„Mene je poplava zatekla na radnom mjestu u Beogradu, a supruga u kući u Obrenovcu. Dvadeset osam sati nisam znala ni da li je živ... U svoj toj muci, došla sam na ideju da bi pojave smanjenja rizika od poplava željela ozbiljnije proučavati. U meni se rodila želja da svojim znanjem doprinesem smanjenju tog rizika“, iskrena i uporna u svojoj namjeri, priča nam ova brineta blagog osmijeha da je tražila doktorat, ali da se sve desilo iznenada.  Nije tražila zemlju, već određenu temu. Zemlja je izabrala nju. I to Škotska...

Martina Egedušević je rođena u Trebinju kao najstarije od četvoro djece Vlada i Danice Janković. Zbog očevog posla porodica Janković se iznenada seli na afrički kontinent. Kako se tata Vlado sa firmom Energoprojekt obreo u Nigeriji, tako je mala Martina prohodala u zemlji, u kojoj dobijate palmino vino ili burgutu (rakija od šećerne trske, prim. aut.) u znak dobrodošlice kao kod nas, nekada, hljeb i so.

Afrički kontinent, opet zbog očevog posla, Jankovići napuštaju poslije par godina tako da je Martina osnovnu školu kao i Gimnaziju „Jovan Dučić“ završila u Trebinju. Po sopstvenom priznanju, to je najljepši period njenog života. Okružena ljubavlju i toplinom porodičnog doma u Grančarevu svakodnevno je slušala očeve priče o Beogradu i njegovim fakultetima kao najboljim.

„Vrlo često volim da istaknem da mi je Gimnazija 'Jovan Dučić' u Trebinju bila teža od fakulteta. Profesori su od nas tražili mnogo rada i znanja. Tu sam zaista naučila kako da učim. Bilo je puno suza i razočarenja, ali opet zahvalna sam gimnazijskim profesorima, jer sam fakultet završila bez po' muke“, priča nam Martina koja je nakon maturiranja položila prijemni na Građevinskom fakultetu u Beogradu i opredijelila se za smjer hidrotehniku.

„Hidrotehnika obuhvata sve one djelatnosti kojima se omogućava korišćenje vode, kojima se vode štite od destrukcije kvaliteta i kojima se sprečava štetno dejstvo voda. Tu spada projektovanje, izgradnja i održavanje hidrotehničkih objekata i sistema koji se koriste za: snabdijevanje vodom naselja i industrije, hidroenergetsko korišćenje voda, hidrotehničke melioracije  i zaštita voda“, nabraja nam Martina sa čim se sve susretala izučavajući hidrotehniku i, svo vrijeme, ističe da je za nju Građevinski fakultet u Beogradu jedna izuzetna institucija.

Svjesna je da je osnovno znanje i kritičko razmišljanje stekla upravo tu. Kaže da je imala priliku da joj predaju izuzetni profesori, cijenjeni i priznati stručnjaci.

„Prilika da studirate na Beogradskom univerzitetu je neprocjenjiva. Ja sam je iskoristila, kao i moje dvije sestre koje su inžinjeri tehnologije, te brat koji je veterinar. Porodično smo veliki poštovaoci Beogradskog univerziteta“, naglašava ova, danas gospođa Egedušević, važnost kvalitetnog školovanja i dodaje da im je glavna inspiracija bio otac koji je proputovao pola planete radeći na izuzetnim projektima u Panami, Peruu, Keniji, Nigeriji, Iraku itd. U isto vrijeme Martina odaje veliku zahvalnost majci koja je pratila oca i porodicu držala na okupu.

„Mama i ja samo pratile tatu dok je radio u Africi. Odrasla sam u Nigeriji. Moji prvi drugari su imali drugu boju kože. Pričali smo na njihovim jezicima. Potpuno drugačiji način života u odnosu na život u Trebinju“, s dozom nostalgije, ali iskrom u oku, onom koja zasjaji pri naletu emocija, sjeća se odrastanja na afričkom tlu i pokazuje nam fotografije iz djetinjstva.

Danas, tri decenije kasnije Martina živi u Škotskoj. Želja za usavršavanjem odvela je u zemlju kilta, ragbija i viskija. Na tamošnjem državnom fakultetu koji je pandan Beogradskom univerzitetu završava doktorske studije.

„Ideja o doktoratu se rodila davno. Međutim prekretnica se desila 2014. godine. Sjećate se sigurno ogromnih poplava u Srbiji?! U to vrijeme već sam bila udata i sa suprugom Miroslavom živjela sam u Obrenovcu. Nas dvoje nikada nećemo zaboraviti taj 16. maj 2014. godine. Mene je poplava zatekla na radnom mjestu u Beogradu, a supruga u kući u Obrenovcu. Dvadeset osam sati nisam znala ni da li je živ. Prvo sam mislila, službe rade svoje, neko će doći do njega. Stalno su najavljivali porast vodostaja. Počela sam da paničim. Pomišljala sam i na to da ga nikad više neću vidjeti. Ne želim ni da se sjećam na šta sam sve mislila, ali na kraju se sve dobro završilo, jer ga je spasila Gorska služba“, sa dozom straha u glasu sjeća se ova uspješna mlada žena trenutaka u kojima se osjećala potpuno bespomoćno.

Tri mjeseca, kako reče, trajalo je „pakleno“ čišćenje kuće. Ni sama nije mogla zamisliti koliko priroda može biti surova i kako izgleda grad poslije katastrofalne poplave.

„Kada sam prvi put ušla u dvorište nakon poplave, bila sam, pa malo je reći, šokirana. U tom trenutku, stvarno sam mislila da smo dotakli dno kao bračni par koji je tek počeo stvarati nešto, a između ostalog i ja sama kao profesionalac, kao neko iz struke. I tada sam se uvjerila u istinitost ove izreke koju često kažu stari ljudi u Hercegovini. 'Čovjek je najveća životinja!' I to je istina. Nismo bili svjesni šta sve možemo izdržati i preživjeti dok nas nije snašla ta strašna nepogoda. U svoj toj muci, došla sam na ideju da bi pojave smanjenja rizika od poplava željela ozbiljnije proučavati. U meni se rodila želja da svojim znanjem doprinesem smanjenju tog rizika“, iskrena i uporna u svojoj namjeri, priča nam ova brineta blagog osmijeha da je tražila doktorat, ali da se sve desilo iznenada.

Nije tražila zemlju, već određenu temu. Zemlja je izabrala nju. I to Škotska. Danas voli što je bilo tako. U junu 2016. godine bračni par Egedušević se preselio u Edinburg. Miroslav je, netipično za Balkan, napustio svoj rodni kraj, svoj posao i odlučio da pođe sa Martinom kako bi je podržao u svim njenim željama i naporima da doktorira i to baš na poplavama. Nije izostala ni podrška roditelja, ali i muževe porodice.

„Kao prvo, moram da objasnim da se doktorat u Velikoj Britaniji radi na jedan drugačiji način nego kod nas. Ja sam ovdje student na doktorskim studijama sa punim radnim vremenom. To znači da sam praktično po zanimanju student. Ovdje postoje i doktorati koji su samo pola radnog vremena, ali onda to ne traje tri godine nego šest godina. Sistem je takav da moraš potpuno da se posvetiš istraživanju da bi doktorirao. Tema mog doktorata je: 'Prirodno upravljanje poplavama – procjena uticaja kreiranja šumskog pokrivača na smanjenje rizika od poplava'. Ovo istraživanje ima za cilj izučavanje stvaranja novog šumskog pokrivača u centralnoj Škotskoj. To podrazumijeva monitoring, prikupljanje i mapiranje podataka o oticaju, sedimentu i prirodnim hidrološkim procesima kako bi se što bolje razumjele primijenjene kultivacione tehnike samog pošumljavanja. Moram reći da to uopšte nije jednostavno. Sliv na kome ja radim trenutno ima instaliran značajan broj uređaja i ja sama brinem o njihovom radu. Naravno za određene savjete tu u pomoć pristižu moji mentori“, detaljno nam objašnjava ova diplomirana inžinjerka građevinarstva razliku između studiranja u Srbiji i Škotskoj.

„Prva i glavna razlika u organizaciji studija je u dostupnosti predavača. Na primjer, prošli semestar bila sam predavač studentima master studija. I to jednostavno ne funkcioniše po sistemu da ja budem sa njima samo taj period koji mi ja određen za predavanje. Mnogo više smo se viđali kada oni imaju određeni problem. I taj transfer znanja ustvari pravi razliku. Naravno, naš sistem pruža mnogo obimnije obrazovanje i po teorijskom i po praktičnom učenju, ali opet profesor nije svaki dan tu za tebe i postoje određena ograničenja po tom pitanju. Studenti, ovdje u Škotskoj, fokusirani su na određeni pravac. Često kažem - poslije bilo kog fakulteta u Beogradu, spreman si odmah da ideš na doktorat, ali postavlja se pitanje - da li je to suština obrazovanja? Da li mi previše radimo na tome da znamo sve? To je već pitanje za nekog drugog“, kaže Martina koja priznaje da joj je drago što je osnovne i specijalističke studije završila na Balkanu, jer ne može sebe da zamisli u ovom sistemu studiranja. Jedino što joj se stoprocentno sviđa u škotskom obrazovnom sistemu je diskusija kao način rada.

Projekat na kome Martina Egedušević treba da doktorira kreiran je zajedno sa Škotskom državnom komisijom za šume i ona je u obavezi da se i sa njima povremeno sastaje te da ih izvještava o radovima na terenu. U ovom dijelu Škotske, priča nam da postoji izražen interes i lokalne zajednice tako da na ovaj način ima priliku da upozna čitav sistem kako jedna zajednica postaje otpornija na poplave.

Nakon završenih studija u Beogradu, Martina je sedam godina bila zaposlena u Javnom vodoprivrednom preduzeću „Srbijavode“. Kada se odlučila na doktorat u Škotskoj, bila je prinuđena da napusti posao, jer u Srbiji ne postoje zakonski akti koji regulišu odlazak zaposlenog na studije u inostranstvo i to u periodu od tri godine.

„Sporazumno smo prekinuli radni odnos. Naravno, ostala sam u odličnim odnosima sa svim kolegama, kao i sa direktorom. Na neki način smatram da je to i ispravno sa ljudske strane, jer ne bih željela da se nađem u situaciji da mi oni čuvaju radno mjesto tri godine, a ja odlučim da ostanem u nekoj drugoj zemlji. Naravno i to se dešava. I to je ljudski, ali opet nezaposlenost je velika i neko drugi treba da dobije šansu da radi na tom mom radnom mjestu“, javno iznosi svoje stavove i priča nam kako je i kao zaposlena u „Srbijavodama“ prošla razne treninge u Holandiji, Izraelu...

„Iznenada sam doputovala u Trebinje. Preminula mi je baka. Moja Zorka. Moja carica. U 91. godini. Sad kad razmišljam, možda i nisu poplave u Obrenovcu i katastrofa koja je zadesila moju novu porodicu, te koje su presudile da se na doktorskim studijama bavim ovim problemom. Možda je, baš, presudio svakodnevni život pored Brane, kojoj sam se divila od malih nogu, ali i bakine priče kako se Brana gradila. Žao mi je što nije dočekala jubilej da još jednom sretne sve te ljude“, suznih očiju ispričala nam je Martina.

U Škotskoj je upoznala mnogo izuzetnih ljudi, pametnih i obrazovanih, koji postižu velike uspjehe na polju nauke. Od njih je naučila da u nauci mora biti veoma strpljiva i marljiva da bi nešto otkrila i nečemu doprinijela. Njen radni dan počinje u osam časova ujutro i vrlo često obaveze završi veoma kasno. Priznaje, da bi riješila određene probleme, potrebno je mnogo kreativnosti i tvrdi da joj mnogo pomaže to što je živjela na selu. Iskustva iz odrastanja u hercegovačkom kršu prenosi na škotske proplanke.

„Za sad je nezahvalno pričati do kad ostajemo u Škotskoj i gdje će nas put/život dalje odvesti. Želja mi je da uskladim profesionalno i privatno. Za sada smo ovdje. Doktorat trebam završiti 2019. godine. Poslije toga, zavisno od situacije, odlučićemo šta je najbolje za nas. Moram priznati da nam nedostaju prijatelji i porodica. Nedostaje mi kafić preko puta kuće u Obrenovcu. Trenuci kad bukvalno iskočim subotom iz pidžame, pokucam komšinici na vrata i već smo na kafi. Ovdje se sve mnogo planira, pa čak i ta kafa. Možda mi fali i malo više neposrednosti u odnosima. Fali mi hrana, jer odrasla sam na selu. I paradajz, na primjer, koji jedem kod mojih roditelja, a koji nikad i nigdje ne može da se kupi sa takvim mirisom i ukusom. Neki ukusi nemaju cijenu. Isto je i sa ljudima. Određeni ljudi su nezamjenjivi“, tvrdi žena koja je okusila i Afriku i Evropu, a opet najljepše se osjeća na obalama Trebišnjice.

 Uprkos tome što nije nimalo jednostavno doktorirati, Martina živi svoj san i ide ka njegovom ostvarenju.

„Zainteresovanost proizilazi iz mogućnosti, a mogućnost kreiramo mi sami pretvarajući svoj san u stvarnost“, istakla je Martina Janković Egedušević na kraju našeg razgovora svjesna da je njena borba s poplavama - borba za 21. vijek.