtili rat i glad, djetinjstvo i školovanje bez obuće sa tek po kojim komadom odjeće, dotle se najmlađa od svih, Slobodanka, kako kaže, toga uopšte ne sjeća.

„Sestra Zorka, najstarije mamino dijete, od mene je starija punih 30 godina. Čak je i troje njene djece starije od mene, a ja sam njima tetka. Tu sestru, nekako tako dođe, nisam ni znala kao sestru, jer je imala svoju porodicu i obaveze, pa nije mogla mnogo da se posvati nama. Ostali su me pazili svi. Bila sam im mezimica. Iako sam odrastala u ratu, ničega se ne sjećam. Imala sam dvije godine kad su odveli tatu i nisam ga zapamtila. Mogu reći da me poslužila sreća, za razliku od ostalih nisam upamtila ni nemaštinu“.

U prilog tome, sjeća se Slobodanka i anegdote iz 1951. godine kada je pohađala Gimnaziju.

„U to vrijeme braća su se već bila zaposlila, živjelo se dobro. Imala sam svega, stalno su mi nešto donosili. Kupe oni meni gumene čizmice. Nas bilo desetak djece iz sela i svi zajedno u školu. Pada kiša ili snijeg, njima obuća propušta i mokre im noge. Ja došla kući, pa mi krivo što su meni noge suve. Uzela neko željezo i probušila đon, hoću i ja da mi bude kao ostaloj djeci. Eto, kako sam odrastala ja, a kako ostala braća i sestre“.

Mara Ratković i prema sjećanju njenog najmlađeg djeteta, kćeri Slobodanke bila je tiha žena, odmjerena u boli i sreći. Znala je da trpi i da se nosi sa nedaćama. A znala je i da voli i čuva porodicu.

„Mama je bila heroj majka! Mnogo nas je lijepo odgojila. Nikad svađa kod nas nije bilo. Uz njen težak život i patnju, raduje me što je doživjela lijepu starost. Pod stare dane živjela je sa najmlađim sinom Slobodanom i snahom Janjom, koji su je divno pazili. Istina je, našu snahu Janju majka nikad nije razdvajala od nas kćerki. Inače, mama je imala sreću da je poženila sedam sinova i pet kćeri, te imala divne snahe i zetove. Ponosna sam na majku i cijelu porodicu. A sve je to njena zasluga“.

Nastavljajući da „traži“ po sjećanjima, iz srca Slobodanka izvlači i pojedinost kako je Mari trebalo mnogo vremena da se navikne na novi život.

 „Mladoj, sa 16 godina, pričala mi je mama kasnije, dolazilo je da se vrati svojima. Stajala bi na gomili ispred kuće u Banjevcima i odatle mogla da vidi dio grada gdje je bila kuća njenih roditelja, između Carina i Hrupjela. Taj dio grada tada je bio osvjetljen, uvedena je bila prva javna rasvjeta u Trebinju ( gasne lampe). Gledala bi majka tako i plakala. U sebi je mislila – da se ijedna prije mene vratila i ja bih sada otrčala kući! Ali nije otišla, nego je ostala. Izdržala mnogo toga, podigla svu djecu, sve nas iškolovala i dok je god mogla iskupljala je familiju“, priča Slobodanka i dodaje da je Mara za života izgubila četiri sina i kćerku, te da se uz brojnu porodicu i takve nesreće koliko- toliko lakše prebrode.

Slobodanka Rajković

Najmlađa od sve djece, ova žena vedrog lika i pod utiskom sjećanja koja nose snažno emotivno breme, prisjeća se još jednog važnog momenta u životu porodice Ratković.

„Naša porodična okupljanja uvijek su bila događaj! Kad bismo se svi iskupili to je bilo kao veliko slavlje. I sada pamtim radost i sreću tolike familije na jednom mjestu. Sa bratom Slobodanom, starijim od mene tri godine, bila sam jako bliska, rasli smo kao blizanci. Kad su se ostali poženili i poudali mi smo živjeli s majkom. Rekao mi je jednom prilikom da ga mnogo podsjećam na mamu. To mi je najljepši kompliment! Udala sam se mlada, sa 18 godina, pa je onda mama često dolazila kod mene. Sve nas je naša Mara obilazila. Dok je mogla voljela je da putuje. Išla kod brata u Makedoniju, kod drugog u Sarajevo, onda kad se vrati zareda po Trebinju. I mi smo redovno išli kod nje u Banjevce, a kasnije kod brata Slobodana i snahe Janje da se s njom rado popričamo“, dodaje Slobodanka, kojoj su, kako priča sva braća bila poput oca, te sa bratom Žarkom nastoji redovno da se čuje i vidi. S ponosom kaže da uz dvije kćerke i dva unuka, dan ne može zamisliti i da ne porazgovara sa sestrom Kovom.

Rijetko je naći familije koje opstaju kao naša, istovjetno su rekli Žarko, Koviljka i Slobodanka, preostalo troje od 14. djece Aćima i Mare Ratković. Kažu da kad god se sastanu s radošću i nekom finom sjetom listaju albume, kako iz ljubavi prema onima kojih više nema, tako i zbog onih koji su tu. Ne mogu a da se ne vrate u vrijeme kada su u staroj kući u Banjevcima rasli okruženi majčinom ljubavlju i zaštitom. Važno je, potrebno je, da se šta ne zaboravi, ne otrgne iz srca i duše.

„.... Pored izuzetno teških uslova života i četrnaestoro djece, petoro koje je sahranila, majka Mara dočekala je 93.rođendan potpuno čiste pameti. Umrla je 8. aprila 1983. godine i dočekala je svih 34. unučadi. Mislim da je malo ko imao takvu majku. Ona je nas patrijarhalno odgojila, usadila u nas ljubav prema bližnjem svom i uvijek govorila da nema niko bliži od brata i sestre, da su nesrećna ona braća i sestre koji se svađaju. I zaista, između nas nikad se nije desilo da međusobno ne govorimo ili da smo bili posvađani. Majka je i sa snahama imala divan odnos. Ni na jednu od njih sedam nikad nije rekla ružnu riječ. Sa snahom Janjom živjela je posljednjih 18 godina i voljela ju je kao vlastitu kćer. Okupljala je familiju i bila omiljena kod svih. Mi, njena djeca zauvijek smo joj zahvalni za sve što je za nas učinila“.

Kuća sa 100 prozora

„Mama je, kao gradsko dijete, odrasla u Hrupjelima. Imali su, za to vrijeme, veliku kuću, prizemnicu, sa baštom i cvjetnjakom. Kuća im se nalazila kod današnjeg poligona u Sjevernom logoru. Kad je trebalo da se uda za Aćima, pitala ga je kakva je njegova kuća. On joj je rekao: „To je kuća sa 100 prozora!“ Kad ju je doveo, ušla mama u kuću, a tamo dvije prostorije, sobica i kuhinja sa ognjištem i jedan minijaturni prozor. Kuća pokrivena pločom, kroz koju prolaze zrake sunca. Pita ga mama: „A gdje ti je Aćime tih 100 prozora?“A otac joj odgovara: „Pogledaj gore zar ne vidiš kako sunce prolazi kroz tolike prozore!“

Matičar dao pogrešan rodni list

„Kad je trebala da se uda Mara Škero imala je 16 godina. Otišla je kod matičara da izvadi rodni list, a on joj greškom dao dokument njene starije sestre, koja je umrla od godinu dana, a po kojoj je Mara, rođena dvije godine kasnije i dobila ime. Kako je baba Mara rođena 1892, a sestra joj 1890. ovim dokumentom stekla je uslov za brak. Zbog toga joj je u rodnom listu kasnije pisalo da je rođena 1890. Govorila je da joj je bilo dobro u braku, voljela je Aćima, a kaže i on je nju. Aćim je volio društvo, odlaske u kafanu i lijepo je pjevao. Što je bilo neobično za to doba Maru je ponekad vodio sa sobom. Mara ne bi popila ni kapi alkohola, ali su voljeli da provode vrijeme zajedno“, priča Janja, Marina omiljena snaha, supruga pokojnog Slobodana, sa kojima je baba živjela posljednjih 18 godina svog života.

Svako malo novi brat i sestra

„Ja mala bila, probudim se jedno jutro, kad pored mene nešto malo, zamotano, miče se. Vidim beba. Gledam u čudu, a majka kaže, spavaj Kove ovo malo nam je noćas donijela kuma Gajovica. Nikad se mama nije porodila u bolnici, nego sve sama. Ponekad ako se zatekne tu koja komšinica da joj pomogne, mada rijetko. Kako je sve uspjevala, ne znam. Nismo imali para, ali majka bi uvijek nešto spremila da jedemo. Pekla bi veliki hljeb, nekad i dva dnevno da nas prehrani i tako svaki dan, ujutru i naveče. Bila neka velika šerpa puna krompira, bilo je i mesa, jer smo držali stoku. Najviše što nas je bilo za stolom po sedam – osam, jer su se stariji poženili i poudali“, prisjeća se Kova Mijanović.

Bezbroj babina i svadbi

Sva djeca Mare i Aćima imali su vlastite porodice. Najviše djece imali su Nadežda šestoro, Ratko petoro, te Rajko četvoro. Ostali uglavnom po dvoje, troje. U đedovo ime nazvan je najstariji unuk od sina Radoslava,   Aćim – Aco koji živi u Kanadi, dok babino ime ponosno nosi njena praunuka Mara Ratković (ćerka Gorana i Branke, a unuka Rajka Ratkovića). Iako ih ima mnogo, kažu, nije se desilo da se dvoje upozna a da ne znaju da su rod. Kad je svadba ili neko okupljanje, na jednom mjestu bude ih stotinu i to samo familije. Uprkos brojnosti, ističu, svi se redovno obilaze, te u šali dodaju da je teško izbrojati koliko su svadbi i babina do sada ispratili!