„Kada su nastali izbori sav teški državni aparat legao je na birače, i ljudi su masovno premještani, otpuštani, kažnjavani i penzionisani...Cijelu Hercegovinu preplaviše agitatori parama koje dobiše od dodijeljenih sekvestara u Vojvodini. Kada sam želio da održim zbor u rodnom Trebinju žandarmerija je bajonetima i kundacima udarila na narod koji bijaše gotov da se golim rukama razračuna, uvjeren u svoje pravo...“

izbori_27 Čitajući arhivsku građu stiče se utisak da je sistem izbora i kampanja od prvih slobodnih izbora 1920. do danas ostao isti.
Ban Zetske banovine Petar Ivanišević u svojim memoarima i knjizi „Doživljaji i uspomene“ opisuje kako je učestvovao na izborima 1923. godine. Uprkos Pašićevom pritisku, njegov kandidat Lazar Marković nije imao podršku delegata Mostarskog okruga, pa je podijelio nekoliko vagona kukuruza, kako bi bio izabran za nosioca liste Radikalne stranke.

„Markoviću nije bilo stalo do sirotinje već da mitom dođe do većine. Kada su nastali izbori sav teški državni aparat legao je na birače, i ljudi su masovno premještani, otpuštani, kažnjavani i penzionisani. Od Ivan-planine pa sve do Igala na cijeloj željezničkoj pruzi traženi su potpisi radnika da će javno glasati za zvaničnog kandidata i bio je svaki primljen pod gornjim uslovima. Pomoć koja se te godine davala u novcu za kupovinu kukuruza bi predana na banke, i sada banke postadoše glavni agitatori pomoću novca koji se davaše kostrešima. Cijelu Hercegovinu preplaviše agitatori parama koje dobiše od dodijeljenih sekvestara u Vojvodini. Kada sam želio da održim zbor u rodnom Trebinju žandarmerija je bajonetima i kundacima udarila na narod koji bijaše gotov da se golim rukama razračuna, uvjeren u svoje pravo“, zapisao je Ivanišević.

Iako su Srbi činili većinu stanovništva, zbog međusobnih podjela samo je Marković osvojio mandat u skupštini, dok je Radićeva HSS osvojila 4, a Spahova JMO 2 mandata. Podrška glasača iz trebinjskog kraja nije bila dovoljna disidentu Petru Ivaniševiću pa je nakon učestalih napada, uvreda i opužbi morao narodu da obrazloži „izdaju“ na Saboru u Klepcima.

„Vi znate za moje zauzimanje za dobrovoljce, rad na izgradnji puteva, čatrnja i mostova, i nisam mogao odbiti molbe naroda svog kraja koji je želio da ga predstavljam u Skupštini. Drago mi je da ste Vi podržali g-dina Markovića, jer da nije bilo njega Vi sada ne bi ste imali ovaj novi most koji je obećao napraviti… Siguran sam da ste svi dobili bar tovar kukuruza, jer je Vlada poslala 2.000.000 dinara pomoći siromašnim. Vjerujem da je i Gabelsko polje osušeno, jer sam svojim očima iz voza za vrijeme agitacije gledao 10 inženjera kako mjere polje i rade projekat prevođenja voda.“

Okupljeni narod se nasmijao Ivaniševićevoj besjedi i rekao da nisu dobili ni zrno kukuruza, da su nakon agitacije inženjeri otišli, da je Gabelsko polje i dalje pod vodom i da je ostao samo stari most preko Neretve. Svi su ućutali kada ih je Ivanišević upitao „ko je izdajnik, da li onaj koji pošteno služi svome narodu, ili onaj koji traži povjerenje služeći se praznim obećanjima…“

Kukuruz su zamijenile kese i kilovati struje, mostove aerodromi, a osim savršenijih načina ucjene i obmane glasača suštinski se ništa nije promijenilo ni poslije skoro sto godina. Pašić je nekada slao odanog Lazicu, a sada Mile predlaže poslušnog Marka, Janka, Iliju ili Luku. Princip je isti, ostalo su nijanse.

Iako je bio umiješan u brojne krupne afere o kojima je opširno pisala Politika, Lazica je u četri mandata biran za poslanika i nikada nije odgovarao za zloupotrebe i sumnjivo bogatstvo. Srbi su iznjedrili i cara Lazara i Lazicu Markovića. Lazari su često stradali, a nažalost mnoge Lazice nikada nisu položili račune na poharu sopstvenog naroda. Pitanje je hoćemo li i narednih 100 godina nastaviti po starom, ili će se napokon nešto promijeniti u svijesti prosječnog srpskog glasača.
Nebojša Vukanović (magazin „Istina“)