U novoj sezoni emisije „Vodič kroz Trebinje“, nakon prvog dijela razgovora posvećenog rekordnim turističkim rezultatima grada, otvorili smo i temu "filmskog turizma", u kojoj smo govorili o tome koliko filmske lokacije privlače posjetioce.
Nikola Kokić, portparol Turističke organizacije Grada Trebinja, istakao je da je naš grad, zahvaljujući filmovima i serijama, dobio svojevrsne turističke ambasadore, a da je najupečatljiviji primjer Anđelkina kapija iz serije „Ranjeni orao“.
„To je jedan fenomen koji će se, siguran sam, jednog dana izučavati i na turističkim fakultetima. Serija nije imala neki ogroman budžet i vjerovatno ni sami autori nisu očekivali toliku popularnost. Snimana je prije gotovo dvije decenije, a bukvalno ne postoji dan da se neko ne fotografiše ispred Anđelkine kapije. Ta priča i danas živi i nikako ne jenjava“, rekao je Kokić.
On je podsjetio da je kapija ove godine obnovljena, zahvaljujući Turističkoj organizaciji i Gradu Trebinju, te da je i glumica Sloboda Mićalović izrazila zadovoljstvo njenim novim izgledom.
Međutim, "filmski turizam" u Trebinju ne završava se u Starom gradu. Kokić izdvaja i manje poznate lokacije, koje bi, prema njegovom mišljenju, mogle postati značajan dio turističke ponude.
„Klobuk je jedna izuzetno zanimljiva, a još nedovoljno turistički iskorišćena cjelina. Tu imamo fantastičnu prirodu, ostatke srednjovjekovnog grada, ali i scenografiju napravljenu za potrebe filma 'Na mliječnom putu'. Ostale su građevine, odnosno željeznička stanica i pruga, a i danas ima turista koji odlaze tamo da vide šta je to Emira Kusturicu privuklo na ovu lokaciju“, naveo je Kokić.
On je podsjetio da je snimanje ovog filma u Trebinje dovelo i svjetski poznatu glumicu Moniku Beluči, koja je, kako kaže, uživala u opuštenom načinu života, bez žurbe i stalne pažnje javnosti.
„Mogli ste je vidjeti na pijaci ili u nekom od lokala, kako sjedi i razgovara, a da je niko ne uznemirava. Očigledno joj je prijao taj naš način života“, prisjetio se Kokić.
Među filmskim lokacijama koje zaslužuju veću pažnju izdvajio je i most u selu Vučja, na kojem su snimani kadrovi filma „Nož“.
„Nedavno smo obilazili taj teren i primjećujemo sve više turista koji čak znaju da je upravo tu sniman film. To su mjesta koja su nekako ostala u zapećku, a imaju veliki potencijal“, rekao je Kokić.
Nada se da bi se, uz sve veću turističku prepoznatljivost Trebinja, moglo obnoviti i interesovanje stranih produkcija za snimanje u našim krajevima.
„Imamo prelijepu Trebišnjicu, krševite stijene, brda, planine, srednjovjekovne tvrđave i brojne kulturno-istorijske spomenike. Zaista ima šta da se snima i šta da se vidi. Nadamo se da ćemo ponovo dobiti neke nove filmske ambasadore našeg grada, jer poznate ličnosti na najbolji način prenose dobar glas o mjestima u kojima su boravile“, poručio je Kokić.
Da filmska istorija Trebinja seže mnogo dalje od danas najpoznatijih serija i filmova, podsjeća turistički vodič Simo Radić.
Prva filmska ekipa stigla je u Trebinje još 1935. godine, kada su snimani dijelovi „Barona Ciganina“, ekranizacije Štrausove operete. Za tadašnje stanovnike grada bio je to nesvakidašnji događaj.
Poslije Drugog svjetskog rata, 1954. godine, snimana je „Kuća na obali“, film jugoslovenske, austrijske i zapadnonjemačke koprodukcije. Radić je, istražujući stare brojeve „Glasa Trebinja“, našao zanimljiv podatak da je jedan od saradnika na scenariju bio Meša Selimović.
„Ono što sam pronašao jeste da ni trebinjska javnost, a ni kritika, nisu bili naročito oduševljeni tim filmom. Prošao je prilično nezapaženo, pa se o njemu danas malo zna, osim tog zanimljivog podatka o Meši Selimoviću“, naveo je Radić.
Samo pet godina kasnije u Trebinju je sniman film „Vrata ostaju otvorena“, u kojem je debitovala Milena Dravić.
„Mi Trebinjci možemo biti ponosni što je jedna od najvećih naših glumica svoje prve korake u filmskoj karijeri napravila upravo ovdje. Kasnije je bila i dobitnica nagrade 'Zlatni platan' na Festivalu mediteranskog i evropskog filma“, podsjetio je Radić.
Šezdesetih godina Trebinje i okolina postali su svojevrsni filmski Divlji zapad. Na ovom području snimana su četiri filma iz serijala o Vinetuu, a za potrebe snimanja izgrađena su dva filmska grada. Jedan od njih, Fort Grant, nalazio se u Popovom polju, na području između Mrkonjića, Poljica i Drenjana, dok je drugi, Golden Hils, bio na Zupcima.
Radić je otkrio da su ove scenografije kasnije korišćene i za domaća filmska ostvarenja, među kojima je „Put oko sveta“ Soje Jovanović, sa legendarnim Miodragom Petrovićem Čkaljom. Posebno zanimljiv podatak je i da je u okolini Trebinja sniman „Sinovi Velike medvjedice“, prvi vestern istočnonjemačke produkcije, sa Gojkom Mitićem u glavnoj ulozi. Prema tadašnjim novinskim izvještajima koje je pomenuo Radić, film je u bioskopima pogledalo oko deset miliona ljudi.
Dolazak filmskih ekipa nije bio zanimljiv samo zbog poznatih glumaca. U brojnim ostvarenjima učestvovali su i stanovnici trebinjskih sela, a neki od njih i danas pamte svoje prve susrete sa kamerama. Radić posebno izdvaja snimanje televizijske serije „Porobdžije“, nastale prema motivima djela Svetozara Ćorovića, čija je prva epizoda snimana u Strujićima, kod crkve Svete Varvare i nekadašnje seoske škole.
„Moj otac se sjeća tih snimanja. Kao djeca bili su angažovani da statiraju, da se penju na brdo Treskavac i mole Boga da padne kiša. Kada smo kasnije zajedno gledali seriju, prepoznavao je ljude iz našeg i susjednih sela. Bilo je i komičnih situacija, jer je starijim ljudima ponekad bilo teško objasniti da smetaju snimanju i da, ako već žele da se pojave u sceni, moraju obući odgovarajuće kostime. Ali sve su to lijepe uspomene koje su ostale iz tog vremena“, rekao je Radić.
Nisu, međutim, sva snimanja ostala u lijepom sjećanju.
Radić je, istražujući stare novinske tekstove, saznao da su Trebinjci bili nezadovoljni načinom na koji je italijanska filmska ekipa 1964. godine ostavila Stari grad nakon snimanja filma „Le soldatesse“.
„Za potrebe snimanja po zidovima starih kuća ispisivane su razne parole, kako bi se dočarao ratni ambijent. Pisano je masnom farbom, koja je ostala na zidovima i kasnije se teško uklanjala. Trebinjci zbog toga nisu bili baš zadovoljni“, navodi Radić.
Iako su u našem gradu snimana brojna ostvarenja, malo koje je ostavilo tako snažan turistički trag kao „Ranjeni orao“, nakon čijeg emitovanja su u Trebinje počeli dolaziti turisti koji su željeli da vide Anđelkinu kapiju.
„Mi vodiči se često šalimo i kažemo da, kao što u Veroni postoji Julijina kuća, tako u Trebinju imamo Anđelkinu kapiju. Niti je postojala Julija, niti Anđelka, ali i jedno i drugo služi turizmu. To je najbolji primjer kako filmska industrija može da doprinese promociji jednog grada“, ističe Radić.
Od prvih filmskih ekipa koje su u Trebinje stizale tridesetih godina prošlog vijeka, preko vesterna snimanih u hercegovačkom kršu, do savremenih filmova i serija, naš grad je ostao privlačan filmskim stvaraocima, a priče o snimanjima, neobičnim susretima i mještanima koji su makar na trenutak postali glumci poslušajte u "Vodiču kroz Trebinje".
Emisiju pripremila Biljana Medar.
