U pitomoj dolini Neretve, u tišini manastira Žitomislić, hercegovačke svetinje iz XV vijeka jedino što se čuti može je cvrkut ptica i tiha molitva sa usana monaha. Molitva koja spašava, molitva koja iscjeljuje, molitva koja donosi utjehu i spas u trenucima kada ti je najteže, molitva koja je vijekovima često bila i jedina utjeha hercegovačkom narodu. Molitva koja je, i gle čuda, možda i jedan život spasila na internom odjeljenju bolnice u Mostaru. Molitva, koju je sa svojih usana uputio iguman Žitomislićki Danilo. Molitva koja je sa nebeskog svoda spasila supruga Sanje Simić, mještanke Žitomislića.
„Moj muž je prije nekoliko godina bio teško bolestan, bio je tri mjeseca u bolnici, u roku od dvadeset dana imao je tri operacije. Jednu veče, oko 19 časova, zvali su nas da dođemo i da se oprostimo sa njim jer su bili sigurni da umire. Moja mlađa kćer i ja smo zajedno sa igumanom Danilom otišle u bolnicu. Inače, kako nismo imali automobil, on nam je u tim trenucima bio na raspolaganju. Nas troje smo došli u bolnicu, a moj muž je bio poriključen na aparate, trzao se i bukvalno sam vidjela kako umire“, sa uzbuđenjem priča Sanja.
Ne gubeći nadu i vjeru, zamolila je načelnika intezivne njege, da pusti igumana Danila u sobu.
„Iguman je ušao u sobu, uzeo mog supruga za ruku i čitao mu molitvu i pričao. I sada se tresem kada se sjetim tog momenta. Nakon toga je prvi put nakon 20 dana moj muž mirno spavao. Otišli smo kući na par sati i ujutru kada smo došli ponovo oko pet časova, načelnik je pred vizitu izašao pred igumana, pružio mu ruku, rekavši mu: „Sva moja medicina nije uradila ono što ste vi noćas uspjeli - čestitam vam, spasili ste ga!“.
Sanja kaže da je savršeno živjeti u okruženju manstira Žitomislić, da mir koji ovdje osjeti ne postoji nigdje drugo.
„Možda sam subjektivna ali boljih monaha od naših nema. Moj miljenik je iguman Danilo, pa otac Lazar koji je pojam smirenosti i dobrote. Nedavno nam je došao i otac Nektarije koji je, ako smijem da se tako izrazim jedna dobra duša. Sa ocem Konstantinom u najobičnijoj priči nešto naučite. Tu je i otac Gavrilo koji je mlad, vrijedan i uvijek spreman da pomogne. Oni su tako dobri prema nama, ali i prema svim ljudima sa strane koji posjećuju ovu svetinju...“, zaključuje Sanja.
Danilo Pavlović je 2002. godine postao iguman Manastira Žitomislić.
„Prije toga sam boravio u manastiru Tvrdoš u Trebinju. Sjećam se, da kada god sam dolazio u Mostar, Metkoviće ili ovdje u okolinu u Donju Neretvu, uvijek me privlačilo to da dođem u Žitomislić, koji je tada bio potpuno porušen. Ali bez obzira, i tada kada je to bila jedna strašna ruševina, uvijek se osjećala jedna posebna atmosfera, koja je bila neuništiva u ovom manastiru. Tako da je 2002. počela obnova manastira, dobijena su sredstva za raščišćavanje ruševine i onda je Vladika Grigorije riješio da nekoga pošalje ovdje, ali to nije nikome htio da nametne kao svoju volju nego je tražio da se neko od nas javi. Ja sam se odmah javio jer sam imao želju da pomognem obnovi ove svetinje“, ističe iguman Danilo.
On kaže da život u manstiru je jedan poseban način koji se sastoji u intezivnijem služenju Bogu i Crkvi.
„Ali uzmimo da je svaki čovjek pozvan na to, onda mi monasi nikako ne smijemo da mislimo za sebe da smo drugačiji a pogotovo ne da smo bolji. Samo na ovaj način mi želimo da smo više na službi nego drugi ljudi, ali uvijek nadajući se u Boga da On vidi svakog čovjeka i svačije srce, pa je samim tim to na neki način i odgovornije i teže“.
I u Manastiru Žitomislić važe ista pravila kao i u svim drugim manastirima.
„Molitva, rad i služenje drugima. Dan počinjemo jutarnjom molitvom u sedam časova, zatim se razilazimo i podjelimo svoje dnevne obaveze. U manastiru je uvijek neko gostoprimac, onaj koji dočekuje goste i to je vrlo važna funkcija, pogotovo kod nas u Žitomisliću, jer nas posjećuje mnogo turista, mnogo poklonika. Uvijek se trudimo da ljudima budemo na pomoći jer je ovo mjesto gdje su se ljudi vratili, gdje naši ljudi pripadaju jednoj povratničkoj populaciji sa izvjesnim problemima i teškoćama.“
Mnogo je problema sa kojima se ljudi u ovom divnom mjestu susreću, a problem zaposlenja je jedan od najvećih.
„Period povratka Srba u dolinu Neretve je dug. Ljudima je uvijek problem obnova kuća, povrat imovine, ljudi nemaju tu sigurnost da imaju neki stalan posao. To su uglavnom problemi sa kojima se ljudi susreću, nekad očekuju da mi možemo mnogo više nego što zaista možemo, ali je prosto bitno da svi ljudi ovo osjećaju kao svoj dom i da imaju mogućnost da sa nekim popričaju.“
Iguman Danilo ističe da je od izuzetne važnosti ljude savjetovati da pokušaju živjeti jednostavan, običan život bez obzira koliko su problemi veliki.
„Problemi su svuda, u čitavom svijetu. Mi moramo da nađemo razloge za radost. Moramo se radovati svemu što nam je Bog dao. Svaki čovjek može u sebi pronaći razlog za radost, da kaže ne samo nije meni najgore već „Meni je stvarno dobro, zato što sam živ, zato što imam mogućnost da živim. Zato što imam ljude koji me okružuju, zato što imam mogućnost da nekog volim i da me neko voli.“
„Ljudi najčešće upadaju u probleme zbog grijeha i grešaka koje prave. Ono što je najvažnija jevanđeljska poruka je da nema čovjeka da ne griješi. Grijeh je nešto što je potpuno svojstveno paloj ljudskoj prirodi“, dodaje Iguman Danilo.
„Samo onaj koji o sebi nema realnu sliku može da kaže da je bez grijeha. Jedino je Hristos bez grijeha, svi ostali ljudi su grešni. Ono što je najgore je kad ljudi kažu – Ja to nikad ne bih učinio. Vrlo brzo ga život demantuje i brzo upadne u takav grijeh. Najbitnije je da čovjek kada ga muči osjećaj krivice zbog učinjenog grijeha, grjehovnih strasti da ima pouzdanje u milosrđe Božije. Da je Bog milostiv onako kako je milostiv otac i majka, kao što roditelj voli svoje dijete i to još više. I prosto u Njemu nema želje za osvetom, za kažnjavanjem nego je On prosto taj koji čeka na nas, na naše obraćenje, na to da budemo bolji.“
Vaskršnji post je iza nas, a to je vrijeme pokajanja, molitve i rezervisanosti za sebe. Vrijeme kada kroz čišćenje tijela i pazeći šta jedemo treba još više da pazimo šta radimo.
„Treba da istražujeme sebe, kakvom smo grijehu skloni. Vrijeme posta je vrijeme pokajanja a svako pokajanje rezultira radošću Vaskrsenja. Vaskrs nam daje nadu i pokazuje osnovni smisao naše vjere.“
Šestoro monaha, zajedno sa 45 porodica žive u selu kao jedna velika familija.
„Trudimo se da svi zajedno budemo jedna velika zajednica, da svi ljudi u ovom selu osjećaju ovaj manastir kao svoju kuću. Sva djeca koja ovdje žive igraju se u našem dvorištu kao u svom. I to je najveći smisao našeg postojanja ovdje. Zato je Hristos i postao čovjek, zato je prošao kroz golgotu i stradanje i Vaskrsenje, samo da nas učini bliskima i jednakima. Sve što piše u jevanđelju ima tu humanu i ljudsku mjeru“, ističe Iguman Danilo i zaključuje razgovor sa osnovnom porukom: „Budite radosni, radosni jer znate šta jeste i koji vam je smisao života“!
Iz Žitomislića, vratili smo se sa nadom, vjerom, ispunjeni radošću. Vratićemo se ako Bog da opet jer priče koje smo čuli boraveći na ovom tihom, mirnom mjestu vrijediće cijeli život.
Sunčica Pešić
