U Trebinju razvijaju satelitsko gospodarstvo. Iznajmljuju apartmane zahvaljujući blizini Dubrovnika, drže cijeli niz restorana namijenjenih Dubrovčanima, upola jeftinije prodaju auto dijelove, duplo jeftinije pružaju usluge auto servisa, a tu je i zdravstveni turizam, navlake i dentijere. Nema tamo više puno industrije, to je propalo kao i u Hrvatskoj i sve se prabacilo na usluge, usmjerene prema prvim susjedima koji imaju nešto viška para – Dubrovčanima. Kad tržištu zatvoriš vrata, ono izađe kroz prozor... DSC_0171

Kad se naša predsjednica u svoj svojoj raskoši postavi pred kartu Europe sa štapom u desnici, pokazat će gdje se trebamo orijentirati kao država. Lijevo prema Baltiku, a desno prema Ukrajini. To je ta baltička uspravnica, to je budućnost Hrvatske. Tamo će ići cesta, željeznice, plinovodi, naftovodi, čuda i čudesa novog milenija. Kako i tko će to platiti još se ne zna, ali strategiju vrsnog stratega ne treba dovoditi u pitanje.

Kad prosječno neosvješteni građanin Dubrovnika okrene leđa moru i pokuša locirati gdje je ta uspravnica, koja, je li, obično ide od mora prema brdu, prvo će pomisliti da je riječ o Trebinju. U odnosu na liniju obale pada otprilike 90 stupnjeva – uspravno. Udri u brdo džadom do Brgata, pa do one tarabe od granice na Ivanici, onda još nekoliko krivina lijevo desno i stigao si ravno na kružni tok pred glavnom metropolom uspravnice – Trebinjem. Tu se tek otvaraju neslućene mogućnosti: pomadore, paprike, sir torotan, janjetina, teletina, peka, auto-dijelovi, a tek baklave. Kojim putem poći?

Obični ljudi koji žive od svog rada vole slušati velike teorije, ali kad dođu onih dva dana vikenda skloniji su onome što im je lako dostupno. Umjesto putovanja na Baltik linijom manjeg otpora završit će u Trebinju, ili Herceg Novom, ili Neumu. A to Trebinje ipak je najbliže. Bez obzira na sve što je bilo i što se mnogi kunu da tamo više nogom kročiti neće. Ratne strasti su se primirile otkada se jedan naš branitelj pojavio u kafani u Trebinju i s vrata viknuo konobaru piće za sve. Svi su se okrenuli i u čudu pogledali, a on je objasnio: - U zdravlje i fala vam, jer da nije bilo vas 1991. godine ja danas ne bi imao ratnu penziju.

U Trebinje nisam išao sve do lani. Pošao sam iz radoznalosti nakon što su iscrpljene sve mogućnosti lokalnih izleta prema Konavlima, ili Primorju. Ajde dobro, blizu je. Nakon četiri izleta uspravnicom, mogu reći da nije loše, osim što njihova granična policija zna bez veze peglati. Prvi put su htjeli naplatiti nekakvi zeleni karton koji se ne može platiti za jedan dan, nego samo za tri, dvaput je bilo lišo, a zadnji četvrti put prošao sam cijeli antiteroristički pregled. Tražili su opremu, žarulje, svijetleći prsluk, konop za vuču, a zapravo ih je zanimalo imam li bombu u gepeku. Ne čudim se, jer sumnjivo smo izgledali. U autu je bilo pola uže familije iz tri generacije, plus dječija kolica u gepeku. Položili smo i stigli u metropolu uspravnice, obavili što smo namjerili i sretno se vratili.

U Trebinju razvijaju satelitsko gospodarstvo. Iznajmljuju apartmane zahvaljujući blizini Dubrovnika, drže cijeli niz restorana namijenjenih Dubrovčanima, upola jeftinije prodaju auto dijelove, duplo jeftinije pružaju usluge auto servisa, a tu je i zdravstveni turizam, navlake i dentijere. Nema tamo više puno industrije, to je propalo kao i u Hrvatskoj i sve se prabacilo na usluge, usmjerene prema prvim susjedima koji imaju nešto viška para – Dubrovčanima. Kad tržištu zatvoriš vrata, ono izađe kroz prozor.

Dubrovnik je, s druge strane, svojim građanima zatvorio vrata. Grad se pretvorio u turističku kulisu bez domaćih statista. Ne samo da je sve skupo zbog pogleda na more i 10 posto na muziku, nego je postalo nedostupno. Da ne nabrajam izravno, ali u Trebinju je puno više dostupnih restorana, nego u hiperturističkom Dubrovniku. Kad smo kod kvaliteta, metropola uspravnice opet je ispred Dubrovnika. A nekako mi se čini i da su ljubazniji, jer računaju dugoročno. Gosti im nisu tipa jedanput i nikad više.

Tako da smo došli do toga da Dubrovčani većinu svojih potreba najlakše mogu zadovoljiti  - u Trebinju. Dok se čeka da proradi baltička uspravnica, bolje išta nego ništa.

Antun Masle (Dubrovački vjesnik)