Ponekad je tako nezahvalno biti novinar.
I fotograf takođe.
U traganju za ekipom glumaca iz Bijelog Polja, koji će otvoriti ovogodišnji Festival festivala, našli smo se ispred hotela gdje su bili smješteni glumci. Ljubazna recepcionerka nam reče da nije sigurna jesu li u sobama a ako jesu- onda sigurno spavaju.
“Nema šta, pokucaćemo”, rekoh Mufi, našem provjerenom fotografu, koji je na to samo klimnuo glavom.
Pokucali smo na vrata. Nekoliko puta. I baš kad smo htjeli da se vratimo neobavljenog zadatka, kroz vrata je provirila jedna dama. Sa vrha Leotara se vidi da smo je probudili. I da nas je opsovala ne bi, čini mi se, zamjerili. Pokušali smo da se dogovorimo za intervju. Nažalost, sve je ostalo na pokušaju.
Spustismo se na kafu, ubijeđeni da ćemo se i ujutru naći. “Valjda tada neće spavati”, pomislih.
U trenu se sve promijeni. “Mijanović, iz biltena?”, upita čovjek sa osmijehom. “Ja sam Izet Erović, direktor Centra za kulturu iz Bijelog Polja. Mi smo producenti predstave”, reče gospodin Erović.
Razgovor je mogao da počne.
OVDJE SMO KAO KOD SVOJE KUĆE
Izet Erović[/caption]
“Prvo bih želio da našim dragim Trebinjcima prenesem najsrdačnije i najtoplije pozdrave iz Bijelog Polja. Ovdje se osjećamo kao kod svoje kuće. Mi smo decenijama ovdje. Mi zaista nemamo konkurenciji u crnogorskom pozorišnom amaterizmu. Očekujem da će publika pozitivno reagovati na našu predstavu. Kao producent, zadovoljan sam onim što sam imao prilike da vidim tokom rada na ovoj predstavi, a siguran sam da će i publika biti prijatno iznenađena. U predstavi igraju četiri provjerena glumca: Slađana Bubanja, Sanja Ćirović, Vlado Tomović i Predrag Vukojević. Mi smo se opredijelili za predstavu sa manje glumaca, jer su takve postavke mobilnije i prilikom gostovanja domaćinima je lakše da ih ugoste. Sve što je bilo potrebno za ovu predstavu mi smo obezbijedili i siguran sam da je kvalitet zavidan i da ćemo još jednom pokazati da Bjelopoljsko pozorište radi ozbiljno. Usuđujem se da kažem da smo mi provjerena ekipa, jer se radi o izvrsnim ljudima i glumcima. Jedna prava porodica”, kaže Izet Erović. Stara je istina da Bjelopoljsko pozorište ima dugu tradiciju. Jedan vijek gotovo dugu. Imaju brižljivu odnjegovanu publiku, školu glume iz koje regrutuju kadrove i što je, za amaterizam najvažnije - bezbrižnost i finansijsku stabilnost. “Nemamo problema sa podmlatkom. Iako dođe do smjene generacija, uvijek neko iskoči. Grad Bijelo Polje itekako vodi računa o pozorištu. Mi nemamo problema sa finansijama. Imamo više dječijih pozorišnih predstava, jednu profesionalnu predstavu i ovu amatersku predstavu. Imamo sopstveni budžet koji je, u ovim vremenima, zavidan, i rijetko ko se može sa tolikim budžetom pohvaliti”, kaže Erović.
PREDSTAVA JE OGLEDALO OVOG VREMENA
Slađana Bubanja[/caption]
“Za sebe slobodno i sa ponosom mogu da kažem da sam jednim dijelom Trebinjka. Toliko već godina dolazim u Trebinje - da ga već osjećam kao svoj grad. I ne samo ja. Mnogi se slično osjećaju. Bio mi je veliki izazov da glumim u adaptaciji Joneskovog 'Časa'. Igram učenicu, ali ono što je interesantno je da govorimo o vremenu sadašnjem i da je reditelj zajedno sa nama pokušao da apsurde ugradi u ovo današnje vrijeme. U stvari, predstava je ogledalo ovog vremena. I sve te stvari publika će večeras itekako jasno vidjeti. Nažalost, mi u stvarnosti živimo apsurd”, kaže Slađana Bubanja, jedan od tumača glavnih uloga u predstavi.
Ako postoji maksima koja kaže da predstava pripada glumcima te da oni nose taj najveći teret ove izazovne pozorišne umjetnosti – velikoj pozorišnoj porodici Bijelopoljskog pozorišta je garant da će ova vrsta umjetnosti još dugo i uspješno trajati.
Više nego zasluženo.
I opravdano.
R.M.
Foto: Jovan Vidaković
