Vasilije Šulović se osvježava na Herceg vrelu

Iako nas je mjesecima nesmiljeno pržila nebeska zvijezda, neki izvori nisu presahli, neki vjetrovi nisu stali. Ovo je na svoj način i zahvalnost tim darovima hercegovačke prirode, čija se blagotvornost odavno nije ocrtala kao ovog ljeta.

Odvajkada je u Hercegovini bilo dugih vrelih ljeta i žega, ali, evo, barem u novom milenijumu nije bilo nijedno poput ovog 2017. koje je najviše sličilo onom izmaštanom u prvom romanu Mirka Kovača – „Gubilište“ - gdje sunce staje u zenitu nad našom kraškom regijom, pa nit' će istoku, niti zapadu, već je onako zaleđeno, prži vrelinom i izluđuje svjetlošću! Zadihani i nervozni ljudi, psi sa isplaženim jezicima, titrava jara nad pustim asfaltnim drumovima i pokoji žedni vrabac što se kupa u mlakoj prašini sporednih makadama, podižući prozirne i niske oblačiće praha koji brzo gasnu lijepeći se po ispijenim listovima žalfije, čije se sivilo neosjetno pretače u sivilo okolnog uzavrelog kamenjara – najčešći su prizori na koje ste nailazili vrludajući Hercegovinom, od južnog Popovog polja do sjeverne Zelengore, od košćela do jelika.

Za putnika lutalicu ili prolaznika kroz ovakve panorame prava je slast bila stati pred usta pećine Vjetrenice u Zavali i rashladiti se vjetrom iz njene kraške utrobe ili pak nabasati na okrepljujuću svježinu vode iz gorskih vrela između Gacka i Kalinovika. Do Vjetrenice nam je lako bilo doći, sve asfaltom... Ali do onih dobrih voda oko Bodežišta, ponad Gacka, možda i ne bismo stigli da nam vodič nije bilo osnovac, Bilećanin Vasilije Šulović, koji od svoje prve godine ljeta provodi na ovim prostorima s roditeljima planištarima. Malčice se, priznaje, pribojava zmija otrovnica, njih tu, naravno ima (i šarki i poskoka), ali nas je, ipak, hrabro vodio, duže od dva i po kilometra, sve uz vodovod od alkatan crijeva, kojim je ljetos njegova porodica dovela vodu sa jednog planinskog izvora do svoje planištarske kuće! Sve smo sami radili, s ponosom ističe Vasilije, napominjući da su glavni teret podnijela njegova dva brata i otac. Ovo ti je, dodaje, sad sigurno najduži vod – i ovdje i na Zelengori – kojim neka porodica, poput naše, dovodi vodu sa gorskog vrela do svoje kuće! Znam. Pričali su to kod nas ovi stariji, kad su došli da vide hoće li nam voda stići. Tata se, pošteno kazano, bio malo prepao. Prošlo je više od 20 minuta kad smo mu javili da je voda krenula, a on na mobilini otu viče; još ništa! I onda, ma ni meni nije bilo lako, prođoše još četiri minuta, kad od nas zove: evo je, stigla, curi... Ma, to mi je bio najmiliji događaj ovog ljeta! Šta bi mi tamo bez vode... A vidiš kakva je suša, i ovdje se većinom trava sparila, kao oko Bileće, kao još tamo dalje u Ljubinju i Trebinju.

Ove godine, priča dalje Vasilije, ni ljekovitih trava nije bilo, ma ni deseti dio u odnosu na lani, kantariona i majčine dušice skoro ništa, nešto malo vranilove trave (mravinca) dalo se nabrati. Samo je sporiša (hajdučke trave) bilo ko i lani... Sve to moraš tražiti ne po pašnjacima, nego po dolinicama oko vrela, gdje ima vlage koliko – toliko, okolo je vidiš sve sunce odnijelo! (Vasilije mi je, i to moram čitaocu otkriti, svojta, a i nekolike godine ga učim o ljekovitom bilju i njegovom sakupljanju, pa i ovako želi da mi se pohvali kako je lekcije dobro savladao, i da dokaže da su, s razlogom, već drugu godinu u porodici čajevi njegova briga).

- Nego – potom će, da se i njegova riječ malo više pita, kazati upitno: „Ti o ovim vrelima i „dobrim vodama“ tu ne znaš ništa? Haj reci, gdje je Herceg vrelo, lani sam te tamo vodio...

Jedinstveno ljetnje osvježenje u Zavali: pred ulaskom u pećinu Vjetrenicu

Unekoliko sam se izvukao, nisam puno promašio, pa smo i tu svratili, kao i gore na „dobru vodu“ i još gore, poviše nje, na vrelo odakle polazi onaj „Šulovića vodovod“ koji, evo, ni avgustu, ovakvom avgustu kakav je ovaj avgust 2017. nije presahnuo! Svuda je tražio isto: hajde popij malo vode i reci kakva je; svuda sam ga poslušao i iskreno odgovorio: odlična! A znaš li ti, dodao je značajno, da iza one ploče, na „dobroj vodi“ gore, stoji zanimljiva priča, nego je ja ne znam do kraja, pa je bolje da i ne počinjem...

Pozdravio sam se poslije s Vasilijem i spuštajući se makadamom prema Termoelektrani i Gacku, pade mi na um da ni starije ne upitah kakva je to priča, o čemu se u njoj radi... U stvari, na nju se nasloni još bolja ideja: o ovim hercegovačkim vjetrovima i vodama, pravom blagu u užeglom ljetnjem paklu, trebalo bi napisati mnogo širu i kompletniju priču. Njihova se krepkost i važnost odavno nije tako jasno ukazala kao ovog ljeta, a posve je izvjesno da će u Hercegovini sličnih ljeta biti još. Pa, uz ono što prirodi treba biti zahvalan na pominjanim rijetkim darovima, na vrijeme treba znati gdje se može rashladiti i osvježiti kad zvizdan upeče!

Žarko JANJIĆ