Identične skulpture nalazimo u Sinju i Gospiću (Hrvatska), u Cetinju (Crna Gora) i u Trebinju. Na sve četiri lokacije vodovod se uvodio krajem 19. vijeka, a austrijska vlast je odlučila obilježiti ga postavljanjem skulpture koja će imati simbolično značenje za stanovništvo kao izvor vode. Takođe, na sve četiri lokacije građani su žensku figuru nazvali imenom prve žene koja je na česmi sipala vodu... 
SUBOTA. Pazarni dan. Ispod stoljetnjih stabala platana, na popločanom Trgu Slobode, dva su reda drvenih tamno-zelenih stolova sa metalnim nogarama prepunim svježeg voća i povrća. Sve vrvi od naroda. Trgovci se nadvikuju: „Fina sira? Mrkve sa Zubaca? Smokve k'o duša. „Roga“ samo dvije marke!“ Kupci zagledaju i kupuju. Tako je od rane zore do ručka. Već godinama, decenijama... i tek kad svako ode svojoj kući, a turisti se smjeste u kafiće i restorane, tek tada, u punoj ljepoti, bljesne Trg Slobode. Gledajući s korzoa gordo se izdiže Dučićev dar „Herojima za slobodu“, a iza njega je nepravedno „sakrivena“ Babićeva česma.
NAJČUVENIJA trebinjska česma je zapravo spomen-česma. Posvećena je podmaršalu Đuri barunu Babiću, što se i vidi iz posvete „Na uspomenu carskom i kraljevskom Podmaršalu Đuri barunu Babić-u građani trebinjski 1890.“, napisane na tri mjesta na česmi i to ćirilicom, latinicom i arapskim pismom?!
Đuro Babić je bio rodom Ličanin, iz mjesta Sveti Rok u opštini Lovinac. Rođen je 1826. godine. Vrlo mlad je stupio u vojsku te je kao oficir učestvovao u različitim ratovima. Odmah poslije okupacije Bosne i Hercegovine došao je kao pukovnik u Trebinje. Tu je postao general pa je bio zadužen za vojnu i civilnu upravu te je za zasluge dobio i barunat. Godine 1890. je premješten na službu u Budimpeštu i tamo je iznenada umro kao podmaršal. Trebinjci su odlučili da mu posvete česmu u znak zahvalnosti za sve što je uradio.
U ISTRAŽIVANJE Babićeve česme krenula sam tragom dokumenta iz Senjskog arhiva. U njemu nalazim brojne podatke o četiri identične česme na prostoru bivše Jugoslavije, o ženskim imenima koje nose, te o ženskoj figuri na svakoj od njih koja iznad sebe nosi vedro za vodu.
Čitajući dalje dokument, saznajem brojne detalje o postavljanju vodovoda u gradovima pod Austro-Ugarskom monarhijom:
„Kako bi se stanovništvu podigao moral i pokazao brzi napredak i razvoj infrastrukture, vlasti ne samo da su omogućile postavljanje vodovoda u sam centar naselja, već ga i adekvatno vizuelno opremaju. Fontane ili česme koje se postavljaju sastavljene su od postamenta i ženske figure od livenog željeza ili bronze. Takav princip označavanja izvora pitke vode je primijenjen u svim većim i manjim upravnim područjima Monarhije.“
MARTA u Gospiću
IDENTIČNE skulpture nalazimo u Sinju i Gospiću (Hrvatska), u Cetinju (Crna Gora) i u Trebinju (Bosna i Hercegovina). Na sve četiri lokacije vodovod se uvodio krajem 19. vijeka, a austrijska vlast je odlučila obilježiti ga postavljanjem skulpture koja će imati simbolično značenje za stanovništvo kao izvor vode. Takođe, na sve četiri lokacije građani su žensku figuru nazvali imenom prve žene koja je na česmi sipala vodu.
U Gospiću je to bila Marta, služavka iz gospodske kuće. Gospićka česma sa ženskom skulpturom na vrhu nalazi se u samom središtu grada, ispred katedrale. Skulptura žene je postavljena na visokom kamenom postamentu u obliku krnje piramide koji na sve četiri strane ima metalne posude u obliku školjke u koje se voda sliva kroz metalne mlaznice lavljeg oblika. Ženska figura je prikazana u pokretu, dok nad glavom uzdignutim rukama pridržava vedro vode. Skulptura je izrađena u livenom željezu. Ona simbolizuje postavljanje i uvođenje vodovoda krajem 19. vijeka.
Identična skulptura nalazi se i u Sinju i u Cetinju i u Trebinju. Sinjska česma se zvanično zove Petrovac, po Petru Tripalu, sinjskom gradonačelniku koji je sa izvora Miletin 1878. godine doveo pitku vodu u grad, ali je mnogo poznatija među građanstvom kao„Lucija-Luca“. To je ime jedne bake, ali ujedno i najpopularnije ime u gradu.
LUCIJA-LUCA u Sinju
Sinjska „Luca“ od gospićke „Marte“ razlikuje se samo postamentom te nešto svjetlijom bojom ženskog lika, što je razumljivo jer su na njoj rađeni restauratorski i konzervatorski zahvati 2010. godine. Postament je bronzani, a u središnjem polju svake strane su medaljoni u obliku lavlje glave upotpunjeni cvjetnom ornamentikom.
U CETINJU je to „Milica“ jer je prva vodu sa česme nasula velika knjeginja Milica Petrović Njegoš, poslije udata u čuvenu rusku porodicu Romanov. Njoj je česma, koja se nalazi na Balšića pazaru, i posvećena. Česma „Milica“ ima manja odstupanja od sinjske i gospićke skulpture. Naime, figura stoji u istoj pozi s podignutim rukama iznad glave, ali iznad vedra ima još jednu manju korpu.
Česma u Trebinju ima metalni postament jednake obrade i oblika kao postament u Cetinju po čemu su i najsličnije. Ženska figura iznad glave drži samo stalak za vedro, dok joj vedro nedostaje. Česma u Trebinju, koliko pamte najstariji sugrađani i po dokumentima koje sam uspjela prikupiti, nije imala žensko ime. Simbolika postavljanja baš ženskog lika za obilježje dolaska vode u grad je možda i dublja od samog imena žene koja se prva poslužila vodom.
ČESMA je ofarbana zelenom bojom i nalazi se u centru Trga, u centru pijace na dvije stepenice izdignutom kružnom betonskom prostoru. Izlivena je u gvožđu i sastavljena od tri dijela. Donji dio je kvadratni i na njemu je posveta sa dvije strane na ćirilici i latinici, središnji dio, koji se prema vrhu sužava, na dvije strane ima grb grada, a na dvije je glava lava čija su usta su držač slavina za vodu.
Na spoju drugog i trećeg dijela su četiri mala trougla. U tri su uklesani listovi platana, a u četvrtom je treća posveta na arapskom pismu. Treći dio, kojim je česma izdužena u vis, je ženska figura, koja na glavi nosi nešto čega danas nema i što se tokom burne istorije grada izgubilo, ali je, sudeći po ovom arhivskom dokumentu, bilo vedro za vodu.
Cetinjska MILICA
Sazananje o postojanju niza identičnih skulptura koje prikazuju žensku osobu sa vedrom vode, a koje su postavljene u vrlom kratkom vremenskom roku (1878. godine Sinj, 1890. godine Cetinje i Trebinje i 1893. godine Gospić) zagolicalo je moju maštu te sam pokušala saznati ko je autor i koliko su slične.
SVI IZVORI upućuju na nepoznatog autora, ali iz austrijskih vajarskih krugova, koji je vjerovatno bio jedan od državnih inženjera. Tome u prilog ide činjenica da su svi projekti vodovoda naručeni iz Beča. Vjerovatno je i skulptura došla iz tih krugova te je riječ o serijskoj proizvodnji sa manjim odstupanjima.
Neosporno je da je skulptura žene vrlo prefinjena i vješto oblikovana sa svim karakteristikama akademskog rada. Postavljanje ove skulpture krajem 19. vijeka obogatilo je izgled te je do dana današnjeg ostalo neizostavan detalj vizuelne slike svakog od ova četiri grada.
O pravom autoru „Marte“, „Lucije“, „Milice“ i bezimene trebinjske, pokušaću saznati više u daljim istraživanjima o vajarskoj produkciji u razdoblju Austro-Ugarske uprave na spomenutim područjima. Naročito zato što su sve u funkciji, osim gospićke.
Jelena Kovačević
