Muzej je ogledalo nivoa svijesti jednog naroda o prepozanavanju sopstvene kulture, njegovog odnosa prema naslijeđu, lokalnoj kulturno-istorijskoj memoriji. On prezentuje sve civilizacijske dosege koje je jedna zajednica uspjela da ostvari. Pitanje je šta njegovo odsustvo, prodaja i odricanje znači za jedan grad, pogotovo kada je ono sjajno djelo jednog od najvažnijih arhitekata bivše Jugoslavije i jedan od arhitektonski najvrijednijih objekata grada?
Da se gradovi na našim prostorima olako odriču svog kulturnog nasljeđa nije nikakva novost. Kada je jedna zemlja u stanju da dozvoli višegodišnje zatvaranje i obustavu rada jedne od svojih najvrijednijih i najznačajnijih muzejskih ustanova, kakav je Zemaljski muzej u Sarajevu, kako onda očekivati da neke mnogo manje sredine pokažu određeni stepen interesovanja i svijesti za potrebom postojanja jedne institucije kakva je muzej.
Budimo iskreni, muzeji su na našim prostorima poprilično monotoni. Svjetlosnim godinama zaostaju za ustanovama sličnog tipa u nekim, geografski, ne tako dalekim gradovima. Savremeni posjetilac muzeja želi da ono što mu se nastoji predstaviti doživi što realističnije, da vidi, dodirne, razumije i da se osjeti dijelom priče koja mu se prezentuje, a nikako da ostane samo njen nijemi posmatrač. Godine zanemarivanja, neulaganja i nekreativnog pristupa poslu, dovele su do toga da postoji nezanemarljiv broj ljudi koji nikada nije osjetio potrebu da uđe u muzej i da vidi šta se to krije iza zidova, ovih često oronulih objekata. Na taj način smo došli do toga da se na ustanove ovoga tipa gleda kao na fosile nekih davno prohujalih vremena, čiju potrebu postojanja ne vidimo kao opravdanu.
Maketa etno parka[/caption]
Arhitektonska scena bivše Jugoslavije je izrodila neke od najvećih arhitektonskih umova dvadesetog vijeka. Iako njihova imena nisu toliko zvučna kao onih koji se smatraju doajenima savremenih arhitektonskih postulata, domaći autori nisu nimalo kasnili u praćenju arhitektonskih dostignuća svojih savremenika u drugim zemljama. Jedan od takvih velikana jugoslovenske arhitektonske scene bio je i čuveni arhitekta Juraj Najdhart, rođeni Zagrepčanin, bečki student, saradnik jednog od začetnika modernizna u arhitekturi, slavnog Le Korbizjea. Profesor Najdhart je za sobom ostavio nebrojano izvedenih projekata, urbanističkih planova, teorijskih radova na temu proučavanja arhitektonskog naslijeđa.
Proučavajući tradicionalnu arhitektonsku praksu ostao je posebno vezan za onu koja je svoje korijena pustila na bosansko-hercegovačkom tlu. Nije zbog toga ni čudo što, već davne 1968. godine, odmah nakon potapanja izvora Trebišnjice upravo on biva angažovan na izradi urbanističko – arhitektonskog projekta etno parka iznad Bilećkog jezera. Kao saradnika na projektu profesor dobija svog nekadašnjeg studenta, arhitektu Živka Janjića, koji je neke od anegdota tokom njihovog zajedničkog rada zabilježio u svojoj knjizi „Ispovijed o arhitekturi“. Projekat je trebao da bude realizovan kao jedan mali grad sa pratećom infrastrukturom, nizom objekata, malom rijekom, parkovskim površinama sa stećcima iz potopljenih sela, gradskom plažom… Realizacija je krenula sa objektom Zavičajnog muzeja i na njemu zauvijek stala.
Međutim i sam objekat muzeja je sasvim dovoljan da se sagleda i razumije pristup projektovanju ovoga velikog arhitekte. Način na koji je uspio da uđe u suštinu onoga što jeste tradicionalna arhitektura naših prostora i da tu nit koristi kao oruđe kojim oblikuje savremenu reinterpertaciju prvobitno arhaičnog arhitektonskog jezika, ne može ni laičkog posmatrača ostaviti ravnodušnim. Ovaj objekat je zasigurno jedan od najvažnijih savremenih primjera arhitekture unutar naše mikro regije. Njegova utkanost u ambijent u kome je građen, te vješt način skulpturalnog oblikovanja prostora, izdvaja ga od plejade objekata koji su podignuti prije i poslije njega.
Maketa etno parka sa ansamblom objekata i dolinom stećaka[/caption]
Koristeći prirodnu morfologiju terena, muzej se razvija na dva nivoa. Dinamična igra krovnih kosina, vizuelno uvezanih sa dvorišnim zidinama, na momente daje osjećaj da objekat izranja iz krševitog okruženja i u obliku pramca kakvog nasukanog broda čeka da bude porinut u nepreglednu vodenu površinu Bilećkog jezera. Uspješnost i ljepota rješenja ogleda se u činjenici da i nakon surovog i vandalskog demoliranja vizija i jezik kojim arhitekta komunicira svojim projektom nastavljaju da budu razumljivi.
Male, kulturno i ekonomski osiromašene sredine kakve su naše, trebale bi da ulažu i posljednje atome snage kako bi sačuvale i unaprijedile ono što imaju. Za revitalizaciju i očuvanje svijetlih i reprezentativnih primjera arhitekture, kojih ruku na srce nemamo mnogo, morala bi da se zalaže šira zajednica, a posebno stručna, koja bi trebala biti najosjetljivija. Muzej je ogledalo nivoa svijesti jednog naroda o prepozanavanju sopstvene kulture, njegovog odnosa prema naslijeđu, lokalnoj kulturno-istorijskoj memoriji. On prezentuje sve civilizacijske dosege koje je jedna zajednica uspjela da ostvari.
Pitanje je šta njegovo odsustvo, prodaja i odricanje znači za jedan grad, pogotovo kada je ono sjajno djelo jednog od najvažnijih arhitekata bivše Jugoslavije i jedan od arhitektonski najvrijednijih objekata grada? Na kraju krajeva, arhitektura je mnogo više od strogo proračunatog posla inženjera. Arhitektura je i umjetnost, a svaka intervencija na umjetničkom djelu bez saglasnosti autora je skrnavljenje njegovog autorskog rada.
Da li se iko zapitao šta bi na novu funkciju objekta, da je živ, rekao profesor Najdhart? Međutim, arhitekte sve kod nas već odavno slabo za šta pitaju, a pogotovo kada je riječ o arhitekturi…
Ninoslav Ilić, dipl. ing. arh. (Glas Trebinja)
