Tema Svjetkog dana voda 2015. godine je “Voda i održivi razvoj” i akcenat je stavljen na vezu vode i brojnih sektora koje treba da razmotrimo pri kreiranju budućnosti kakvu želimo…
Definicija održivog razvoja je: veoma jednostavna. “To je razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe a ne ugrožava mogućnost da i buduće generacije zadovolje svoje potrebe”.
Kad su vode u pitanju, ova definicija je segmentirana pa se u njoj kaže i ovo: održivi razvoj vodnih resursa od nas zahtijeva poštovanje hidrološkog ciklusa tako da se kapacitet obnovljivih vodnih resursa ne smanji nakon dugotrajnoga korištenja.
Da bi se to postiglo u konkretnoj sredini, predviđene su sljedeće aktivnosti:
- Članice EU trebaju utvrditi riječna slivna područja. Ta područja, koja uz površinske vode obuhvataju podzemne i obalne, predstavljaju osnovnu jedinicu za kvantitativnu i kvalitativnu procjenu vodnih resursa i racionalno upravljanje;
- Zemlje članice trebaju zaštititi, unaprijediti i obnoviti sve površinske vode da bi se osiguralo dobro stanje voda u idućih 15 godina. Isto se odnosi i na podzemne vode, samo što se mora osigurati ravnoteža između zahvaćanja podzemnih voda i njihova obnavljanja;
(U ovom smislu, iako je Istočna Hercegovina lišena brojnih problema - na primjer, velikih količina industrijskog otpada - postoje ozbiljni problemi koji su donijeli niz otvorenih i još uvijek aktuelnih pitanja, npr. RiTE Gacko)
- Uvođenje politike cijene vode na način koji će osigurati mudro korištenje voda, a time doprinijeti ispunjenju ciljeva zaštite okoliša. Ta će se politika primjenjivati u vodo- privrednim područjima prema načelima o utvrđivanju cijene vodnih usluga.
(Po tipu nadoknade, kada vode plaćaju državna preduzeća, onda su to doprinosi koje određuju državni organi, što praktično znači da korisnici voda sami sebi određuju cijenu. Kada vodu koriste drugi, situacija je uglavnom neregulisana i još postoji svijest da voda treba da bude besplatna.)
- Tretman vode kao robe odraziće se na jačanje svijesti i interesa stanovništva, posebno budućih neposrednih korisnika, u izboru optimalnih, tehnički i ekonomski najpovoljnijih rješenja održivog korištenja voda;
(Nominalno, u RS voda nije roba, nego javno dobro. Naša praksa upravljanja javnim dobrima nije prebogata. Iako postoje raznoliki standardi, mnogo toga i dalje zavisi od političke volje.)
- Zemlje članice moraju pripremiti planove upravljanja riječnim slivnim područjima. Ako se radi o međunarodnim riječnim slivovima, države moraju osigurati koordinaciju aktivnosti radi pripreme jedinstvenog plana upravljanja;
(Načelno je sve jasno, međutim, saradnja izostaje ili se odvija konfliktno i sa puno nerazumijevanja, i kad se grade novi objekti, a i u vanrednim situacijama, na primjer prilikom poplava.)
- Zemlje članice trebaju poticati aktivno učešće svih zainteresovanih strana u pripremi, formiranju, prezentaciji i noveliranju planova za upravljanje riječnim slivnim područjima. Planovi moraju proći određenu proceduru koja podrazumijeva javnu informisanost i moraju imati dinamički plan realizacije određenih aktivnosti;
(O javnoj informisanosti jedva može da se govori, pogotovo na nivou lokalnih zajednica. Otud utisak da vodama upravljaju njihovi korisnici, i to grubo i potpuno.)
- Da bi se spriječilo zagađenje vode, a time i ugrožavanje akvatičnog eko-sistema, usvojene su posebne mjere. U okviru tih mjera treba se usvojiti popis opasnih materija koje se moraju prve ukloniti. Uz to, trebaju se utvrditi granične vrijednosti drugih opasnih materija u emisiji;
(Ovo je kod nas, dijelom, urađeno do nivoa osnovnih informacija. Zamašnijih istraživanja o procesima različitih, čak i onih mega-kontaminacija nije bilo ili nisu prezentirane građanima.)
- Provedba postavljenih ciljeva zahtijeva donošenje novih zakona, propisa i drugih administrativnih mjera.
(Imamo Zakon o vodama, koji u velikoj mjeri odgovara našoj percepciji javnog dobra, ali taj zakon najvjerovatnije, u komercijalnom domenu, i dalje je u sukobu sa evropskom normativom, što znači da ga na tzv. evropskom putu, u najmanju ruku, čeka adaptacija.)
Svjetska (a i evropska) regulativa na vodama uvježbava i provjerava razne ekološke standarde. Vode i vazduh, logično, u prvom su planu.
Otud, održivo upravljanje vodama, definiše se vrijednosno, pogotovo u moralnom aspektu...
1. Ekologija: fizička izdržljivost okoliša postavlja granice mnogim ljudskim djelatnostima i upozorava na to da moramo smanjiti potrošnju prirodnih bogatstava;
2. Budućnost: moralna nam je dužnost ne ugroziti budućim naraštajima mogućnost da namiruju svoje potrebe;
3. Pravednost: bogatstvo, povoljne prilike i odgovornosti trebali bi se pravedno podijeliti među svima, s posebnim težištem na potrebe i prava siromašnih;
4. Opreznost: nismo sigurni kakav će uticaj neki postupak ili razvoj događaja imati na eko-okruženje;
5. Sveobuhvatno razmišljanje: rješavanje složenog problema održivosti zahtijeva da u proces rješavanja budu uključeni svi faktori koji utiču na problem.
U regulativi iz ovog domena akcenat se stavlja na integralno upravljanje koje se obezbjeđuje:
- povezivanjem kvaliteta vode, količine vode i upravljanja drugim resursima;
- uzimanjem u obzir hidroloških, ekoloških, društvenih i institucijskih sistema;
- i uzimanjem u obzir važnosti granica slivova i vodonosnika.
Očuvanje kvaliteta voda podstiče na na sljedeće načine:
- prepoznavanjem vrijednosti i ograničenja kapaciteta vodnih resursa te troškova za osiguranje dovoljnih količina vode traženog kvaliteta;
(Zbog nerazvijenog sistema društvenog planiranja i činjenice da se i planirana akta često redefinišu, na ovu temu kod nas je teško govoriti.)
- prepoznavanjem razlika troše li vodu ljudi ili druga živa bića kao trajno utrošene količine ili samo upotrebe vode uz naknadno vraćanje u sistem;
(Zbog kraških specifičnosti u ovom segmentu puno je varijabli i nejasnih statusa.)
- uravnoteženom primjenom obrazovanja, tržišnih zakona i zakonodavnih sistema radi podsticanja korisnika na plaćanje.
(Segment obrazovanja o samoodrživom razvoju kod nas još nije adekvatno zastuljen u nastavnim programima. U razvojnim parametrima vremenska ravan rijetko se uvrštava i prioritetne kriterijume.)
Kako stvoriti okvir za rješavanje konfliktnih-situacija. Evro-regulativa insistira na:
- primjeni planiranja, istraživanja i nadzora;
(prva dva parametra u našoj praksi nedovoljno su pokrivena)
- osiguranjem višedisciplinarnih informacija za potrebe odlučivanja;
(Princip koji godinama izostaje, jer su sasvim rijetka višedisciplanarna istraživanja koja bi mogla donijeti višedisciplinarne informacije.)
- aktivnim učešćem svih zainteresovanih strana i javnosti;
(Zainteresovane strane na istim temama okuljaju se uglavnom u slučajevima sporova ili konflikata. I u tim prilikama kapacitet za dogovor i arbitražu nije adekvatan.)
- poticanjem odgovornosti, razgovorima, obrazovanjem i javnim pristupom informacijama.
(U više navrata organizovani su naučni skupovi na kojim su se mogla čuti raznolika gledišta, pogotovo ona vezana za slivove, ali se stiče utisak da i na takvim skupovima sučeljene strane samo utvrđuju svoje pozicije.)
Vodoprivredni stručnjaci i naučnici u svemu treba da vode glavnu riječ (u svakom sistemu koji ima ambicije da postane i ostane samoodrživ prisustvo nauke je ključno i nezaobilazno). Međutim, kod nas je pitanje koliko su stručnjaci i naučnici u prilici da donose adekvatne i meritorne odluke. To je pitanje posebno vezano za njihovu poziciju u velikim javnim preduzećima, čije se rukovodne garniture mijenjaju nakon svakih izbora?!
I pri inženjerskom rješavanju problema, praksa pokazuje, nedoumice nastaju kada se principi održivog razvoja prenose u konkretan (i aktuelan) razvojni okvir ili u manje ili više specifičan politički kontekst. Dobar primjer za ovaj krug problema, u našim uslovima, vezan je za javni tretman projekta Gornji horizonti na području istočne i zapadne Hercegovine.
Taj projekat decenijama je “na čekanju” a da niko nikada jasno i glasno nije rekao u čemu su problemi i ima li ih uopšte?! Posljednjih godina, stiče se utisak da su ograničenja prisutna izvan projekta, i da se on dugo stavljao “van snage” samo zato što je do danas, za širu javnost, i samoodrživo i integralno upravljanje vodama ostalo potpuna apstrakcija, u kojoj razne interesne grupe imaju veliku šansu da blokiraju sistem, a, takođe, i sam sistem ima gigantski potencijal da manipuliše javnim interesom, kako mu kad zatreba.
U EKOLOŠKOM PRSTENU Nama teško “sjeda” u glavu da je integralno upravljanje vodama, u stvari, upravljanje ponudom i potražnjom vode. Iako je naša regulativa drugačije orijentisana, evropski tretman voda nešto je što uskoro moramo prihvatiti i u tom važnom tržišnom parametru, iako je veliko pitanje koliko smo za takav dizajn sistema uošte spremni?!
Iako se u svijejtu koristi samo jedna petina raspoloživih količina vode, problemi i dalje postoje jer resursi nisu svukud podjednako raspoređeni.
- Veći dio zahvaćenih količina vode nije “potrošen” - piše prof. dr Dragutin Gereš - već se vraća u kružni tok vode i tako postaje ponovo raspoloživ za daljnju upotrebu, poslije pročišćavanja ili prirodnog samočišćenja. Za održivost vodnog sistema nužna je ravnoteža između potražnje, tj. potrošnje vode i njezine raspoloživosti. Potražnjom vode upravlja se na strani dobavljača. Raspoloživost vode može se povećati izgradnjom akumulacija i povezivanjem područja s visokom i niskom raspoloživom količinom vode. Ostale mjere za povećanje raspoloživosti vode uključuju ponovno korištenje pročišćenih otpadnih voda te korišćenje alternativnih izvorišta. Na kraju, smanjivanje gubitaka u distribucijskom sistemu, takođe, može povećati količinu vode u sistemu bez povećanog zahvaćanja vode iz prirode.
U sve ovo umješao se problem percepcije odgovornosti jer se, i u našem okruženju, stvorio utisak da je zaštita voda globalin a ne lokalni problem. U vrijeme kada se aplicira na raznorazne programe, gotovo da je evidentno da na sredstva različitih evro i drugih fondacija, pa i banaka, s više izgleda mogu konkurisati oni koji, s manje ili više odgovornosti, u ciljeve svojih projekata unose termin samoodrživost, ekologija i sl. Iz toga, u najmanju ruku, može se shvatiti da se nalazimo u evropskom “ekološkom prstenu” i da griješe svi oni koji su do juče pričali da će nas Evropa prihvatiti samo zato što negdje mora da odlaže ekološki agresivne materije.
KLJUČNI FAKTOR RAZVOJA Da bi se vodnim resursima upravljalo po načelima održivog razvoja, moraju se stvoriti: politički, zakonski, organizacijski i financijski preduslovi, a, istovremeno, mora se osigurati podrška stanovništva. Oba ova okvira kod nas još su upitna. Stanovništvo, koje je u velikom dijelu skoncentrisano na proživljavanje, samoodrživo upravljanje vodama smatra “problemom budućnosti”. Tako, na konflikte iz ovog domena uglavnom reaguju tzv. “afektirane grupe” ili udruženja građana (od kojih neka, svjesno ili nesvjesno, vrše rotisak na Vladin sektor).
- Politika integralnog upravljanja vodnim resursima - piše prof. dr Dragutin Gereš - mora se temeljiti na činjenici da je voda jedan od tri osnovna elementa života, integralni dio eko-sistema i ključni faktor za društveno-ekonomski razvoj i kvalitetan život ljudi. Za riječna slivna područja mogu se utvrditi aktivnosti koje slijede iz osnovnih ciljeva integralnog upravljanja vodnim resursima: racionalno iskorištavanje vodnih resursa; planiranje i upravljanje vodnim resursima na naučnoj i stručnoj razini; izbjegavanje konflikata između interesnih grupa; znatno sudjelovanje zainteresovanih grupa i stanovništva u procesu planiranja i upravljanja; jačanje institucionalnih, finansijskih i drugih mehanizama.
Integralno upravljanje podržavaju globalni sistemi kao što je Svjetska banka koja je postavila najviše društvene, tehničke, ekonomske i ekološke standarde u projektima koje finansira. Postoji deset područja na koja se primjenjuje politika osiguranja određenih uslova, kao što su ekologija, preseljenje stanovništva, sigurnost brana, prirodna staništa, kulturno-istorijske vrijednosti itd. Značajnu ulogu ocjene projekata imaju konsultacije s interesnim grupama, učešće javnosti i otvorenost u donošenju odluka.
ROBA ILI OPŠTE DOBRO Zakon o vodama RS ne definiše vodu kao robu, nego kao opšte dobro. U tom smislu, vode su pod posebnom zaštitom Republike Srpske.
U opštim načelima ovog zakona podvlači se ono što vodu treba da čini opštim dobrom ili pravom (kako je voda definisana u dokumentima UN), mada ovaj zakonski dokument ne otklanja mogućnosti da se voda tretira i kao roba:
a) voda nije komercijalni proizvod kao drugi proizvodi, već nasljeđe koje se mora čuvati, braniti i tretirati kao takvo,
b) korišćenje voda i upravljanje vodama vrši se na racionalan i održivnačin, tako da se spriječi nepotrebno korišćenje voda i da korišćenje voda ne prevazilazi prirodno obnavljanje resursa,
v) vode moraju biti korišćene na način koji osigurava funkcionalnostprirodnih procesa akvatičnih eko-sistema i kopnenih eko-sistema, i močvarnih područja, koja direktno zavise od voda, a ti prostori su određeni na način predviđen ovim zakonom,
g) osigurati povrat troškova od vodnih usluga, uključujući i troškove za zaštitu životne sredine i resursa, shodno ekonomskoj analizi provedenoj prema Aneksu 3. Okvirne direktive o vodama EU i, naročito, prema načelu ,,zagađivač plaća”,
d) za iskorišćenu količunu vode mora se obezbijediti adekvatna ekonomska naknada od onoga koji koristi taj resurs, po principu ,,korisnik plaća...
Vodno dobro ovaj zakon definiše kao vodno zemljište, vode i vodne objekte, koji zbog svog naročitog značaja jesu dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom.
Javno vodno dobro čine svi segmenti vodnog dobra, kao što su: zemljišne čestice, vodni ili hidritehički objekti, rijeke i potoci sa definisanim morfološkim, geološkim i hidrološkim sadržajem, koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona bili upisani u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nepokretnosti kao javno vodno dobro od opšteg interesa ili su definisani u drugim dokumentima javnog karaktera, odnosno koji su na osnovu zakona postali državno vlasništvo.
Osnovna jedinica za upravljanje vodama je oblasni riječni sliv (distrikt).
U svrhu upravljanja vodama na području Republike, utvrđuju se slijedeći oblasni riječni slivovi: a) oblasni riječni sliv rijeke Save, b) oblasni riječni sliv rijeke Trebišnjice... Oblasni riječni sliv rijeke Trebišnjice obuhvata sliv rijeke Trebišnjice sa podslivovima rijeke Mušnice, Sušice, pretežni dio podsliva Dubrovačke rijeke (Ombla), sa pridruženim podzemnim tokovima sa više od stotinu izvorišta, koja se nalaze u rejonima od Duboke Ljute do Metkovića i od Metkovića do Svitavsko-Deranskog blata, kao i pripadajući dio sliva rijeke Neretve.
Zakon o vodama RS uređuje integralno upravljanja vodama unutar teritorije Republike Srpske. Upravljanje vodama obuhvata integralan pristup, i to: zaštitu voda, korišćenje voda, zaštitu od štetnog djelovanja voda, uređenje vodotoka i drugih vodnih tijela i javnog dobra. Ovim zakonom, uređuje se i finansiranje obavljanja djelatnosti, organi uprave, javne službe i institucije u sektoru voda, vodni objekti i postrojenja, i druga problematika vezana za integralno upravljanje vodama u Republici Srpskoj.
Zakon definiše i ekološki prihvatljivi protok (posebno interesantan za Trebinje) koji se utvrđuje na osnovu istražnih radova i u skladu sa metodama za njegovo određivanje definisanim u podzakonskom aktu. Nema kaznenih odredbi za one koji ne poštuju ovaj dio Zakona o vodama.
Svrha ovog zakona je osiguranje integralnog upravljanja vodama, a naročito:
a) postizanja dobrog stanja voda i sprečavanje njene degradacije,
b) postizanja održivog korišćenja voda,
v) osiguranja pravičnog pristupa vodama,
g) podsticanje društvenog i privrednog razvoja,
d) pružanje zaštite akvatičnih, poluakvatičnim i kopnenim eko-sistemima koji su zavisni od voda,
đ) organizovanje odbrane od poplava i od drugih negativnih uticaja koje može da prouzrokuje voda,
e) osiguranja učešća javnosti u donošenju odluka koje se odnose na vode, uključujući i pristup javnosti potpunim, tačnim i pravovremenim informacijama o stanju voda, o aktivnostima koje su preduzele osobe koje koriste ili zagađuju vode i o aktivnostima koje su preduzeli nadležni organi i institucije,
ž) sprječavanje i rješavanje sukoba vezanih za zaštitu i korištenje voda,
z) ispunjavanje obaveza iz međunarodnih ugovora koji su obavezujući za Bosnu i Hercegovinu.
Naravno, činjenicom da je ovakav zakon na snazi, ne može se potvrditi da integralno uravljanje vodama funkcioniše na poželjan način. Nepoštovanja zakona ima na svakom koraku. Na primjer, iako je zabranjeno proizvoditi, rukovati, čuvati i odlagati opasne materije i otpad na vodama i vodnom dobru, sve se to radi svakodnevno. Primjera je mnogo na našim rijekama, uključujući i Trebišnjicu koja je povod ovom javnom razmatranju...
N. MARIĆ
